Ljubav kroz riječi jedne žene
Ukradena radost odrastanja
Postoji jedan kvart u kojemu se već godinama ne čuje dječja galama. U kojemu se djeca ne igraju. Ne zato što djece nema. Ne zato što djeca ne žele, već zato što nemaju gdje. Zašto je tako? Tko je djeci ukrao radost odrastanja?
Bilo je nekoć u tom kvartu veliko igralište. Veći su na igralištu igrali tenis, košarku, nogomet, manji graničara. Sa strane je bio travnjak sa drvenim stolom i klupama. Iza travnjaka stari voćnjak i vrtovi.
Došlo je vrijeme da vrtove i voćnjak prenamijene. Stare, pripadajuće objekte poruše i izgrade nove zgrade. I gradilo se par godina. Zgradu po zgradu. Sa postojeće dvije zgrade, izgrađeni kompleks, zatvoren je krugom nepravilnog oblika, sa prolazima koji vode na glavne ulice. Taj prostor između zgrada, nadali su se stanari, idealan je za dječje igralište, malo zelene površine, pokoje drvo i klupicu.
Vrlo brzo, vidjeli su stanari, da od toga neće biti ništa. Umjesto zaravnavanja terena, nikli su novi stupići, nove ograde, stigli bageri…..i počela je gradnja! Čega? Spomenika ljudskoj pohlepi i gluposti! Ogorčeni stanari, predvođeni mladim ljudima, sakupljali su potpise, pisali žalbe i peticije. Sve peticije, sve pritužbe, sve žalbe, ostale su arhivirane kod tadašnje ministrice.
Za to vrijeme, iskopani temelji napunili su se vodom. Stanari su govorili da u svemu ima pravice, objašnjavajući da, sve što je oteto, je i prokleto. Kako je bazen bez kupača stajao između zgrada, a gradnja stala, opet se rodila nada. Tada su stanari, na žalost, naučili da je malo toga što moćnici s novcem ne mogu napraviti. Dvadeset i četiri sata, tone i tone betona sipali su u bazen s vodom.
Da li djeca, stari i bolesni, i oni zaposleni mogli spavati, nije bilo važno!?
U pohlepi za vlastitim interesima, nema ljudskosti ni empatije.
Gradili su i izgradili velebno zdanje. A onda je sve stalo. Kad je već sve bilo gotovo, netko „gore“ sjetio se, da tu nešto ipak smrdi. I dok su se tražili, naravno, krivci bez krivnje, zgrada je stajala kao upozorenje na koje nitko osim stanara, nije obraćao pažnju. Zgrada, kuća, ogledalo je vlasnika. Tako se i na ovoj zgradi vidio glamur, a okoliš zgrade podsjećao je stanare na nutrinu vlasnika iste. Oko zgrade ostali su otvoreni šahtovi, slabo ili nikako izolirani kabli…Djecu koja su odrastala, roditelji se nisu usudili pustiti ni na taj mali dio oko zgrade.
Opet je prošlo nekoliko godina. U Spomeniku, i oko spomenika ljudskoj pohlepi, počelo se nešto raditi. Kad već nema dječjeg igrališta ni zelenila, govorili su stanari, barem se više neće kotiti štakori.
Samo je ljudska glupost, pohlepa i bešćutnost neizmjerna.
Novi vlasnik, ili vlasnici, dragom Bogu i stanarima, svejedno, opet rade ono što najbolje znaju. Vjeruju da su nedodirljivi i besmrtni.
Ovih dana, ti neki ljudi, otišli su korak dalje. Jednog dana osvanule su na parkiralištima žute trake s upozorenjima o zabrani parkiranja na privatnom posjedu! Ne samo unutar onog čarobnog kruga, nego i izvan njega. Mnogi stanari s početka ove priče zamijenili su svjetove. Oni koji su svjedoci priče od samog početka, gledaju u nevjerici i šute. Naučili su , da se nema smisla buniti.
Tako je, u začaranom krugu vlasnika i vlasništva, prava i bespravlja, mjesto na kojem su se djeca trebala igrati dobilo ime Bermudski trokut. Mjesto koje je, u borbi za imanjem materijalnog, progutalo mnoge radosti odrastanja.
Gdje su sada djeca s početka ove priče? Odrasli igrajući se u drugim kvartovima, pod tuđim prozorima, neki su se odselili s kartom u jednom smjeru. Drugi su se doselili. Djeca odrastaju. I njima je netko, davno prije rođenja, ukrao radost odrastanja.
Nadam se iskreno, da nigdje nema kvartova, u kojima se ne čuje dječji smijeh i galama. Nema tog bogatstva, koje to može nadoknaditi.
Oznake: djeca, odrastanje, materijalno
12.01.2023. u 18:26 | 16 Komentara | Print | # | ^Kratki osvrt
Zakoračili smo u 2023 godinu. Ostat će zapisana u povijesti. Simbolično dizanje rampe na graničnom prijelazu, znači pripadnost velikoj porodici, znači slobodu putovanja bez prepreka i ograničenja. Uklanjanje fizičkih podjela znači i prihvaćanje svih ljudi u zajednicu bez podjela i predrasuda. Znamo da će uklanjanje mentalnih prepreka trajati nešto duže, ali svima treba dati vremena na prilagodbu i privikavanje.
Uz sreću i ponos, tu je i svjesnost odgovornosti, da danas nije ni lako ni jednostavno biti čuvar na ulasku u veliku zajednicu. Ali, znamo da to možemo.
Od danas, mijenja se i valuta. Moram priznati da, (iako nam govore da će sve biti isto) nisam mirna i spokojna. Mršave tisućice, pretvorili smo u anoreksične stotice. Gledajući kako su cijene podivljale krajem godine, skeptična sam. Ostaje mi nada da će sve biti donekle dobro. Onaj koji je naučio na malo, snaći će se. Ako bude zdravlja.
****
U nama, vrtlog razmišljanja. Pregršt pitanja. Bezbroj spoznaja.
Kažu, ne treba se osvrtati unatrag. Treba koračati naprijed. U sutra.
Kako bi izgledalo sutra bez osvrtanja unatrag?
****
Uz tsunami cijena u godini koja je iza nas, pojavio se i tsunami virus. Bogme, s pravom nosi ime koje su mu dali. Kažu isto tako da je nešto između covida i gripe. I jest. Moja topla preporuka svima koji se, na sreću, nisu susreli s njim, neka budu oprezni. Neka se paze. Nemilosrdan je. Bilo je gadno, ali uspjeli smo.
U vrtlogu vremena, slike su sjećanja. Na ljude. Na događanja. Sve što u životu radimo, radimo za one koji odrastaju. Za one koji dolaze posle nas. Ništa mi nije, i ništa neće biti teško.
Gledam mladost kako hrabro korača u susret svojim snovima. Kaže mi moj veliki unuk, kako će on jednog dana stvoriti lijek koji će uspješno liječiti sve ono što je danas teško. Želim da mu snovi postanu stvarnost. Moja ljepotica opet kaže, netko treba i raditi. I radi svjesno i marljivo. Nježna, krhka, ali odlučna i izdržljiva. Ponosna sam na njih. Želim im da ostvare svoje snove. Prebrzo je prošao period bezbrižnosti.
A onda, gledam dva mala čovjeka kako sa znatiželjom, malim koracima, koračaju putem odrastanja. Neizmjerna su radost. Svemu se vesele. U očima im sjaje sve žaruljice koje svijetle. Radost i ushit pokazuju iskreno, onako kako mala dječja srčeka znaju. Njihovo postojanje je dar.
Ljepotu življenja čine male stari. Nemojmo ih propustiti.
Rastimo duhovno. Materijalno sa sobom ne nosimo.
Sreća je ono što smo mi nekome, i netko nama.
Oznake: pripadnost, odgovornost, odrastanje
01.01.2023. u 21:54 | 15 Komentara | Print | # | ^Ljepota postojanja
Htjeli mi ili ne, vrijeme u kojem živimo, udaljilo nas je. Otuđilo. Postali smo brojevi poražavajućih izviješća. Broj stanovništva, svakodnevni brojevi oboljelih i umrlih. Vrtimo se u krug željno iščekujući dan kad će pandemija završiti.
Pitam se, kako će, nakon svega ovog izgledati čovječanstvo?
Izolacija je već sada učinila svoje. Ono što je u ovom suludom vremenu zaživjelo je ,distanca.
U borbi za očuvanjem onoga što istinsku vrijednost ima, života, postali smo suzdržani. Oprezni. Otuđili se. Postali bezvoljni Smajlić je zamijenio osmjeh.
Koliko će vremena trebati da se vratimo i budemo onakvi kakvi smo bili prije pandemije? Mislim na dobre ljudske osobine i postupke. Ni pandemija nije zaustavila govor mržnje i zveckanje oružjem.
Pojedinci nikad neće naučiti da je čovjek- čovjek, a život....Život.
*****
Devet mjeseci promatram i učim ono što smo, s razlogom, zaboravili!
Nije lako odrasti.
Koliko vremena i truda treba da prvi put na noge stanemo? Koliko plača da odraslima pokažemo da smo žedni, da nas nešto smeta, da nešto želimo i trebamo, a ne znamo reći?
Veselimo se malim stvarima, sve dok nas drugačije ne nauče.
Nitko nas (na početku) ne uči da osmjehom pokažemo zadovoljstvo, zahvalnost i sreću. S tim se rodimo.
Dijete je čovjek,sa svim onim što čovjek jest, ili što bi trebao biti. Ljubav i radost, nesebičnost i dobrota.
Između odraslih i onih u odrastanju, ne bi trebalo razlike biti, ali je, htjeli ne htjeli, ima.
Kažu ljudi, onaj koji s djecom spava, popišan se budi.
Ja kažem, onaj koji s djecom provodi vrijeme, uči se(unatoč i usprkos svim nedaćama) ljepoti postojanja.
Lekcija koju često zaboravljamo.
Oznake: distanca, odrastanje, ljepota postojanja
28.01.2022. u 23:13 | 16 Komentara | Print | # | ^Strpljivost
Učimo li se strpljenju, ili se strpljivi rodimo?
****
Puno vremena provodim s dva mala dječaka. Dva mala leptirića. Svaki dan donosi nešto novo. Sada su, s četiri mjeseca, na prvoj abecedi. Mašu rukicama i nogicama, rade balončiće od sline, smiju se, dok im nešto ne paše plaču.Kažem im da nije lako dijete biti, nije lako odrasti, strpljivi moraju biti.
Naravno da me ne razumiju i da oni mene uče strpljenju i razumijevanju. To je lekcija koju svaki dan učimo i sa svakom novom generacijom, ponavljamo i nadograđujemo.
A oni....iako mali leptirići, već sad imaju prepoznatljive karakterne osobine. Jedan voli da mu se više priča, drugi da se pjeva. Jedan u šetnji njurga, drugi dok dođe doma. Jedan voli da ga se pusa, drugi baš i ne. Što se pusa tiče, za sada, nitko ih ništa ne pita. Puse i čuvanje u krilu, jednako dijelim.
Pričam im kako je lijep ovaj svijet. Tada, s obzirom na sve što se događa s vremenom i ljudima, osjetim krivnju. Kakav je svijet koji smo im u naslijeđe ostavili?
Onda se raznježim. Oni su ti, koji su nam postojanje u ovom vremenu učinili ljepšim. Veselijim. Radosnijim.Oni nas ponovo uče da je za sreću potrebno puno krilo nježnosti, pregršt pusa, mir, sigurnost i ljubav.
****
Gledam drugu generaciju blizanci kako odrastaju. Uče se dijeljenju pažnje, uče se da istovremeno baš sve ne mogu dobiti. Blizanci se od rođenja uče strpljenju. Možda su se, uzimajući u obzir skučeni prostor u kojem su odrastali, strpljivi i rodili:))))?
Strpljivost je skromnost i zahvalnost. Kako u djetinjstvu, tako i u životu.
Oznake: djeca, odrastanje, strpljivost
27.08.2021. u 22:17 | 15 Komentara | Print | # | ^Trebamo li ih osuđivati, ili nešto mijenjati?
Svi mi, sudionici smo u kreiranju osobnosti jednog mladog bića. Jednog života. Njegovih, ili njezinih stavova, mišljenja i uvjerenja. Svaka generacija odraslih upozoravala je one u odrastanju na opasnosti koje su sa svakom generacijom , sukladno napretku u tehnici i tehnologiji, slobodi mišljenja, izražavanja i opredijeljenja, postajale i postaju sve veće.
U odrastanju, sazrijevanju, željama i htijenjima malo je toga što se mijenja. Probala sam to opisati kroz priče“izmišljenih“, djevojčica i dječaka. U načinu odgoja drugačija je stvar. Odgajana sam po načelu da je roditelj osoba koja se mora poštivati i da je roditeljska riječ zadnja. U odgoju moje djece , primijenila sam ono što je (danas znam)izuzetno važno-poštovanje, prilagođavajući ostale odgojne mjere vremenu odrastanja. Danas, iz ponašanja naše djece znam da smo(po našem mišljenju) dobro postupili. Kako smo mi u odgoju svoje djece pazili da ne ponovimo greške naših roditelja i usput načinili svoje, tako i naše dijete odgaja svoju djecu danas. Želimo li biti sudionici u odrastanju njihove djece, moramo poštivati pravila koja oni uvode kao odgojnu metodu.
Čitajući jučer mecin post pažnju mi je privuklo bakino ponašanje i toleriranje svega onoga što, vjerujem, svojoj djeci nikad ne bi dozvolila. Kad su moji kikači bili u dobi kada bi trebali usvajati što se smije a što ne, za neposluh, roditelji su im uveli „kaznu“, zabrane slatkiša. Iako mali znali su da su kod dede i bake pravila nešto drugačija. Nije problem poštivati odluku njihovih roditelja kada je jedno dijete u pitanju. Problem je kada su duplići. Kako jednome dati slatkiš, a drugome ne?Usprkos tome što sam bila svjesna da je kazna s razlogom, dala sam slatkiš (već tada) i maloj goropadnici, uz napomenu neka to ostane naša tajna. Kad me kćer nazvala, naučila sam da djeca nemaju tajne i da odluke njihovih roditelja moram poštivati želim li kvalitetno sudjelovati u njihovom odrastanju. Danas sam joj zahvalna na tome. Znaimljivo je njihovo odrastanje u koje mi odrasli možemo zaviriti. Nerazumljive su im neke priče iz našeg odrastanja koje je njima teško shvatiti.
Velika je razlika u načinu odgoja, nekada(ne tako davno) i danas. Danas su odgojne metode drugačije u roditeljskom domu i u odgojno obrazovnim ustanovama. Prava djece (što podržavam), su na prvom mjestu, dok dužnosti i obaveze dolaze kasnije. Takvim načinom onima u odrastanju radimo „medvjeđu“ uslugu teškog uklapanja i snalaženja u svijetu odraslih prepunom obaveza i odgovornosti.
Da bi djecu naučili obavezama, da bi ih maknuli od ekrana, roditelji uvode niz izvannastavnih aktivnosti. Znademo li da ujutro idu u školu, poslije škole(velik broj djece ) u boravak gdje odmah poslije nastave i ručka pišu zadaće, poslije boravka na izvannastavne aktivnosti, poslije njih učenje lekcija za drugi dan. Dok sve obaveze izvrše, vrijeme je za spavanje. Gdje je vrijeme za igru? Već u djetinjstvu ,pun im je kufer obaveza. Kada bi ih pitali, vjerujem da bi većina njih, drugačije odabrala.
Stjecanjem punoljetnosti daju si oduška nesvjesni posljedica. Trebamo li ih osuđivati, ili nešto mijenjati?
Oznake: odrastanje
07.11.2019. u 13:46 | 11 Komentara | Print | # | ^