Ljubav kroz riječi jedne žene
Kratki osvrt
Zakoračili smo u 2023 godinu. Ostat će zapisana u povijesti. Simbolično dizanje rampe na graničnom prijelazu, znači pripadnost velikoj porodici, znači slobodu putovanja bez prepreka i ograničenja. Uklanjanje fizičkih podjela znači i prihvaćanje svih ljudi u zajednicu bez podjela i predrasuda. Znamo da će uklanjanje mentalnih prepreka trajati nešto duže, ali svima treba dati vremena na prilagodbu i privikavanje.
Uz sreću i ponos, tu je i svjesnost odgovornosti, da danas nije ni lako ni jednostavno biti čuvar na ulasku u veliku zajednicu. Ali, znamo da to možemo.
Od danas, mijenja se i valuta. Moram priznati da, (iako nam govore da će sve biti isto) nisam mirna i spokojna. Mršave tisućice, pretvorili smo u anoreksične stotice. Gledajući kako su cijene podivljale krajem godine, skeptična sam. Ostaje mi nada da će sve biti donekle dobro. Onaj koji je naučio na malo, snaći će se. Ako bude zdravlja.
****
U nama, vrtlog razmišljanja. Pregršt pitanja. Bezbroj spoznaja.
Kažu, ne treba se osvrtati unatrag. Treba koračati naprijed. U sutra.
Kako bi izgledalo sutra bez osvrtanja unatrag?
****
Uz tsunami cijena u godini koja je iza nas, pojavio se i tsunami virus. Bogme, s pravom nosi ime koje su mu dali. Kažu isto tako da je nešto između covida i gripe. I jest. Moja topla preporuka svima koji se, na sreću, nisu susreli s njim, neka budu oprezni. Neka se paze. Nemilosrdan je. Bilo je gadno, ali uspjeli smo.
U vrtlogu vremena, slike su sjećanja. Na ljude. Na događanja. Sve što u životu radimo, radimo za one koji odrastaju. Za one koji dolaze posle nas. Ništa mi nije, i ništa neće biti teško.
Gledam mladost kako hrabro korača u susret svojim snovima. Kaže mi moj veliki unuk, kako će on jednog dana stvoriti lijek koji će uspješno liječiti sve ono što je danas teško. Želim da mu snovi postanu stvarnost. Moja ljepotica opet kaže, netko treba i raditi. I radi svjesno i marljivo. Nježna, krhka, ali odlučna i izdržljiva. Ponosna sam na njih. Želim im da ostvare svoje snove. Prebrzo je prošao period bezbrižnosti.
A onda, gledam dva mala čovjeka kako sa znatiželjom, malim koracima, koračaju putem odrastanja. Neizmjerna su radost. Svemu se vesele. U očima im sjaje sve žaruljice koje svijetle. Radost i ushit pokazuju iskreno, onako kako mala dječja srčeka znaju. Njihovo postojanje je dar.
Ljepotu življenja čine male stari. Nemojmo ih propustiti.
Rastimo duhovno. Materijalno sa sobom ne nosimo.
Sreća je ono što smo mi nekome, i netko nama.
Oznake: pripadnost, odgovornost, odrastanje
01.01.2023. u 21:54 | 15 Komentara | Print | # | ^Na kraju dana
Na kraju radnog dana umorno se u fotelju spustila.
Jesu li se ljudi promijenili ili je vrijeme za odmor? Vjerojatno jedno i drugo. Jedni druge iscrpljuju (svjesno ili nesvjesno, svejedno) onim čime ne bi trebali. Jedni pričaju o veličini i ispravnosti svojih stavova i mišljenja, drugi opet o snazi svoje vjere i uvjerenja, treći su uporni u osporavanju ovih što uvjeravaju. Najbolji su oni koji se u čudu pitaju zašto njihovu dobrotu drugi ne prepoznaju? Zašto to ljudi rade? Koga uvjeravaju? Svako naglašavanje je uvjeravanje samoga sebe u ono što, ili kakvim želimo da nas drugi vide.Jesu li ljudi postali nesigurni?
Tako lako i tako jednostavno je (ili bi trebalo biti) biti ono što jesmo.
Umorna i iscrpljena uzima torbe i ide doma.
Zaustavlja se pred zgradom. Podiže pogled. Na prozoru s radošću i nestrljenjem iščekuju je dva oka. Žuri stepenicama. Otvara vrata. Vrti se. Skače. Liže je. Proba joj reći
-Dugo te nije bilo. Nedostajala si mi.
Njezina mala dlakava ljubav... odanost, prijateljstvo ...i pripadnost. I trči u sobu muškarcu s gitarom u ruci.
- Gledaj, došla je.
Da odijelo čini čovjeka, malom vrtirepu kupila bi tri. Onako mali, veći je od nekih ljudi.
U plavom pogledu zaiskri radost. Na licu osmjeh. To je njezina ljubav. Velika.
Sjede opušteno u polumraku. Misli joj odlutaju. Želja u suzi utoljena niz lice joj klizi. I kapne na dlan. Njegovi prsti na dlanu. I želja na dlanu podijeljena.
Zatvara oči i opušta se. Misli putuju daleko. Nepreglednim zelenim prerijama, bosonoga, trči nepoznatim stazama. Slijedi vuka. Slijedi trag istine. Šluša glas svog srca. Ona je dijete Sunca i Neba. Slobodna. Hrabra. Odvažna. Putuje još dalje. Trči još brže. Brže od sjena koje je prate. Hvata i lomi strijele joj upućene.
Jača je od slabosti. Veća od straha.
Oznake: ljudi, ljubav, prijateljstvo, pripadnost
14.03.2019. u 22:32 | 10 Komentara | Print | # | ^