Ljubav kroz riječi jedne žene
Ekološka o(ne)sviještenost
U subotu kasno popodne nakon svih priprema, idealno mjesto za predahnuti, udahnuti svježi zrak, opustiti se , u miru uživati, je dravska šetnica.
Drava se na proljetnom suncu rasteže, proteže, šumi, na svom putu prema ušću. Sjene su u vodu uronile. U zeleno vodu obojile.
Susrećemo rijetke prolaznike koji se iz šetnje vraćaju. Odlučujemo se za dužu šetnju stazama i puteljcima kroz šumu. Što dalje od glavne šetnice odmičemo, sve češće uz staze i puteljke,nailazimo na tragove ekološke o(ne)sviještenosti. Komunalne službe teško da mogu počistiti, koliko ljudi smeća mogu dovesti. Pitamo se da li ljudi za reciklažno dvorište nisu čuli, možda račune nisu platili, ili im je , ovako bez naknade jednostavnije smeće u šumi ostaviti? S obzirom na ono što se uz puteljke nalazi, čini mi se da siromašni nisu(materijalno).
Siromaštvo duha i izostanak empatije prema onome što nas okružuje (lokalno i globalno) dovelo je do klimatskih promjena i svega onoga što uz njih ide.
Izašli smo iz šume. Idemo polako uz odvodni kanal hidrocentrale. Razgovaramo o nesretnim balama na samom ulazu u grad. Nadamo se da će ove jeseni( kako je naš gradonačelnik i obećao), bale početi makivati. Činjenica je da svi smeće proizvodimo, istina je da smeće (s razlogom) nitko u svojoj blizini ne želi. Pitamo se zašto se nitko ne sjeti(po uzoru na neke zemlje) povući novce iz EU fondova i smeće korisno iskoristiti.U nadi da će se u dogledno vrijeme netko i toga sjetiti, prestajemo razgovarati i šećemo u tišini.
Na svakih dvadeset, trideset metara uz obalu, ribiči su napravili klupice za ribičiju.
Vrijeme je za mali predah.
Sjedimo na obali. Nigdje čovjeka nema. Nevjerojatan mir.
Proljeće se u svojoj ljepoti paletom šarenih boja razmeće.
Sve je samo naizgled mirno. Život raste i buja. Sve se kreće.
Na cvijeću pčele i bumbari zuje. Šuštanje krila razigranih leptira.
U krošnjama ptice cvrkuću.U travi, na suncu, zrikavci zriču.
Vjetar se kroz krošnje provlači. Lišće šapuće.
Bijeli cvjetovi topole i maslačka , nježni kao mašta, lijepi kao najljepše želje,rasplesani na vjetru.
U beskraju mira, vrtlog je nemira. Simfonija zvukova. Ljepota života u nastajanju. Čarolija života i zajedništva u postojanju.
****
Danas je Dan planeta Zemlje. Zemlja nam daje , ali za nemar i neposluh, s kamatama vraća.Pazimo i čuvajmo je.
Tragovi
I ove godine naš Kerekesh Teatar pobrinuo se za puno smijeha. Ovaj puta odlučili smo se za predstavu “Pokopaj me nježno“. Kad je smijeh u pitanju, njima treba vjerovati.....Poslije predstave kratka šetnja je godila. Pod neonskim svjetlima , na minus sedam , lepršale su pahulje. Po friškom sloju snijega, tragove smo ostavljali.....
Doma me čekalo još desetak stranica knjige za pročitati. Knjigu sam uzela zbog naslova „Zemlja nakon nas“ Ispod naslova sitnijim slovima je pitanje:
-Kakve će tragove ljudi ostaviti u stijenama?
Autor knjige je Jan Zalasiewicz.
Na zanimljiv način knjiga priča o Zemlji, o proučavanju života na zemlji prije nas,te na svojstven način priča kako bi Zemlju jednoga dana, međuzvjezdani posjetioci trebali proučavati, gdje tražiti, na što pažnju usmjeriti... Naravno , gledano očima jednog stručnjaka danas.
„Sto milijuna godina nakon nas, postojat će Zemlja, ista ova koju sada nazivamo svojom.Na njoj će se nalaziti, vrlo vjerojatno, ali ne i sigurno,oceani tekuće vode, atmosfera bogata kisikom te, obilat i kompleksan višestanični život“, kaže autor.
Naravno bez nas, ljudi. Mi smo dosta toga do sada već učinili.
I......
„Što god kao vrsta sada i u budućnosti učinili, već smo za sobom ostavili trag, koji je neizbrisiv“, zaključio je autor, kome bi trebali vjerovati. Jan je po struci geolog, paleontolog i stratigraf.
****
Možemo mi knjigu tumačiti svatko na svoj način. Da će biti nekako kako autor kaže, u prilog tome govore i sadašnje vremenske (ne)prilike. To je ono što nam je već sada vidljivo. Ostalo će vidjeti neki drugi „ljudi“, u neko buduće vrijeme.
Knjiga je izuzetno zanimljiva. Potaknula me na ona moja česta razmišljanja o biti i postojati. Ovdje i sada.
Tijelo je materija. Prolazna i promjenjiva. Duh, duša, duševno, je svjetlost i energija.
Hoćemo li materijalnome silno težiti, unatoč tome što znamo da ga sa sobom nećemo nositi?
****
Danas sam tragove u snijegu ostavila. Novi snijeg prekrit će ih noćas novim naslagama.
Da sam danas hodala, sutra nitko neće znati.
„Sve će to prekriti ružmarin, snjegovi i šaš“, netko je u pjesmi pjevao.....
Istinu je rekao.
Oznake: zemlja, ljudi, tragovi
01.03.2018. u 23:30 | 13 Komentara | Print | # | ^