Svi mi, sudionici smo u kreiranju osobnosti jednog mladog bića. Jednog života. Njegovih, ili njezinih stavova, mišljenja i uvjerenja. Svaka generacija odraslih upozoravala je one u odrastanju na opasnosti koje su sa svakom generacijom , sukladno napretku u tehnici i tehnologiji, slobodi mišljenja, izražavanja i opredijeljenja, postajale i postaju sve veće.
U odrastanju, sazrijevanju, željama i htijenjima malo je toga što se mijenja. Probala sam to opisati kroz priče“izmišljenih“, djevojčica i dječaka. U načinu odgoja drugačija je stvar. Odgajana sam po načelu da je roditelj osoba koja se mora poštivati i da je roditeljska riječ zadnja. U odgoju moje djece , primijenila sam ono što je (danas znam)izuzetno važno-poštovanje, prilagođavajući ostale odgojne mjere vremenu odrastanja. Danas, iz ponašanja naše djece znam da smo(po našem mišljenju) dobro postupili. Kako smo mi u odgoju svoje djece pazili da ne ponovimo greške naših roditelja i usput načinili svoje, tako i naše dijete odgaja svoju djecu danas. Želimo li biti sudionici u odrastanju njihove djece, moramo poštivati pravila koja oni uvode kao odgojnu metodu.
Čitajući jučer mecin post pažnju mi je privuklo bakino ponašanje i toleriranje svega onoga što, vjerujem, svojoj djeci nikad ne bi dozvolila. Kad su moji kikači bili u dobi kada bi trebali usvajati što se smije a što ne, za neposluh, roditelji su im uveli „kaznu“, zabrane slatkiša. Iako mali znali su da su kod dede i bake pravila nešto drugačija. Nije problem poštivati odluku njihovih roditelja kada je jedno dijete u pitanju. Problem je kada su duplići. Kako jednome dati slatkiš, a drugome ne?Usprkos tome što sam bila svjesna da je kazna s razlogom, dala sam slatkiš (već tada) i maloj goropadnici, uz napomenu neka to ostane naša tajna. Kad me kćer nazvala, naučila sam da djeca nemaju tajne i da odluke njihovih roditelja moram poštivati želim li kvalitetno sudjelovati u njihovom odrastanju. Danas sam joj zahvalna na tome. Znaimljivo je njihovo odrastanje u koje mi odrasli možemo zaviriti. Nerazumljive su im neke priče iz našeg odrastanja koje je njima teško shvatiti.
Velika je razlika u načinu odgoja, nekada(ne tako davno) i danas. Danas su odgojne metode drugačije u roditeljskom domu i u odgojno obrazovnim ustanovama. Prava djece (što podržavam), su na prvom mjestu, dok dužnosti i obaveze dolaze kasnije. Takvim načinom onima u odrastanju radimo „medvjeđu“ uslugu teškog uklapanja i snalaženja u svijetu odraslih prepunom obaveza i odgovornosti.
Da bi djecu naučili obavezama, da bi ih maknuli od ekrana, roditelji uvode niz izvannastavnih aktivnosti. Znademo li da ujutro idu u školu, poslije škole(velik broj djece ) u boravak gdje odmah poslije nastave i ručka pišu zadaće, poslije boravka na izvannastavne aktivnosti, poslije njih učenje lekcija za drugi dan. Dok sve obaveze izvrše, vrijeme je za spavanje. Gdje je vrijeme za igru? Već u djetinjstvu ,pun im je kufer obaveza. Kada bi ih pitali, vjerujem da bi većina njih, drugačije odabrala.
Stjecanjem punoljetnosti daju si oduška nesvjesni posljedica. Trebamo li ih osuđivati, ili nešto mijenjati?
Post je objavljen 07.11.2019. u 13:46 sati.