Ljubav kroz riječi jedne žene
Zarobljena ljubav
U pjesmi zarobljena ljubav jedna
zagrljaja gladna, poljubaca žedna.
Noću,
kad ožive sanje i nemiri
Ljubav riječima skladaju
maštu i čežnju
u pahuljasti oblak sakrivaju
velom riječi pokrivaju
u slovarici srca čuvaju.
Ljubav, koja se mašta i sanja
perom srca napisana, u stihove utkana;
Iskrena i čista
u morskoj pjeni okupana,
strastvena
plamenom gori, čežnjom vene
Ljubav dvije duše ,u pjesmi zarobljene.
U korice nježno uvita
Ljubav, poetese i pjesnika.
Ukradena radost odrastanja
Postoji jedan kvart u kojemu se već godinama ne čuje dječja galama. U kojemu se djeca ne igraju. Ne zato što djece nema. Ne zato što djeca ne žele, već zato što nemaju gdje. Zašto je tako? Tko je djeci ukrao radost odrastanja?
Bilo je nekoć u tom kvartu veliko igralište. Veći su na igralištu igrali tenis, košarku, nogomet, manji graničara. Sa strane je bio travnjak sa drvenim stolom i klupama. Iza travnjaka stari voćnjak i vrtovi.
Došlo je vrijeme da vrtove i voćnjak prenamijene. Stare, pripadajuće objekte poruše i izgrade nove zgrade. I gradilo se par godina. Zgradu po zgradu. Sa postojeće dvije zgrade, izgrađeni kompleks, zatvoren je krugom nepravilnog oblika, sa prolazima koji vode na glavne ulice. Taj prostor između zgrada, nadali su se stanari, idealan je za dječje igralište, malo zelene površine, pokoje drvo i klupicu.
Vrlo brzo, vidjeli su stanari, da od toga neće biti ništa. Umjesto zaravnavanja terena, nikli su novi stupići, nove ograde, stigli bageri…..i počela je gradnja! Čega? Spomenika ljudskoj pohlepi i gluposti! Ogorčeni stanari, predvođeni mladim ljudima, sakupljali su potpise, pisali žalbe i peticije. Sve peticije, sve pritužbe, sve žalbe, ostale su arhivirane kod tadašnje ministrice.
Za to vrijeme, iskopani temelji napunili su se vodom. Stanari su govorili da u svemu ima pravice, objašnjavajući da, sve što je oteto, je i prokleto. Kako je bazen bez kupača stajao između zgrada, a gradnja stala, opet se rodila nada. Tada su stanari, na žalost, naučili da je malo toga što moćnici s novcem ne mogu napraviti. Dvadeset i četiri sata, tone i tone betona sipali su u bazen s vodom.
Da li djeca, stari i bolesni, i oni zaposleni mogli spavati, nije bilo važno!?
U pohlepi za vlastitim interesima, nema ljudskosti ni empatije.
Gradili su i izgradili velebno zdanje. A onda je sve stalo. Kad je već sve bilo gotovo, netko „gore“ sjetio se, da tu nešto ipak smrdi. I dok su se tražili, naravno, krivci bez krivnje, zgrada je stajala kao upozorenje na koje nitko osim stanara, nije obraćao pažnju. Zgrada, kuća, ogledalo je vlasnika. Tako se i na ovoj zgradi vidio glamur, a okoliš zgrade podsjećao je stanare na nutrinu vlasnika iste. Oko zgrade ostali su otvoreni šahtovi, slabo ili nikako izolirani kabli…Djecu koja su odrastala, roditelji se nisu usudili pustiti ni na taj mali dio oko zgrade.
Opet je prošlo nekoliko godina. U Spomeniku, i oko spomenika ljudskoj pohlepi, počelo se nešto raditi. Kad već nema dječjeg igrališta ni zelenila, govorili su stanari, barem se više neće kotiti štakori.
Samo je ljudska glupost, pohlepa i bešćutnost neizmjerna.
Novi vlasnik, ili vlasnici, dragom Bogu i stanarima, svejedno, opet rade ono što najbolje znaju. Vjeruju da su nedodirljivi i besmrtni.
Ovih dana, ti neki ljudi, otišli su korak dalje. Jednog dana osvanule su na parkiralištima žute trake s upozorenjima o zabrani parkiranja na privatnom posjedu! Ne samo unutar onog čarobnog kruga, nego i izvan njega. Mnogi stanari s početka ove priče zamijenili su svjetove. Oni koji su svjedoci priče od samog početka, gledaju u nevjerici i šute. Naučili su , da se nema smisla buniti.
Tako je, u začaranom krugu vlasnika i vlasništva, prava i bespravlja, mjesto na kojem su se djeca trebala igrati dobilo ime Bermudski trokut. Mjesto koje je, u borbi za imanjem materijalnog, progutalo mnoge radosti odrastanja.
Gdje su sada djeca s početka ove priče? Odrasli igrajući se u drugim kvartovima, pod tuđim prozorima, neki su se odselili s kartom u jednom smjeru. Drugi su se doselili. Djeca odrastaju. I njima je netko, davno prije rođenja, ukrao radost odrastanja.
Nadam se iskreno, da nigdje nema kvartova, u kojima se ne čuje dječji smijeh i galama. Nema tog bogatstva, koje to može nadoknaditi.
Oznake: djeca, odrastanje, materijalno
12.01.2023. u 18:26 | 16 Komentara | Print | # | ^Apolon br 1
U Međimurju je izašao prvi broj humorističko aforističkog časopisa" Apolon", kojeg je pokrenuo gospodin Ivan Grahovec.
U njemu su našli mjesto i moji aforizmi;
-Rijeke presušuju. Ljudima je voda došla do grla.
-Obrnuto proporcionalno - narod steže, političari otpuštaju remene.
-Tko pita ne skita . Tko ne pita-zna.
-Staračka demencija zaboravlja događaje- politička obećanja.
-Saborski ručak i umirovljenička gozba- jednako koštaju.
-Prvo nam uzmu sve što mogu, a onda nam milodare daju.
-Nitko više ne kopa po smeću. Na kontejnerima su lokoti.
-Da je vrijeme novac, bila bih bogata.
-Vrijeme i novac mijenja ljude. Jedni su pod teretom vremena pogrbljeni; drugi ispeglani.
-Novo (ab)normalno; dok proizvodnja pada- BDP raste.
-Najunosniji sport danas je-lopovluk.
-Nije sve u novcu, kažu oni koji ga imaju.
-Zašto političari često mijenjaju fotelje? Vrlo brzo su im pretijesne.
- Pričaju o nestašici energenata i prehrambenih proizvoda- sve dok ne poskupe.
- U životu nema popravnog ispita. Na greškama se uči, na lovorikama ne spava.
Oznake: humor, satira, aforizmi
06.01.2023. u 19:57 | 16 Komentara | Print | # | ^Kratki osvrt
Zakoračili smo u 2023 godinu. Ostat će zapisana u povijesti. Simbolično dizanje rampe na graničnom prijelazu, znači pripadnost velikoj porodici, znači slobodu putovanja bez prepreka i ograničenja. Uklanjanje fizičkih podjela znači i prihvaćanje svih ljudi u zajednicu bez podjela i predrasuda. Znamo da će uklanjanje mentalnih prepreka trajati nešto duže, ali svima treba dati vremena na prilagodbu i privikavanje.
Uz sreću i ponos, tu je i svjesnost odgovornosti, da danas nije ni lako ni jednostavno biti čuvar na ulasku u veliku zajednicu. Ali, znamo da to možemo.
Od danas, mijenja se i valuta. Moram priznati da, (iako nam govore da će sve biti isto) nisam mirna i spokojna. Mršave tisućice, pretvorili smo u anoreksične stotice. Gledajući kako su cijene podivljale krajem godine, skeptična sam. Ostaje mi nada da će sve biti donekle dobro. Onaj koji je naučio na malo, snaći će se. Ako bude zdravlja.
****
U nama, vrtlog razmišljanja. Pregršt pitanja. Bezbroj spoznaja.
Kažu, ne treba se osvrtati unatrag. Treba koračati naprijed. U sutra.
Kako bi izgledalo sutra bez osvrtanja unatrag?
****
Uz tsunami cijena u godini koja je iza nas, pojavio se i tsunami virus. Bogme, s pravom nosi ime koje su mu dali. Kažu isto tako da je nešto između covida i gripe. I jest. Moja topla preporuka svima koji se, na sreću, nisu susreli s njim, neka budu oprezni. Neka se paze. Nemilosrdan je. Bilo je gadno, ali uspjeli smo.
U vrtlogu vremena, slike su sjećanja. Na ljude. Na događanja. Sve što u životu radimo, radimo za one koji odrastaju. Za one koji dolaze posle nas. Ništa mi nije, i ništa neće biti teško.
Gledam mladost kako hrabro korača u susret svojim snovima. Kaže mi moj veliki unuk, kako će on jednog dana stvoriti lijek koji će uspješno liječiti sve ono što je danas teško. Želim da mu snovi postanu stvarnost. Moja ljepotica opet kaže, netko treba i raditi. I radi svjesno i marljivo. Nježna, krhka, ali odlučna i izdržljiva. Ponosna sam na njih. Želim im da ostvare svoje snove. Prebrzo je prošao period bezbrižnosti.
A onda, gledam dva mala čovjeka kako sa znatiželjom, malim koracima, koračaju putem odrastanja. Neizmjerna su radost. Svemu se vesele. U očima im sjaje sve žaruljice koje svijetle. Radost i ushit pokazuju iskreno, onako kako mala dječja srčeka znaju. Njihovo postojanje je dar.
Ljepotu življenja čine male stari. Nemojmo ih propustiti.
Rastimo duhovno. Materijalno sa sobom ne nosimo.
Sreća je ono što smo mi nekome, i netko nama.
Oznake: pripadnost, odgovornost, odrastanje
01.01.2023. u 21:54 | 15 Komentara | Print | # | ^