O Danu žena danas, pričat će se na različite načine. Jedni će pričati o položaju žena u društvu, drugi će pričati o ravnopravnosti ili ne ravnopravnosti, treći o onome što se promijenilo, četvrti o onome što će se promijeniti ,ostali će pričati što će ženama pokloniti. Ja ću malo drugačije...
Danas smo se, kako je i red, našle na kavici. Teme su bile više nego zanimljive. Od onoga što smo planirale do onoga što smo ostvarile. Od onoga što smo očekivale do onoga što smo dobile. Zanimljivo i veselo je bilo. Kako mi to žene znamo i u sjećanja smo se vratile.
Moje prvo sjećanje o ljepoti darivanja vezano je uz Dan žena.
U ranom djetinjstvu gledala sam starije sestre kako par dana prije, mami i baki poklone pripremaju. Nije to bilo ništa u šareni celofan zamotano. Obično je to bio nekakav ručni rad dobro poštirkan, mašlekom zavezan. Naravno da ništa sama napraviti nisam znala pa sam cmoljila i cendrala. Da bi se napasti riješile odvele su me do obližnje šume i dva pušleka proljetnica nabrale. Gledala sam kako čestitaju i poklone daju. Strpljivo sam čekala, onda sam i ja svoj poklon dala. Prvo mami, pa onda baki. Sjećam se s koliko radosti i ponosa su poklone primile. To je moje prvo sjećanje o ljepoti darivanja. Kako smo odgajani, tako odgajamo. Kako smo naučeni tako učimo....
Puno godina kasnije djeca su mi za Dan žena poklonila pušlek tratinčica. Sjećam se ljubavi i ponosa koji sam tada doživjela.
Ako na vrijeme naučimo davati, s ljubavlju i zahvalnošću, znat ćemo i primati. Nije važno što i koliko, važno je kako.
*****
Sretan nam Dan žena, žene:))))