Ljubav kroz riječi jedne žene

UHAH


Zašto negdje ne stignemo uvijek imamo dobar razlog i još bolje opravdanje.
Proljeće je jedan dio razloga eliminiralo , razloga za frentanje sve je manje , pa sam se odlučila kako je vrijeme za posjetiti radionicu. U zadnje vrijeme putujem autobusom. Ako autobus ne ostane u defektu, u miru i bez nervoze stignem u Zagreb. Nemam brige s parkiranjem.To je jedan od razloga. Drugi je što u Zagrebu volim sjesti na tramvaj, izaći gdje želim i izgubiti se u mnoštvu. Stigla sam taman u vrijeme popodnevne gužve. Vozim se u prepunom tramvaju . Kod Botaničkog ulazi žena s malom djevojčicom koja neumorno priča. Izlaze već na drugoj stanici. Tek kad su otišle postala sam svjesna tišine. Ljudi ne razgovaraju , ako i razgovaraju onda je to na mobitele. S oprečnim osjećajima stignem na radionicu. Volim dva sata provesti među ljudima koji pišu. Uvijek je tema zanimljiva, uvijek upoznamo nova lica i nešto novo naučimo.

Ovaj put sa svojim radom upoznali su nas članovi Udruge hrvatskih aforista i humorista(UHAH). Podsjetili su nas što je to apoftegma, što epigram , a što aforizam. Predstavili su nam svoj zajednički zbornik aforizma Zlatni rez. Listajući prekrasni zbornik našla sam (meni) do sad najljepšu definiciju aforizma koja kaže:

„Aforizam je osmijeh uma“, autora Miroslava Vukmanovića.

U opuštenoj atmosferi bilo je pokušaja pisanja , bilo je uspješno napisanih aforizama. Bilo je onoga što je danas deficitarno...bilo je smijeha.

Evo jednog aforizma mladog aforističara Dražena Jergovića:
„Radim u društvu s neograničenom neodgovornošću“

Živko Prodanović kaže:
„Bez slobode skretanja nema slobode kretanja“

Na kraju, evo i jednog epigrama vesele i nasmijane gospođe Danice Majnarić iz njezine knjige Muka naša svagdašnja:
„Potpuno veganstvo,
za zdrav život geslo,
pa umjesto sise
svi sisamo veslo“

Eto. Svi koji žele više o njima znati mogu to naći na njihovim stranicama
https://uhah.hr
****
Drugi dan vraćam se doma. Čekam gradski autobus. Vratna kralježnica upozorava me kako je bolje tim autobusom ne ići, ali slikaj ga, bolje tako nego pješke do tramvaja stići. Dok čekam taj nesretni autobus , razgovaram s jednom simpatičnom gospođom iz Dalmacije. Nastavljamo ga i u autobusu. Sjedam u tramvaj. Nemam onaj oprečni osjećaj od prvog dana. Ne osjećam onu tišinu u prepunom tramvaju. Jedna žena, slučajna prolaznica, nadu i osmijeh vraća. I UHAH, naravno:))))

Oznake: aforizmi, humor, smijeh

30.03.2019. u 23:33 | 10 Komentara | Print | # | ^

Boje ljubavi



O ljubavi neću pričati. Ljubav ću na vazi od stakla, bojama oslikati.

Zaljubljenost,romantiku i želju u roza boji
radost, ljubav i strast vatreno crvenom govori.
Nježnost i vjernost u ružičasto obojati ,
za povezanost i sigurnost ,nekoliko poteza
u smeđoj boji ću dodati.
Povjerenje,strpljivost i razumijevanje
plavom bojom neba i oceana obojati,
toplinu i nadu u žute boje sunca zamotati.
Za zdravlje i sreći između svih,zelenu boju ću dodati.
Bezuvjetnu ljubav,
volim te usprkos i unatoč svemu,
zlatnim ću rubom obrubiti.
Za sve odluke krive ,dodat ću i par nijansi sive.
****
Za ljubav, crvenu ružu u vazu ću staviti.
Bijelu za povjerenje.Žutu ružu, za radosti i veselja.
Iris za sreću i ispunjenje želja.
Ciklamu za iskrenost i sigurnost.
Lavandu za odanost.
Ljubičicu za vjernost.

Oznake: llubav, boje

24.03.2019. u 20:11 | 13 Komentara | Print | # | ^

Dan stiha



Svi smo, mi pjesnici u duši. Pisali ne pisali, svi smo se u pročitanom ili uglazbljenom stihu prepoznali. Sve radosti, sve nade i sve tuge, sve ljubavi ,pjesnici su kao trag duše ,u stihu ostavili.
******
Malo je toga što pjesnici ne mogu......
Bez kista i štafelaja,na bijelom platnu duše
riječima, slobodu slikaju.
Slikama sjećanja igraju se na vodi sunčevim zrakama.
Vodu u kaplje rastavljaju ,ljubavnu melodiju skladaju.
Spuštaju se u morske dubine školjkama.
Provlače se ispod mokrih grana.Po kiši. Bez kišobrana.
Noću maštaju i sanjaju.Na mjesec se naslanjaju.
Zaborav u zelenu travu skrivaju. Tugu toplim šalom griju.
Zvijezdama se kite. Mjesečinom pokrivaju. Uvijek sanjaju ,stalno maštaju.

Ako ih pitamo kako, pjesnici će odgovoriti ovako...
Na bijelom platnu duše ,riječima
naslikati stih
može svatko.

****
Danas je dan stiha. Odmotajmo pušlek sjećanja. Otvorimo vrata željama i nadanjima. Prepustimo se ljubavima , uživajmo u stihovima.



Oznake: pjesnici i stihovi

21.03.2019. u 11:30 | 13 Komentara | Print | # | ^

Dan sreće, proljeća i pripovijedanja



Puno dana u jedan dan je stalo. Danas s radošću pričamo ....

O proljeću

U starom se Rimu prvi dan proljeća slavio kao početak jedne nove godine. Davno prije Rimljana, Kelti su slavili prvi dan proljeća kao uskrsnuće Sunca. Proljeće je za mnoge imalo značenje buđenja,stvaranja i rađanja nečeg novog. Dobar primjer za to je popularna građevina Stonehenge. On je konstruiran na jedinstven način, pa se tako u zoru prvog dana proljeća Sunce izdiže točno iznad menhira. U staroj Grčkoj početak proljeća je označavao Dionizovo ponovno rođenje
(izvor wikipedia)

Već duže vremena uživamo u vijesnicima proljeća. Kažu, predproljeće je to. Rano proljeće procvjetalo je na propupalim granama.Danas će tiho stići, sutra već, proljeće će biti. Simboličan početak buđenja i rađanja . Svako proljeće nadu budi i radost daje.

Kažu da je danas međunarodni dan sreće.
Čemu izdvajati jedan dan za sreću, kada bi svaki dan, svaki čovjek na svijetu trebao biti sretan. Sreća nije poklon u šareni celofan zamotan. Sami je rađamo. Sami je stvaramo.Sreća je u pogledu, sreća je u osmijehu, sreća je u jutru što sneno se budi. Sreća je sve ono što smo mi nekome i netko nama. Budimo zadovoljni i sretni. Sreću čine male stvari.

Svaki dan sve smo otuđeniji jedni od drugih. Malo se družimo, sve manje pričamo. Dobro je podsjetiti se da je čovjek riječ.
Danas je svjetski dan pripovijedanja. Dan po meni skrojen. Malo je onih koji mogu slušati toliko koliko ja mogu pripovijedati. Dok još traje, idem ga dobro iskoristiti:))))

Oznake: proljeće, sreća, pripovijedanje

20.03.2019. u 17:23 | 9 Komentara | Print | # | ^

Svim tatama sretan Dan očeva:))))

U Hrvatskoj, Italiji i Lihtenštajnu 19. ožujka, uz svetkovinu sv. Josipa,sveca koji je život proveo u molitvi,šutnji i brizi o svojoj obitelji,obilježavamo i Dan očeva.
****
Otac je sigurnost.
Tata je hrabrost ,nježnost i brižnost.


Svim tatama sretan Dan očeva:))))


Oznake: otac, tata

18.03.2019. u 23:19 | 9 Komentara | Print | # | ^

Prva ljubav



Oznake: ljubav

17.03.2019. u 11:46 | 14 Komentara | Print | # | ^

Na kraju dana

Na kraju radnog dana umorno se u fotelju spustila.
Jesu li se ljudi promijenili ili je vrijeme za odmor? Vjerojatno jedno i drugo. Jedni druge iscrpljuju (svjesno ili nesvjesno, svejedno) onim čime ne bi trebali. Jedni pričaju o veličini i ispravnosti svojih stavova i mišljenja, drugi opet o snazi svoje vjere i uvjerenja, treći su uporni u osporavanju ovih što uvjeravaju. Najbolji su oni koji se u čudu pitaju zašto njihovu dobrotu drugi ne prepoznaju? Zašto to ljudi rade? Koga uvjeravaju? Svako naglašavanje je uvjeravanje samoga sebe u ono što, ili kakvim želimo da nas drugi vide.Jesu li ljudi postali nesigurni?
Tako lako i tako jednostavno je (ili bi trebalo biti) biti ono što jesmo.
Umorna i iscrpljena uzima torbe i ide doma.

Zaustavlja se pred zgradom. Podiže pogled. Na prozoru s radošću i nestrljenjem iščekuju je dva oka. Žuri stepenicama. Otvara vrata. Vrti se. Skače. Liže je. Proba joj reći
-Dugo te nije bilo. Nedostajala si mi.
Njezina mala dlakava ljubav... odanost, prijateljstvo ...i pripadnost. I trči u sobu muškarcu s gitarom u ruci.
- Gledaj, došla je.
Da odijelo čini čovjeka, malom vrtirepu kupila bi tri. Onako mali, veći je od nekih ljudi.

U plavom pogledu zaiskri radost. Na licu osmjeh. To je njezina ljubav. Velika.
Sjede opušteno u polumraku. Misli joj odlutaju. Želja u suzi utoljena niz lice joj klizi. I kapne na dlan. Njegovi prsti na dlanu. I želja na dlanu podijeljena.

Zatvara oči i opušta se. Misli putuju daleko. Nepreglednim zelenim prerijama, bosonoga, trči nepoznatim stazama. Slijedi vuka. Slijedi trag istine. Šluša glas svog srca. Ona je dijete Sunca i Neba. Slobodna. Hrabra. Odvažna. Putuje još dalje. Trči još brže. Brže od sjena koje je prate. Hvata i lomi strijele joj upućene.

Jača je od slabosti. Veća od straha.

Oznake: ljudi, ljubav, prijateljstvo, pripadnost

14.03.2019. u 22:32 | 10 Komentara | Print | # | ^

Sretan nam Dan žena, žene:))))



O Danu žena danas, pričat će se na različite načine. Jedni će pričati o položaju žena u društvu, drugi će pričati o ravnopravnosti ili ne ravnopravnosti, treći o onome što se promijenilo, četvrti o onome što će se promijeniti ,ostali će pričati što će ženama pokloniti. Ja ću malo drugačije...

Danas smo se, kako je i red, našle na kavici. Teme su bile više nego zanimljive. Od onoga što smo planirale do onoga što smo ostvarile. Od onoga što smo očekivale do onoga što smo dobile. Zanimljivo i veselo je bilo. Kako mi to žene znamo i u sjećanja smo se vratile.

Moje prvo sjećanje o ljepoti darivanja vezano je uz Dan žena.
U ranom djetinjstvu gledala sam starije sestre kako par dana prije, mami i baki poklone pripremaju. Nije to bilo ništa u šareni celofan zamotano. Obično je to bio nekakav ručni rad dobro poštirkan, mašlekom zavezan. Naravno da ništa sama napraviti nisam znala pa sam cmoljila i cendrala. Da bi se napasti riješile odvele su me do obližnje šume i dva pušleka proljetnica nabrale. Gledala sam kako čestitaju i poklone daju. Strpljivo sam čekala, onda sam i ja svoj poklon dala. Prvo mami, pa onda baki. Sjećam se s koliko radosti i ponosa su poklone primile. To je moje prvo sjećanje o ljepoti darivanja. Kako smo odgajani, tako odgajamo. Kako smo naučeni tako učimo....

Puno godina kasnije djeca su mi za Dan žena poklonila pušlek tratinčica. Sjećam se ljubavi i ponosa koji sam tada doživjela.

Ako na vrijeme naučimo davati, s ljubavlju i zahvalnošću, znat ćemo i primati. Nije važno što i koliko, važno je kako.
*****
Sretan nam Dan žena, žene:))))

Oznake: dan žena

08.03.2019. u 12:28 | 16 Komentara | Print | # | ^

Aquatika


Zaviriti u prekrasan podvodni svijet karlovačke Aquatike, smiruje i opušta, odmara....







Oznake: Aqatika

06.03.2019. u 20:48 | 10 Komentara | Print | # | ^

Obiteljsko stablo




Ja sam Lukrecija. Srednjoškolka.Kažu da sam nagla i nepromišljena, brzopleta, često prvo kažem pa tek onda razmislim. Nije li i većina vas takva u mladosti bila? Bilo kako bilo na povijesti smo pričali o raseljavanju, iseljavanju i svemu onome što to jednom narodu, jednoj obitelji čini. Tako smo, vezano uz tu temu dobili i zadaću. Moje obiteljsko stablo. Pitala sam profesoricu:“ Zašto obiteljsko stablo, ako se čovjek silno trudio sa stabla sići? Koma čovječe. . Kome to u današnje vrijeme treba?“
Profesorica ništa nije komentirala, ali sam bila svjesna kako je svaku riječ dobro zapamtila.
Dobijemo mi različite zadaće u školi. Ono što ne znam na internetu potražim.Lako i jednostavno. Za ovu zadaću internet mi nije pomogao. Trebala sam roditelje, djede bake. . Trebali smo putovati kroz vrijeme, događaje, ljude.....sve dokle sjećanja sežu. Od priča,već davno zaboravljenih spisa, izblijedjelih slika, starih sitnica, nastala je nepotpuna mozaik slika mog obiteljskog stabla.
****
Zamislite veliku zelenu livadu i rijeku što njom nemirno teče. Livada je život, rijeka vrijeme. Na proplanku, zamislite veliko stablo razgranato.
Na samom vrhu stabla smo brat i ja. Djeca dvadeset prvog stoljeća. Virtualnog svijeta. Svijeta na dlanu. Za sada, zadnji izdanci našeg obiteljskog stabla.

Granu niže, s desne strane moj je otac, s lijeve strane majka. Generacija s kraja sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Njihovo odrastanje , meni nepojmljivo, njima idilično. Igranje na livadama, pred zgradama, kupanje u rijekama. Djeca rokenrola, LP ploča,punka, rapa. Vrijeme diskoklubova, velikih rock koncerti. Kužim zašto im je tako lijepo bilo . Obadvoje fakultetski obrazovano. Majka čisti duhovnjak, otac čvrsto stoji na zemlji. Minus i plus. Da je drugačije već odavno na istoj grani ne bi sjedili. Ma kako sam nekad drugačije razmišljala, sada znam , oni su se više nego dobro u naš virtualni svijet uklopili. Ili su oni nas u virtualni svijet dobro uveli? Whatever?

E sad!? Što se spuštam niže razlike su veće. Na granama ispod njih sjede njihovi roditelji. Moji djede i bake. Razlika u statusu, odgoju, obrazovanju, razmišljanju . Materijalno naspram duhovnoga. I jedni i drugi rođeni polovinom dvadesetog stoljeća. Jedni dobrostojeći, visokoobrazovani, drugi srednja stručna, srednji stalež ondašnjeg doba.Sada su svi u mirovini pa su im se i statusi izjednačili.
Troje od njih gradska djeca. Čega se sjećaju?
Televizija , filmovi,početci rokenrola(nije mi jasno što su prije rocka slušali), djeca cvijeća, seksualna sloboda(kako kod koga) , droga.

Čega se sjeća moja druga baka?
Nećete vjerovati s nostalgijom priča o životu uz petrolejku, priča o preradi lana, o pređi i preslici, vretenu i tkalačkom stanu, konjskim zapregama, vodenici.Danas je to, kako kaže, kulturna baština. U ono vrijeme,sastavni dio njezina odrastanja. O elektrifikaciji priča kao o velikom događaju i dodaje kako je to početak napretka u tehnici i tehnologiji i početak udaljavanja čovjeka od prirode. Odlaskom u grad njezino odrastanje dalje, ni po čemu se ne razlikuje od mojih gradskih predaka.
Što im je svima zajedničko?
Istina ili laž (s pravom se pitaju)svi su pred TV ekranima davne 1969. gledali kako je čovjek zakoračio na Mjesec!?

O čemu pričaju?
Izgradnja tvornica, radništvo , proletarijat i samoupravljanje s jedne strane, s druge strane jednoumlje i diktatura, bratstvo i jedinstvo, koje je svoj slom doživjelo krvoprolićem 1991.godine. Moj deda borio se u Domovinskom ratu.Koma čovječe. Svaka generacija doživi barem jedan rat.
Svaki rat za posljedicu ima iseljavanja i raseljavanja. Ljubav rađa ljubav. Rat rađa mržnju ili je, kako kaže moja baka, nasljeđuju , i dodaje kako se mržnja i korov teško istrebljuju. S tugom priča o svojim ujacima, tetama, sestričnama i bratićima koji su se iselili i raselili po svijetu. Raseljavanje i iseljavanje uspoređuje sa stablom jabuke čije su korijene iščupali i daleko,u drugim voćnjacima posadili. Sve voćke , kako kaže, istom podneblju ne pripadaju. Tužno ....

Bilo kako bilo, na granama ispod su moji prapotomci. Od mojih djeda i baka roditelji i cijela svita meni malo ili uopće poznatih predaka. Nisu baš odabrali najsretnije vrijeme za živjeti. Dvadeseto stoljeće počelo je Balkanskim, nastavilo se Prvim svjetskim ratom. Vrijeme ideologija, strahovlada genocida, jednoumlja dovodi do Drugog svjetskog rata, Holokausta. Pradjed je u Drugom svjetskom ratu bio rob,a kažu da je ropstvo ukinuto u devetnaestom stoljeću!? Lažu. Dok su jedni ratovali drugi su penicilin u široku upotrebu stavili, kvantnu mehaniku usavršili, otkrili strukturu DNK, nuklearnu bombu upotrijebili, nuklearnu energiju usavršili i usput ,oni preživjeli, voljeli se i bili sretni.
Sad znam da uz ratove idu i raseljavanja i iseljavanja. Moj djed po tati priča o svom bratiću koji se iselio u Australiju.Nisu se vidjeli pedeset godina. Ponekad su , na počeku ,stizala pisma i razglednice sve dok jednog dana, ni sam ne zna kada ,i to nije prestalo. Da ga utješim, stavila sam njegovo ime i staru izblijedilu sliku na svoj FB profil i napisala ako netko nešto zna neka javi. Nakon određenog vremena , nepoznati dječak, moj vršnjak , sad znam, moj rod ,njegov unuk, napisao je da je preminuo. Nadam se da ćemo se vidjeti onako kako smo se dogovorili. Istim korijenima pripadamo, bez obzira na kojem kontinentu, na kojoj strani svijeta, u kojem voćnjaku jabuka rasla, rekla bi moja baka. I bila bi u pravu.

Sad smo već granu niže. Od mojih djeda i baka njihovi djede i bake. Meni čuku nešto!? Jesus! Da ih ne stavljam na grane već odavno bi se izgubili. Ljudi devetnaestog stoljeća stvorili su temelj ovome što mi imamo danas. Darwinova teorija postanka,struja, žarulja, željeznica, lokomotiva, automobil, motor,telefon, fotografija, alkemija postaje kemija , napredak u medicini, ukidanje ropstva. Što ih je na to potaklo? Bogati i siromašni. Plemstvo i pučanstvo. Glinene kućice i raskošne palače.
Naravno da i u ovoj generaciji ima ljudi koji su otišli trbuhom za kruhom. Kako su se snašli, imaju li potomke nije poznato. Bilo je to vrijeme polu ili nepismenosti.Rijetki su se pismom služili. Daljine su ih dijelile, vijesti sporo ili uopće nisu stizale . Pamte samo imena. Da. Bili su. Ne, ne znamo gdje i kako su završili. Tužno.

Dalje, odnosno granu niže nisam istraživala. Čemu? Još bih se bolje zapetljala. Priča o porodičnom stablu je vremeplov.
****
S ponosom sam prezentirala priču o mom obiteljskom stablu razredu i profesorici. I dobila trojku. Vjerujte mi, za jednu trojku nikad toliko nisam naučila, a kažu da je ocjena mjerilo znanja!

Oznake: ljudi, vrijeme, obitelj

04.03.2019. u 23:48 | 11 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Studeni 2019 (8)
Listopad 2019 (8)
Rujan 2019 (5)
Kolovoz 2019 (8)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (7)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading