Jesmo li se otuđili? Jesmo li se s maskama na licu, u klupko vlastitih problema začahurili?
Jesmo li zaboravili brige, radosti i tuge jedni sa drugima dijeliti?
Zašto nas iznenade lijepe ljudske osobine... osmijeh, lijepa riječ, ljubaznost?
Čovjek je emotivno biće. Kako su dan i noć , tako su i ljudske emocije oprečne. Pozitivne i negativne. Promatrajući ovaj crno bijeli svijet razapet između pozitivnog i negativnog, između htjeti i moći, bojim se da se ljudskom rodu dogodila.... ravnodušnost. Gledaju i ne vide, slušaju a ne čuju, svejedno im je....
A , možda i nije?
****
Tražimo zgradu na KBC-u Rebro u kojoj trebamo obaviti pretragu. Krenuli smo ranije, ali uvijek, baš kad ne treba, u Zagrebu upadnemo u gužvu. Nakon godinu dana čekanja ,ne možemo si dozvoliti zakašnjenje. Ono što ne znam, pitam. U krugu bolnice, naravno , osobu u bijelom. Ubrzam korak i dostignem osobu u bijelom.
-Gospodine, imate li minutu vremena?
Hodamo paralelno par koraka. Tada dotični gospodin zastane i pogleda me.
-Vi to mene s gospodine oslovljavate?, pita me i prestaje s odmotavanjem sendviča.
Uz isprike što mu smetam i ometam pauzu u hodu, kažem mu da smo i nekada, u društvu drugova i drugarica, liječnike i pope gospodom zvali i tako ih oslovljavali. Na moju tvrdnju od srca se nasmije i kaže kako on nije gospodin.
-Pitam ga zna li možda u kojoj zgradi rade pretragu na koju smo došli?
Odgovara mi da zna i da će nam pokazati. Dok hodamo pokazuje na zgradu u kojoj radi i priča o zahvatu koji su prije toga radili , dodajući kako imaju još puno posla.
Razgovarajući došli smo do zgrade u kojoj rade našu pretragu. Mladi liječnik nije se zaustavio na ulazu. Ušao je s nama, dopratio nas do vrata, pozvonio, poželio nam sreću i krenuo prema izlazu.
-Još samo jedan trenutak vas trebam . Nisam vam se stigla zahvaliti kako treba, rekla sam.
- Nije to ništa, rekao je. Bilo mi je usput.
-Svejedno, rekla sam. Hvala vam od srca. Želim vam da čitav život budete , kao danas, veseli i nasmijani. I da ostanete ovdje.
-Potruditi ću se, rekao je sa širokim osmjehom na licu,poravnao slušalice i konačno, počeo odmotavati sendvič.
****
Danas dok sam čitala post od lion queen o povećanju plaća za onih 6 posto, sjetila sam se mladog , ljubaznog liječnika. Sjetila sam se jednog izuzetnog liječnika iz jedne od poliklinika kod nas. Otišao je vani na tri godine, pa produžio na još tri. Svima nam je jasno da će tamo i ostati.
Nije teško shvatiti zašto su u drugim zemljama cijenjeni, zašto su pošteno plaćenji. Zdravlje i znanje nema cijenu. Dodamo li tome ljudskost i ljubaznost, svako pitanje je suvišno.
Sjetila sam se i proročanstva indijanskog plemena Cree , koje ljudima kaže:
„Tek kad posiječete posljednje stablo,
tek kad zatrujete posljednju rijeku,
tek kad upecate posljednju ribu,
tek tad ćete shvatiti da se novac ne može jesti“
Čovjek unatoč svemu što se događa ,još uvijek ,proročanstvo nije shvatio.
Indijansko proročanstvo danas, u našim(ne)prilikama u zdravstvu moglo bi glasiti ovako:
Tek kad svi liječnici i sestre odu,
tek kad bolnice zatvore vrata,
tek kad shvate da zdravlje nema cijenu,
tek tada, shvatit će da svi za novac rade,
i da se bez novca danas-ne može jesti.
****
Nadam se da će oni od kojih najviše očekujemo i oni koje najviše trebamo (školstvo i zdravsto), konačno, biti pošteno plaćeni za svoj rad. I ne samo oni. Oni su trenutno vuća tema. Podrazumijeva se da svatko koji radi treba biti pošteno plaćen.
Post je objavljen 24.09.2019. u 00:51 sati.