Zašto negdje ne stignemo uvijek imamo dobar razlog i još bolje opravdanje.
Proljeće je jedan dio razloga eliminiralo , razloga za frentanje sve je manje , pa sam se odlučila kako je vrijeme za posjetiti radionicu. U zadnje vrijeme putujem autobusom. Ako autobus ne ostane u defektu, u miru i bez nervoze stignem u Zagreb. Nemam brige s parkiranjem.To je jedan od razloga. Drugi je što u Zagrebu volim sjesti na tramvaj, izaći gdje želim i izgubiti se u mnoštvu. Stigla sam taman u vrijeme popodnevne gužve. Vozim se u prepunom tramvaju . Kod Botaničkog ulazi žena s malom djevojčicom koja neumorno priča. Izlaze već na drugoj stanici. Tek kad su otišle postala sam svjesna tišine. Ljudi ne razgovaraju , ako i razgovaraju onda je to na mobitele. S oprečnim osjećajima stignem na radionicu. Volim dva sata provesti među ljudima koji pišu. Uvijek je tema zanimljiva, uvijek upoznamo nova lica i nešto novo naučimo.
Ovaj put sa svojim radom upoznali su nas članovi Udruge hrvatskih aforista i humorista(UHAH). Podsjetili su nas što je to apoftegma, što epigram , a što aforizam. Predstavili su nam svoj zajednički zbornik aforizma Zlatni rez. Listajući prekrasni zbornik našla sam (meni) do sad najljepšu definiciju aforizma koja kaže:
„Aforizam je osmijeh uma“, autora Miroslava Vukmanovića.
U opuštenoj atmosferi bilo je pokušaja pisanja , bilo je uspješno napisanih aforizama. Bilo je onoga što je danas deficitarno...bilo je smijeha.
Evo jednog aforizma mladog aforističara Dražena Jergovića:
„Radim u društvu s neograničenom neodgovornošću“
Živko Prodanović kaže:
„Bez slobode skretanja nema slobode kretanja“
Na kraju, evo i jednog epigrama vesele i nasmijane gospođe Danice Majnarić iz njezine knjige Muka naša svagdašnja:
„Potpuno veganstvo,
za zdrav život geslo,
pa umjesto sise
svi sisamo veslo“
Eto. Svi koji žele više o njima znati mogu to naći na njihovim stranicama
https://uhah.hr
****
Drugi dan vraćam se doma. Čekam gradski autobus. Vratna kralježnica upozorava me kako je bolje tim autobusom ne ići, ali slikaj ga, bolje tako nego pješke do tramvaja stići. Dok čekam taj nesretni autobus , razgovaram s jednom simpatičnom gospođom iz Dalmacije. Nastavljamo ga i u autobusu. Sjedam u tramvaj. Nemam onaj oprečni osjećaj od prvog dana. Ne osjećam onu tišinu u prepunom tramvaju. Jedna žena, slučajna prolaznica, nadu i osmijeh vraća. I UHAH, naravno:))))
Post je objavljen 30.03.2019. u 23:33 sati.