Ljubav kroz riječi jedne žene

Ljepota postojanja


Htjeli mi ili ne, vrijeme u kojem živimo, udaljilo nas je. Otuđilo. Postali smo brojevi poražavajućih izviješća. Broj stanovništva, svakodnevni brojevi oboljelih i umrlih. Vrtimo se u krug željno iščekujući dan kad će pandemija završiti.

Pitam se, kako će, nakon svega ovog izgledati čovječanstvo?

Izolacija je već sada učinila svoje. Ono što je u ovom suludom vremenu zaživjelo je ,distanca.
U borbi za očuvanjem onoga što istinsku vrijednost ima, života, postali smo suzdržani. Oprezni. Otuđili se. Postali bezvoljni Smajlić je zamijenio osmjeh.

Koliko će vremena trebati da se vratimo i budemo onakvi kakvi smo bili prije pandemije? Mislim na dobre ljudske osobine i postupke. Ni pandemija nije zaustavila govor mržnje i zveckanje oružjem.
Pojedinci nikad neće naučiti da je čovjek- čovjek, a život....Život.

*****
Devet mjeseci promatram i učim ono što smo, s razlogom, zaboravili!
Nije lako odrasti.
Koliko vremena i truda treba da prvi put na noge stanemo? Koliko plača da odraslima pokažemo da smo žedni, da nas nešto smeta, da nešto želimo i trebamo, a ne znamo reći?
Veselimo se malim stvarima, sve dok nas drugačije ne nauče.
Nitko nas (na početku) ne uči da osmjehom pokažemo zadovoljstvo, zahvalnost i sreću. S tim se rodimo.

Dijete je čovjek,sa svim onim što čovjek jest, ili što bi trebao biti. Ljubav i radost, nesebičnost i dobrota.
Između odraslih i onih u odrastanju, ne bi trebalo razlike biti, ali je, htjeli ne htjeli, ima.

Kažu ljudi, onaj koji s djecom spava, popišan se budi.

Ja kažem, onaj koji s djecom provodi vrijeme, uči se(unatoč i usprkos svim nedaćama) ljepoti postojanja.
Lekcija koju često zaboravljamo.

Oznake: distanca, odrastanje, ljepota postojanja

28.01.2022. u 23:13 | 16 Komentara | Print | # | ^

Strpljivost

Učimo li se strpljenju, ili se strpljivi rodimo?
****
Puno vremena provodim s dva mala dječaka. Dva mala leptirića. Svaki dan donosi nešto novo. Sada su, s četiri mjeseca, na prvoj abecedi. Mašu rukicama i nogicama, rade balončiće od sline, smiju se, dok im nešto ne paše plaču.Kažem im da nije lako dijete biti, nije lako odrasti, strpljivi moraju biti.
Naravno da me ne razumiju i da oni mene uče strpljenju i razumijevanju. To je lekcija koju svaki dan učimo i sa svakom novom generacijom, ponavljamo i nadograđujemo.


A oni....iako mali leptirići, već sad imaju prepoznatljive karakterne osobine. Jedan voli da mu se više priča, drugi da se pjeva. Jedan u šetnji njurga, drugi dok dođe doma. Jedan voli da ga se pusa, drugi baš i ne. Što se pusa tiče, za sada, nitko ih ništa ne pita. Puse i čuvanje u krilu, jednako dijelim.

Pričam im kako je lijep ovaj svijet. Tada, s obzirom na sve što se događa s vremenom i ljudima, osjetim krivnju. Kakav je svijet koji smo im u naslijeđe ostavili?

Onda se raznježim. Oni su ti, koji su nam postojanje u ovom vremenu učinili ljepšim. Veselijim. Radosnijim.Oni nas ponovo uče da je za sreću potrebno puno krilo nježnosti, pregršt pusa, mir, sigurnost i ljubav.
****
Gledam drugu generaciju blizanci kako odrastaju. Uče se dijeljenju pažnje, uče se da istovremeno baš sve ne mogu dobiti. Blizanci se od rođenja uče strpljenju. Možda su se, uzimajući u obzir skučeni prostor u kojem su odrastali, strpljivi i rodili:))))?

Strpljivost je skromnost i zahvalnost. Kako u djetinjstvu, tako i u životu.

Oznake: djeca, odrastanje, strpljivost

27.08.2021. u 22:17 | 15 Komentara | Print | # | ^

Trebamo li ih osuđivati, ili nešto mijenjati?


Svi mi, sudionici smo u kreiranju osobnosti jednog mladog bića. Jednog života. Njegovih, ili njezinih stavova, mišljenja i uvjerenja. Svaka generacija odraslih upozoravala je one u odrastanju na opasnosti koje su sa svakom generacijom , sukladno napretku u tehnici i tehnologiji, slobodi mišljenja, izražavanja i opredijeljenja, postajale i postaju sve veće.

U odrastanju, sazrijevanju, željama i htijenjima malo je toga što se mijenja. Probala sam to opisati kroz priče“izmišljenih“, djevojčica i dječaka. U načinu odgoja drugačija je stvar. Odgajana sam po načelu da je roditelj osoba koja se mora poštivati i da je roditeljska riječ zadnja. U odgoju moje djece , primijenila sam ono što je (danas znam)izuzetno važno-poštovanje, prilagođavajući ostale odgojne mjere vremenu odrastanja. Danas, iz ponašanja naše djece znam da smo(po našem mišljenju) dobro postupili. Kako smo mi u odgoju svoje djece pazili da ne ponovimo greške naših roditelja i usput načinili svoje, tako i naše dijete odgaja svoju djecu danas. Želimo li biti sudionici u odrastanju njihove djece, moramo poštivati pravila koja oni uvode kao odgojnu metodu.

Čitajući jučer mecin post pažnju mi je privuklo bakino ponašanje i toleriranje svega onoga što, vjerujem, svojoj djeci nikad ne bi dozvolila. Kad su moji kikači bili u dobi kada bi trebali usvajati što se smije a što ne, za neposluh, roditelji su im uveli „kaznu“, zabrane slatkiša. Iako mali znali su da su kod dede i bake pravila nešto drugačija. Nije problem poštivati odluku njihovih roditelja kada je jedno dijete u pitanju. Problem je kada su duplići. Kako jednome dati slatkiš, a drugome ne?Usprkos tome što sam bila svjesna da je kazna s razlogom, dala sam slatkiš (već tada) i maloj goropadnici, uz napomenu neka to ostane naša tajna. Kad me kćer nazvala, naučila sam da djeca nemaju tajne i da odluke njihovih roditelja moram poštivati želim li kvalitetno sudjelovati u njihovom odrastanju. Danas sam joj zahvalna na tome. Znaimljivo je njihovo odrastanje u koje mi odrasli možemo zaviriti. Nerazumljive su im neke priče iz našeg odrastanja koje je njima teško shvatiti.

Velika je razlika u načinu odgoja, nekada(ne tako davno) i danas. Danas su odgojne metode drugačije u roditeljskom domu i u odgojno obrazovnim ustanovama. Prava djece (što podržavam), su na prvom mjestu, dok dužnosti i obaveze dolaze kasnije. Takvim načinom onima u odrastanju radimo „medvjeđu“ uslugu teškog uklapanja i snalaženja u svijetu odraslih prepunom obaveza i odgovornosti.

Da bi djecu naučili obavezama, da bi ih maknuli od ekrana, roditelji uvode niz izvannastavnih aktivnosti. Znademo li da ujutro idu u školu, poslije škole(velik broj djece ) u boravak gdje odmah poslije nastave i ručka pišu zadaće, poslije boravka na izvannastavne aktivnosti, poslije njih učenje lekcija za drugi dan. Dok sve obaveze izvrše, vrijeme je za spavanje. Gdje je vrijeme za igru? Već u djetinjstvu ,pun im je kufer obaveza. Kada bi ih pitali, vjerujem da bi većina njih, drugačije odabrala.
Stjecanjem punoljetnosti daju si oduška nesvjesni posljedica. Trebamo li ih osuđivati, ili nešto mijenjati?

Oznake: odrastanje

07.11.2019. u 13:46 | 11 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2022  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2022 (2)
Kolovoz 2022 (3)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (4)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (1)
Prosinac 2021 (4)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (3)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (4)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (6)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (12)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (8)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (4)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (8)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading