Htjeli mi ili ne, vrijeme u kojem živimo, udaljilo nas je. Otuđilo. Postali smo brojevi poražavajućih izviješća. Broj stanovništva, svakodnevni brojevi oboljelih i umrlih. Vrtimo se u krug željno iščekujući dan kad će pandemija završiti.
Pitam se, kako će, nakon svega ovog izgledati čovječanstvo?
Izolacija je već sada učinila svoje. Ono što je u ovom suludom vremenu zaživjelo je ,distanca.
U borbi za očuvanjem onoga što istinsku vrijednost ima, života, postali smo suzdržani. Oprezni. Otuđili se. Postali bezvoljni Smajlić je zamijenio osmjeh.
Koliko će vremena trebati da se vratimo i budemo onakvi kakvi smo bili prije pandemije? Mislim na dobre ljudske osobine i postupke. Ni pandemija nije zaustavila govor mržnje i zveckanje oružjem.
Pojedinci nikad neće naučiti da je čovjek- čovjek, a život....Život.
*****
Devet mjeseci promatram i učim ono što smo, s razlogom, zaboravili!
Nije lako odrasti.
Koliko vremena i truda treba da prvi put na noge stanemo? Koliko plača da odraslima pokažemo da smo žedni, da nas nešto smeta, da nešto želimo i trebamo, a ne znamo reći?
Veselimo se malim stvarima, sve dok nas drugačije ne nauče.
Nitko nas (na početku) ne uči da osmjehom pokažemo zadovoljstvo, zahvalnost i sreću. S tim se rodimo.
Dijete je čovjek,sa svim onim što čovjek jest, ili što bi trebao biti. Ljubav i radost, nesebičnost i dobrota.
Između odraslih i onih u odrastanju, ne bi trebalo razlike biti, ali je, htjeli ne htjeli, ima.
Kažu ljudi, onaj koji s djecom spava, popišan se budi.
Ja kažem, onaj koji s djecom provodi vrijeme, uči se(unatoč i usprkos svim nedaćama) ljepoti postojanja.
Lekcija koju često zaboravljamo.
Post je objavljen 28.01.2022. u 23:13 sati.