Ljubav kroz riječi jedne žene
Na kraju dana
Na kraju radnog dana umorno se u fotelju spustila.
Jesu li se ljudi promijenili ili je vrijeme za odmor? Vjerojatno jedno i drugo. Jedni druge iscrpljuju (svjesno ili nesvjesno, svejedno) onim čime ne bi trebali. Jedni pričaju o veličini i ispravnosti svojih stavova i mišljenja, drugi opet o snazi svoje vjere i uvjerenja, treći su uporni u osporavanju ovih što uvjeravaju. Najbolji su oni koji se u čudu pitaju zašto njihovu dobrotu drugi ne prepoznaju? Zašto to ljudi rade? Koga uvjeravaju? Svako naglašavanje je uvjeravanje samoga sebe u ono što, ili kakvim želimo da nas drugi vide.Jesu li ljudi postali nesigurni?
Tako lako i tako jednostavno je (ili bi trebalo biti) biti ono što jesmo.
Umorna i iscrpljena uzima torbe i ide doma.
Zaustavlja se pred zgradom. Podiže pogled. Na prozoru s radošću i nestrljenjem iščekuju je dva oka. Žuri stepenicama. Otvara vrata. Vrti se. Skače. Liže je. Proba joj reći
-Dugo te nije bilo. Nedostajala si mi.
Njezina mala dlakava ljubav... odanost, prijateljstvo ...i pripadnost. I trči u sobu muškarcu s gitarom u ruci.
- Gledaj, došla je.
Da odijelo čini čovjeka, malom vrtirepu kupila bi tri. Onako mali, veći je od nekih ljudi.
U plavom pogledu zaiskri radost. Na licu osmjeh. To je njezina ljubav. Velika.
Sjede opušteno u polumraku. Misli joj odlutaju. Želja u suzi utoljena niz lice joj klizi. I kapne na dlan. Njegovi prsti na dlanu. I želja na dlanu podijeljena.
Zatvara oči i opušta se. Misli putuju daleko. Nepreglednim zelenim prerijama, bosonoga, trči nepoznatim stazama. Slijedi vuka. Slijedi trag istine. Šluša glas svog srca. Ona je dijete Sunca i Neba. Slobodna. Hrabra. Odvažna. Putuje još dalje. Trči još brže. Brže od sjena koje je prate. Hvata i lomi strijele joj upućene.
Jača je od slabosti. Veća od straha.
Oznake: ljudi, ljubav, prijateljstvo, pripadnost
14.03.2019. u 22:32 | 10 Komentara | Print | # | ^