Ljubav kroz riječi jedne žene
Zlatno klasje
Prekrasna su srpanjska polja zlatnim klasjem prekrivena.Dok je vezao konja u hladovini,Ivan se sjetio riječi svog oca:
„Žito sijemo u jesen.S nadom. Gledamo kako klija. U proljeće gledamo kako raste, bubri i zrije , moleći Boga da bude kiše, ni premalo ni previše, da ne bude jakih vjetrova i oluja.Žito sijemo s nadom, žanjemo s ponosom i zahvalnošću. Imati žita, znači imati kruha i ne biti gladan.Kako sijemo tako i žanjemo, kako sadimo tako i beremo. Kako na polju, tako i u životu. Zapamti, govorio je, u žetvu se ide čista tijela i čista duha. Kruh je svetinja. Žetva svetkovina.“
Zamišljen,prelazio je rukom preko zlatnog klasja. Na užeglom suncu šuštalo je. Prignuo se, ubrao dva tri klasa, žuljevitim dlanovima protrljao ih, otpuhnuo pljevu i pomirisao. Osmjeh mu je lice ozario. Zrela je. Miriše. Vrijeme je za žetvu.Pogledao je u nebo. Beskrajno plavetnilo. Nigdje oblačka nema.
Ivan je ubrzao korak. U hladovini hrasta uzjahao Dorata. Sutra je veliki dan! Prvi, kojeg bez oca treba odraditi. Otac ga je svemu naučio.Puno posla ga čeka. Kose treba klepati,na kosu polagače pričvrstiti, već pripremljenu užad i srpove na kola staviti.
Navečer, s komšijama otišao je u šljivik. Nebom je gospodario mjesec. Velik i žut. Ograde oko mjeseca nije bilo.“Po svim znakovima zalaska sunca i čistog mjeseca, govorili su stariji,narednih dana neće biti kiše.“ Zadovoljan, Ivan se doma vratio, okupao u velikom drvenom koritu i otišao leći. S prvim kukurikanjem pijetlova, dignuo se.Na ormaru visila je čista odjeća. Obukao je robaču i gaće i obuo čizme. Nogavice gaća u čizme stavio. Oko robače tri puta tkanicu opasao. Umio se na bunaru. Otišao u staju i konje nahranio. Majka je bila budna. U veliku korpu za ručak spremala je slaninu, kobasice, mladog luka i sira, pečenu kokoš i turšije. Jučer je ispekla čvarkuše i savijaču od oraha. U krušnoj peći pekao se kruh. Uzeo je pljosku,otišao u podrum. Vrijeme je skinuti voštani pečat s bureta i rakiju natočiti. Odstajala u hrastovom buretu godinu dana, kao dukat žuta, mirisala je. Upregnuo je konje, prikopčao drvena kola, sjeo na mjesto kočijaša držeći dizgine. Uznemireni veselim žamorom pristiglih radnika, konji su hrzali. Blagim glasom Ivan ih je umirio.
Vesela družina na polje je krenula. Na istoku, iz purpura sunce se rađalo. Probuđeni fazan iz grmlja se dignuo. Rijekom se magla provlačila. Zlatno klasje, rosno i sneno ,na jutarnjem vjetru njihalo se. Na međi pokraj tri hrasta, Ivan je zaustavio konje. S kola su prvi skočili kosci. Uz pošalice i smijeh pomagali su mladim djevojkama i snašama da siđu s kola. Ivan je otkopčao konje i rudo na zemlju spustio. Mladoj garavuši Ani rekao je da će ona, kad za to dođe vrijeme, ručak poslužiti. To je, naravno, za sve prisutne bila tema za zafrkanciju. Crvena kao bulka ,Ana je u zemlju gledala. „Bože kako je lijepa“, pomislio je Ivan. Brzo se pribrao, konje na livadu pustio.
Svaki kosac za tkanicu zakvačio je kosijer,u kosijer nasuo vodu i belegiju spustio. Ove godine Ivanov otkos je prvi. Prekrižio se, pogledao u nebo, u ruke uzeo kosu i zamahnuo. Jedan za drugim, u pravilnim razmacima, ujednačenim koracima, ritmičkim zamasima, kosci su kosili. Oštre kao britve kose su klasje rezale. Porezano klasje na polagače se naslanjalo i na zemlju ujednačeno padalo. Sa srpom u ruci, jedne žene klasje su prikupljale , druge su užetom u snoplje vezale i uspravljale. Dječaci, vodonoše, vodu su nosili i usput, u torbu od konoplje istaknu, potrgano klasje sakupljali.Svakim otkosom zlatno polje postajalo je manje.Na strništu, kao zlatni buketi ,uspravno, stajali su snopovi. Rosno klasje na suncu se sušilo. Žamor se poljem širio. Kad se oštrica na kosi istupila, kosci su stali, držak kose na zemlju stavili, izvadili belegiju i ujednačenim pokretima prstiju i belegije kosu oštrili.
Ana je u Ivanovom otkosu snoplje vezala. Dok je snoplje uspravljala, prema Ivanu bi pogledala. Kad je kosu naoštrio, malo vode je popio i crnu kosu s čela maknuo. Pogledao je Anu, namignuo i mangupski se nasmiješio. Pogled je maknula,brzo se prignula i snoplje vezala. Srce je lupalo kao da je poludjelo. Kad je sunce u zenitu bilo, Ivan je do Ane došao i rekao da je vrijeme za ručak. Pomogao joj je korpe s kola skinuti i veliki bijeli stolnjak u hladovini prostrti. Na šale i dobacivanja Ana je crvenila, Ivan se smješkao. Ispod bijele košulje bujna prsa su se nadimala. Preko suknje keceljom, uski struk je opasala.“Kad bi znala koje misli me opsjedaju, pobjegla bi. Ima vremena, razmišljao je. Danas kose njegovo, sutra Markovo i tako svaki dan , dok sve žito ne pokose.“ Poslije ručka ,sunce je pripeklo, vrućina isijavala. Nisu osjećali vrućinu ni umor dok su, otkos po otkos, zlatno klasje kosili i u snoplje vezali. Zadnji otkos,zadnji snop s pjesmom su dočekali. Žito je svetinja. Žetva svetkovina. Snoplje su na kola stavili,kući na kolima vozili i u posebne stogove slagali.
Ljubav je kao rađanje dana. Purpurom se zarumeni, srcem zagrije.Ljubav je moćnica srca. Ljubav ne tražimo. Dođe jednostavno u naše živote, darujući nam radost i ljepotu postojanja. Po danu, zajedno na polju, Ivan i Ana pogledima su se dogovarali, na večer, po mjesečini, u skrivenim kutovima razgovarali. Velike ljubavi istim jezikom govore.
Sedam dana kasnije, na Ivanovom dvorištu opet su se okupili. Žito je trebalo vršiti. S poštovanjem ,gledali su vlasnika vršilice koji je s pomoćnicima velike gumene remene s pogonskim strojem spajao. Malo dalje postavili su rešeto. Svatko od mještana bio je vješt u jednom od poslova. Uz zaglušujuću buku i dim upalili su vršilicu. Ivan je bio na mjestu ulagača. Ana je užad na snoplju rezala. Vruća tijela su se dodirivala.
U oblaku pljeve zrela zrna u drvena korita su padala. Muškarci su korita na ramena dizali, žito u bubanj rešeta sipali. Veliki kotač na rešetu,dvoje je okretalo. Vrtnjom u bubnju zrno se od pljeve odvajalo u velike platnene vreće. Pune vreće na kantaru su vagali, svaku kilu masnom olovkom na papir zapisivali. Kilažu su glasno izvikivali. Vreće su na očišćeni tavan kuće nosili i sipali. Djeca su pljevu spremala, žene slamu vilama muškarcima dodavale. Oni su slamu oko stožine stavljali, nogama gazili , u stožac slagali. Kasno u noći, pod svjetlima fenjera vršidbu su završili.Na znojem natopljenu odjeću pljeva se zalijepila, u kose uplela. Na bunaru su se umili, Za velikim stolom završetak radova slavili. Plesalo i pjevalo se. Ima žita, biti će i kruha.
Majka je na toplu krušnu peć par pregršti pšenice stavila. Da se prosuši. Ivan je ujutro pšenicu na žrvnju samljeo, majka pogaču zamijesila i ispekla. Miris friško pečenog kruha širio se dvorištem, zadovoljan i sretan osmjeh licem. Za doručkom , majka mu je ,onako usput rekla značajno se osmjehujući , kako je Ana lijepa i poštena cura i dodala: „Ana nema dukate oko vrata, to znaš, ali ima ruke vrednije od zlata. Nije zlato sve što sja, nikad to nemoj zaboraviti.“ Ivan se nasmijao.“Vidim da sve znaš. Na proljeće,poslije korizme, svadba će biti.“
*****
Godine su prolazile. Svake godine u srpnju Ivan i Ana na polje su dolazili, godišnjicu zajedništva obilježavali. Svako oranje i sjetva,svaka radost i tuga, svaka nada ,u brazdama života na licu je zapisana. Ovo je druga godina da polje nije preorano. Nije posijano. Oslonjen na štap, teškom mukom Ivan se prignuo, šaku zemlje zagrabio. Stisnuo je zemlju i šaku otvorio. Rahla i plodna na dlanu se rasipala. Pogled mu je bio mutan i dalek. Zemlja treba slugu, a ne gospodara. Generacije su polja obrađivale, obitelji prehranjivale.Svako vrijeme svoje nosi. Čovjek se svemu prilagođava i svemu prkosi. Konje su zamijenili traktori. Kosce su zamijenili kombajni. Puno se radilo , od svog rada živjelo. Onda je došlo ovo novo vrijeme. Govore: „Kupujmo domaće“. Puste riječi. Uvoz cvjeta, domaće propada. Mladost se po cijelom svijetu raselila. I njegova dva unuka. Sve je manje ljudi, sve je manje radosti.
Duboko je uzdahnuo, mokrim pogledom upitno Anu pogledao. Primila ga je za ruku. „Znam da si nestrpljiv. Unuci nam se za Veliku Gospu vraćaju. I ostaju. Na jesen će polje preorati i žito posijati. Opet će naša polja zlatnim klasjem oživjeti.“ Uzdahnuo je s olakšanjem i pogledom prelazio ravnicu. Znala je što ga muči. „ Ne brini se, rekla je kroz smijeh. Još ćemo mi zajedno na ova polja dolaziti. Između osamdesetih i devedesetih godina, kažu ljudi, dolazi nova mladost:“
Zagrlio ju je i pustio suze neka teku. Unuci će se vratiti. Nastavit će tamo gdje je on stao. Njegov sin je za ova polja i ravnicu ,u Domovinskom ratu ,život dao. Njegovi sinovi to cijene i znaju. Zato se i vraćaju. Trebalo je drugačije biti. Njegov sin trebao je svoju djecu dočekati, ali, čovjek snuje, a Bog određuje. Obrisao je suze, u nebo pogledao.
„ Sine, nije bilo uzalud“, ponosno je rekao.
(Priča objavljena na stranicama udruge Tikvica) 03.09.2020. u 17:30 | 14 Komentara | Print | # | ^
Noćas se ptičeki ženiju
Svi znamo priču o sv.Valentinu. Pričamo o ljubavi, pišemo o ljubavi,darujemo ljubav. Često kažemo da se volimo kaj taubeki(golubi).
Prema starim narodnim vjerovanjima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, noćas će se ptičeki ženiti. Ujutro bi bosonoga dječica trebala tražiti crvene čizmice i ostatke ptičje svadbe. Nekada su u vrtu našli kolačiće u obliku ptica, poneki slatkiš ili suho voće. Danas već, ono što nađu puno je bogatije.
U vrijeme tih vjerovanja i običaja, ptičeka kaj su se ženili bilo je puno više,pa tako lijep i maštovit običaj kaže, ako sutra pokraj djevojke proleti vrabac , udat će se za siromaha i biti jako sretna. Ako vidi češljugara udat će se za bogataša, ako vidi sovu, ostat će stara cura. (sutra, s obzirom na brojnost i vrstu ptica u gradu,pokraj djevojke vjerojatno će proletjeti vrabac)
Nekada se vjerovalo da je sjenica u blizini kuće, znak skorog dolaska zime i snijega.
Kuća na kojoj je lastavica gnijezdo svila, je sretna i blagoslovljena kuća.
Grlice su bile kućni ljubimci jer ,kako legenda kaže, Isus je grlice pravio od gline, a one bi potom oživjele i poletjele.
Uza sve ono što o Valentinovu znamo je i vjerovanje , ako sv.Valentin sutra nađe snijeg ,on će ga otjerati, ako pak ne bude snijega, on će ga nametati. Kakvo je vrijeme na sv. Valentina, takva će biti cijela godina.
****
Noćas se ptičeki ženiju.
Ako niste noćas, sutra svakako u vrtu, u kućicu za ptice, u male posudice , stavite malo hrane . Nek se svatovi počaste.
Oznake: valentinovo, ptice, ženidba, običaji
13.02.2019. u 23:11 | 13 Komentara | Print | # | ^Priča starog prozora
Nekada su za nas prozore govorili da smo pogled u svijet. Sada nas je zamijenio internet. Unatoč tome svi znamo da kuća nije kuća bez čvrstih temelja i krova, bez zidova, vrata i prozora. Temelji, krov i zidovi su sigurnost, prozori , toplina i svjetlost. Prozori su kući isto ono što su čovjeku, oči i uši.
Ne znam da li ste nekada u mom gradu bili, ali sam siguran da ste za Varaždin čuli.
Ako i dođete u moj grad nećete me vidjeti. Ja sam prozor s dvorišne strane. Moja ljepotica (sada stara dama) izgrađena je u vremenu, u kojemu je živjelo plemstvo i pučanstvo, niži i viši stalež, crvena i plava krv.Vrijeme je prolazilo,društvena uređenja se mijenjala, s njima i stanari koji su u mojoj kući stanovali. Mene su novom farbom farbali, nove zavjese stavljali.... . Jedni ljudi svjetove su zamijenili, drugi kontinente. Ja sam i dalje tu. Istina , star i pohaban, već dugo nisam otvaran.Ostaje mi da čekam i da se nadam .
Ispričat ću vam jednu priču iz davnina, iz vremena dama i krinolina, lanenih robača i sluškinja....
****
U mom dvorištu zajedno , igrali su se Ivan i Ana. Kako su zajedno odrastali, jedno drugom su se povjeravali. Sve tajne dijelili. Jednog dana u cvijetnjak su posadili , Ana crvenu ružu, Ivan plavi jorgovan. Kako su odrastali sve manje su se igrali, sve češće , sramežljivo su se gledali, ispod mojih krila pod okriljem noći sastajali.Ana je odrasla u prekrasnu crnokosu, crnooku djevojku. Ivan u visokog plavokosog i plavookog mladića. Ljubav je prvo tinjala, a onda se rasplamsala. Voljeli su se, iako su znali da ne smiju. Tako su pravila nalagala.
Samo čovjek takva pravila može izmisliti. Ne možeš zabraniti suncu da sja, kiši da pada, ljubavi da se nada. Ljubav ne poznaje pravila, ljubav ne poznaje prepreke, pravila ni ograničenja. Ljubav ljude i svijet, u bolje i ljepše mijenja. Njihovu ljubav su branili , ali je nisu mogli zabraniti. Tada su se odlučili ljubav rastaviti. Anu i njezinu majku spremačicu pod okriljem noći, u nepoznatom pravcu odvesti.
Tamo negdje na obali mora, Ana se od tuge razboljela. Tiho je otišla, i svoju ljubav sa sobom ponijela.
Ivan je Anu tražio, roditelje molio....Čvrsti i nepopustljivi su bili.
„ Loza kao naslijeđe ide s koljena na koljeno.Što je korijen dublji, to je loza duža“, često su mu govorili.
Ivan je živio i patio. Dužnosti prema roditeljima , lozi i plemstvu izvršavao. Samo je jednom istinski volio. Svoju Anu. Puno godina kasnije Ivan je za tužnu vijest čuo.....Tada se jednostavno životu prepustio,imanje zapustio , od juta do večeri pijan bio. Kao duh imanjem lutao. Ništa više važno bilo mu nije.......
Jedne ljetne večeri mjesečina ga je naslonjenog na cvijetnjak, srebrenom koprenom pokrila.
*****
Kako u dvorištu, tako i u cvijetnjaku....
Jorgovan se razgranao, narastao ,prekrasnim plavim cvijetovima procvjetao. I ruža je crvenim pupoljcima propupala, procvjetala, zamirisala.
Pomiješao je vjetar mirise.
Noću na mjesečini ruža je sanjala kako bi lijepo bilo, oko jorgovana svoje grane oviti. Ni jorgovan ravnodušan nije bio. Često je sanjao kako ruži svojim lišćem s nježnih latica, jutarnju rosu briše. Uzalud su oni sanjali , maštali i željeli. Istom rodu nisu pripadali. Od silne čežnje ruža je uvenula. Od tuge za ružom jorgovan je prestao rasti i cvasti.....
Svi oni koji priču znaju, u spomen na njihovu ljubav, u svom cvijetnjaku sade ružu i jorgovan. Blizu. Da se ruža oko jorgovana može saviti. Da jorgovan s nježnih latica ruže , jutarnju rosu može popiti.
Ako jednoga dana ljudi zaborave priču, cvijeće u cvijetnjaku neće.
****
-Med ljudima ni pravice, nekada davno, Matija Gubec je znao.
-„Ni med cvetjem ni pravice“, puno godina kasnije, Krleža je u stihu napisao.
-Svaka krv je crvena, ljudi su saznali tek kada su se, na ružin trn ogrebali.
Život nas uči sve dok nas ne nauči:
-Kako sijemo tako i žanjemo. Kako sadimo tako i beremo. Kako na polju i u vinogradu , tako i u životu.
-Ljudi su uvijek bili i uvijek će biti.... samo ljudi.
Ja sam jedan stari prozor. Nije na meni da sudim.
(Priča objavljena na stranicama Kul Pong kluba iz Bjelovara )
Oznake: prozori, ljudi, običaji, ljubav, cvijeće
21.08.2018. u 22:56 | 18 Komentara | Print | # | ^Običaji i vjerovanja
Malo o ljudima, običajima i vjerovanjima za najluđu noć....
****
Obilježavanje nove godine jedan je od najstarijih običaja ljudskog roda i postoji već nekoliko tisuća godina. Sumerani su slavili dolazak nove godine još prije 4000 godina, a postoje zapisi o običajima i ritualima starih Rimljana, Kineza, Egipćana, Germana i drugih starih civilizacija.
Običaji vezani za proslavu Nove godine svoje korijene vuku iz daleke prošlosti i načina na koji su naši preci, zaključujući godišnji urod, pozdravljali Novu godinu. Tih se dana oblačila nova odjeća, maskiralo se, plesalo, stvarala se buka i palila vatra. ....Vjerovalo se kako Nova godina predstavlja obnavljanje života i slavljenje regeneracije.
- Indijansko pleme Creek je zrenje kukuruza u srpnju i kolovozu označavalo kao kraj jedne i početak druge godine. Običaji su nalagali oblačenje u novu odjeću i obnavljanje starih kućanstava i interijera.
- Irokezi su u novu godinu ulazili u siječnju, veljači i ožujku, ceremonijama koje su simbolizirale progon zlih duhova i demona. Prakticirali su nadmetanja maskama, stvarali ritmičku buku, plesali i ispovijedali se.
Buka i vatromet na Novu godinu vuku porijeklo iz drevnih vremena, kad se smatralo da buka i vatra tjeraju zle duhove i privlače sreću.
Novogodišnja parada jedan je od najatraktivnijih simbola Nove godine.
-Na Tibetu ona traje čak 4 dana.
-Grci paradiraju noseći figurice jabuka, ovaca i zvijezda.
- Na tajlandu se u paradi maršira uz zvukove gongova i bubnjeva s likovima zmajeva, slonova, bivola i divova.
- Na Bahamima u Junkanoo paradi sudjeluje tisuće kostimiranih ljudi, koji se natječu za nagrade.
- U Siriji i Libanonu djeca paradiraju od vrata do vrata.
- U Njemačkom Oberammergau godišnje se organizira velika parada, u kojoj vođa parade pjeva pjesme o prošloj godini i pleše.
****
Vjeruje se da su Babilonci prvi donosili novogodišnje odluke, i da se otada taj običaj proširio diljem svijeta.
- Rani su kršćani vjerovali da bi prvi dan nove godine trebalo provesti razmišljajući o prošlim pogreškama i smišljajući način na koji se može unaprijediti život u nadolazećoj godini.
- Japanska tradicija nalaže oprost za sve nesporazume i nerazumijevanje u obitelji i među prijateljima kako bi se u Novu godinu ušlo potpuno "čisto".
-Nova godina u Japanu simbolizira obnovu. Na ponoć 31. prosinca budistički hramovi udaraju u gongove 108 puta, u spomen 108 tipova ljudskih slabosti.
- Kineski mjeseci vežu se na mjesečev kalendar, gdje svaki mjesec počinje na najmračniji dan.Legenda kaže da je u davna vremena Buda zamolio sve životinje da se sretnu s njim na kinesku novu godinu. Samo ih je dvanaest došlo i Buda je svaku godinu nazvao imenom jedne od životinja koje su došle.
Običaji i vjerovanja
Vrata domaćinstva za Novu godinu ostaviti otvorena za čestitare, prijatelje i poznanike, pa i putnike namjernike, a hrane i pića je za sve u izobilju.
-Škoti vjeruju kako je posebna je sreća ako prvi gost koji ti uđe u kuću bude visok, taman i zgodan muškarac.
-Španjolski novogodišnji ritual je pojesti dvanaest boba grožđa u ponoć kako bi se osiguralo dvanaest sretnih mjeseci u nadolazećoj godini.
-Nizozemci pale krjesove na ulicama i pale vatromete. Vatra je simbol pročišćenja, gdje nestaje staro i priprema se za novo.
-Grci za taj dan pripremaju tortu sv. Basila, u kojoj se nalaze srebrni i zlatni novčić. Tko god pronađe novčić u svojem komadu torte bit će posebno sretan u nadolazećoj godini.
- Hrvati u Splitu svake godine, prkoseći niskim temperaturama mora, tradicionalno igraju picigin.
-Amerikanci osim spuštanja lopte na Times Squareu u New Yorku kažu: „Jedi grašak na Novu godinu, kako bi imao svega dosta kroz cijelu godinu”.
-Danci, pak, na novogodišnju noć vole pronaći ulazna vrata preplavljena razbijenim tanjurima. Mnogo razbijenih tanjura simbolizira društveno bogatstvo – prijatelje.
-Kubanska tradicija nalaže da sa znakom ponoći pojedete 12 grejpova. Grejpovi simboliziraju mjesece godine, a poštivanje te tradicije u novoj donosi sreću.
-Na Filipinima je bitno pri otkucavanju ponoći na satu imati stol pun hrane, što osigurava blagostanje u nadolazećoj godini.
-Širom svijeta se rođeni 1. siječnja smatraju rođenim pod sretnom zvijezdom.
-Prva osoba koja uđe u kuću iza ponoći imat će na vas poseban utjecaj u novoj godini, a dobrom se možete nadati bude li to visok, tamnokos i naočit muškarac.
-Posao koji inače obavljate dobro je i s mjerom obavljati i 1. siječnja i uspješno ga okončati.
-Želite li dobru i uspješnu godinu, nikako je ne smijete dočekati s dugovanjima.
(danas teško izvedivo, barem kod nas)
-Sve novčanike napunite novcem, i financijsko će vas blagostanje pratiti tijekom cijele godine.
(Ovdje moram dodati kako iz novčanika svakako moramo izvaditi kartice na kojima su minusi:)) )
Oni koji Novu čekaju na tgovima , dobro moraju paziti koga će prvog poljubiti....
-Poljubac u ponoć nije samo dijeljenje trenutka euforije, već i zavjet bliskosti u nadolazećih 12 mjeseci.
Oznake: običaji, vjerovanja
27.12.2017. u 23:52 | 10 Komentara | Print | # | ^Ljudi i običaji
Običaji su nešto što nasljeđujemo. Svaki običaj ima i svoje objašnjenje. Tako i običaj sijanja pšenice na današnji dan.
Pojašnjenje sijanja pšenice lijepo je danas napisala Anaboni gdje kaže....citiram.
„ Na blagdan Sv. Lucije sije se pšenica koja je simbol života, i žetve u katolika.
Njenim se zelenilom priziva plodnost,blagostanje i obilje u nadolazećoj godini.“
****
Raditi na blagdane , biti izdvojen iz obitelji nikada se ne naučimo. Jedino što nam preostaje da se prilagodimo,da dio blagdanskog ili prazničkog veselja u radnu sredinu unesemo.
Tako smo mi u dvadeset petrijevih zdjelica stavljale malo vate, malo zemlje i sijale pšenicu. Na sv. Luciju. Svaku zdjelu inicijalima smo označavale, stavljale na prozor , gledale i čekale da pšenica naraste.
Prije petnaest godina učinile smo jednako. Te godine devetnaest pšenica lijepo je naraslo. U dvadesetoj zdjelici proklijala su i rasla samo dva izdanka. Ma koliko se mi trudile staviti zdjelicu na toplije mjesto, na mjesto sa više svjetlosti, ništa se nije dogodilo.
Dan prije blagdana kolegica je svoju zdjelicu uzela i doma je odnijela. U šali je nabrajala tisuću i jedan razlog zbog kojeg pšenica nije narasla. Doma će ona meni lijepo narasti; govorila je. No ni doma, nije narasla.
Blagdani su prošli, mi smo na pšenicu zaboravile.
Druge godine krajem listopada kolegica je iznenada otišla. Njena svjetlost se ugasila. Ona, čija pšenica nije narasla.
Nikada poslije na poslu pšenicu nismo posadile.
****
Da li smo puno kasnije pravilno zaključile....vi prosudite.
Oznake: običaji
13.12.2017. u 23:14 | 16 Komentara | Print | # | ^