Ljubav kroz riječi jedne žene

Zlatno klasje



Prekrasna su srpanjska polja zlatnim klasjem prekrivena.Dok je vezao konja u hladovini,Ivan se sjetio riječi svog oca:
„Žito sijemo u jesen.S nadom. Gledamo kako klija. U proljeće gledamo kako raste, bubri i zrije , moleći Boga da bude kiše, ni premalo ni previše, da ne bude jakih vjetrova i oluja.Žito sijemo s nadom, žanjemo s ponosom i zahvalnošću. Imati žita, znači imati kruha i ne biti gladan.Kako sijemo tako i žanjemo, kako sadimo tako i beremo. Kako na polju, tako i u životu. Zapamti, govorio je, u žetvu se ide čista tijela i čista duha. Kruh je svetinja. Žetva svetkovina.“
Zamišljen,prelazio je rukom preko zlatnog klasja. Na užeglom suncu šuštalo je. Prignuo se, ubrao dva tri klasa, žuljevitim dlanovima protrljao ih, otpuhnuo pljevu i pomirisao. Osmjeh mu je lice ozario. Zrela je. Miriše. Vrijeme je za žetvu.Pogledao je u nebo. Beskrajno plavetnilo. Nigdje oblačka nema.
Ivan je ubrzao korak. U hladovini hrasta uzjahao Dorata. Sutra je veliki dan! Prvi, kojeg bez oca treba odraditi. Otac ga je svemu naučio.Puno posla ga čeka. Kose treba klepati,na kosu polagače pričvrstiti, već pripremljenu užad i srpove na kola staviti.
Navečer, s komšijama otišao je u šljivik. Nebom je gospodario mjesec. Velik i žut. Ograde oko mjeseca nije bilo.“Po svim znakovima zalaska sunca i čistog mjeseca, govorili su stariji,narednih dana neće biti kiše.“ Zadovoljan, Ivan se doma vratio, okupao u velikom drvenom koritu i otišao leći. S prvim kukurikanjem pijetlova, dignuo se.Na ormaru visila je čista odjeća. Obukao je robaču i gaće i obuo čizme. Nogavice gaća u čizme stavio. Oko robače tri puta tkanicu opasao. Umio se na bunaru. Otišao u staju i konje nahranio. Majka je bila budna. U veliku korpu za ručak spremala je slaninu, kobasice, mladog luka i sira, pečenu kokoš i turšije. Jučer je ispekla čvarkuše i savijaču od oraha. U krušnoj peći pekao se kruh. Uzeo je pljosku,otišao u podrum. Vrijeme je skinuti voštani pečat s bureta i rakiju natočiti. Odstajala u hrastovom buretu godinu dana, kao dukat žuta, mirisala je. Upregnuo je konje, prikopčao drvena kola, sjeo na mjesto kočijaša držeći dizgine. Uznemireni veselim žamorom pristiglih radnika, konji su hrzali. Blagim glasom Ivan ih je umirio.
Vesela družina na polje je krenula. Na istoku, iz purpura sunce se rađalo. Probuđeni fazan iz grmlja se dignuo. Rijekom se magla provlačila. Zlatno klasje, rosno i sneno ,na jutarnjem vjetru njihalo se. Na međi pokraj tri hrasta, Ivan je zaustavio konje. S kola su prvi skočili kosci. Uz pošalice i smijeh pomagali su mladim djevojkama i snašama da siđu s kola. Ivan je otkopčao konje i rudo na zemlju spustio. Mladoj garavuši Ani rekao je da će ona, kad za to dođe vrijeme, ručak poslužiti. To je, naravno, za sve prisutne bila tema za zafrkanciju. Crvena kao bulka ,Ana je u zemlju gledala. „Bože kako je lijepa“, pomislio je Ivan. Brzo se pribrao, konje na livadu pustio.
Svaki kosac za tkanicu zakvačio je kosijer,u kosijer nasuo vodu i belegiju spustio. Ove godine Ivanov otkos je prvi. Prekrižio se, pogledao u nebo, u ruke uzeo kosu i zamahnuo. Jedan za drugim, u pravilnim razmacima, ujednačenim koracima, ritmičkim zamasima, kosci su kosili. Oštre kao britve kose su klasje rezale. Porezano klasje na polagače se naslanjalo i na zemlju ujednačeno padalo. Sa srpom u ruci, jedne žene klasje su prikupljale , druge su užetom u snoplje vezale i uspravljale. Dječaci, vodonoše, vodu su nosili i usput, u torbu od konoplje istaknu, potrgano klasje sakupljali.Svakim otkosom zlatno polje postajalo je manje.Na strništu, kao zlatni buketi ,uspravno, stajali su snopovi. Rosno klasje na suncu se sušilo. Žamor se poljem širio. Kad se oštrica na kosi istupila, kosci su stali, držak kose na zemlju stavili, izvadili belegiju i ujednačenim pokretima prstiju i belegije kosu oštrili.
Ana je u Ivanovom otkosu snoplje vezala. Dok je snoplje uspravljala, prema Ivanu bi pogledala. Kad je kosu naoštrio, malo vode je popio i crnu kosu s čela maknuo. Pogledao je Anu, namignuo i mangupski se nasmiješio. Pogled je maknula,brzo se prignula i snoplje vezala. Srce je lupalo kao da je poludjelo. Kad je sunce u zenitu bilo, Ivan je do Ane došao i rekao da je vrijeme za ručak. Pomogao joj je korpe s kola skinuti i veliki bijeli stolnjak u hladovini prostrti. Na šale i dobacivanja Ana je crvenila, Ivan se smješkao. Ispod bijele košulje bujna prsa su se nadimala. Preko suknje keceljom, uski struk je opasala.“Kad bi znala koje misli me opsjedaju, pobjegla bi. Ima vremena, razmišljao je. Danas kose njegovo, sutra Markovo i tako svaki dan , dok sve žito ne pokose.“ Poslije ručka ,sunce je pripeklo, vrućina isijavala. Nisu osjećali vrućinu ni umor dok su, otkos po otkos, zlatno klasje kosili i u snoplje vezali. Zadnji otkos,zadnji snop s pjesmom su dočekali. Žito je svetinja. Žetva svetkovina. Snoplje su na kola stavili,kući na kolima vozili i u posebne stogove slagali.
Ljubav je kao rađanje dana. Purpurom se zarumeni, srcem zagrije.Ljubav je moćnica srca. Ljubav ne tražimo. Dođe jednostavno u naše živote, darujući nam radost i ljepotu postojanja. Po danu, zajedno na polju, Ivan i Ana pogledima su se dogovarali, na večer, po mjesečini, u skrivenim kutovima razgovarali. Velike ljubavi istim jezikom govore.
Sedam dana kasnije, na Ivanovom dvorištu opet su se okupili. Žito je trebalo vršiti. S poštovanjem ,gledali su vlasnika vršilice koji je s pomoćnicima velike gumene remene s pogonskim strojem spajao. Malo dalje postavili su rešeto. Svatko od mještana bio je vješt u jednom od poslova. Uz zaglušujuću buku i dim upalili su vršilicu. Ivan je bio na mjestu ulagača. Ana je užad na snoplju rezala. Vruća tijela su se dodirivala.
U oblaku pljeve zrela zrna u drvena korita su padala. Muškarci su korita na ramena dizali, žito u bubanj rešeta sipali. Veliki kotač na rešetu,dvoje je okretalo. Vrtnjom u bubnju zrno se od pljeve odvajalo u velike platnene vreće. Pune vreće na kantaru su vagali, svaku kilu masnom olovkom na papir zapisivali. Kilažu su glasno izvikivali. Vreće su na očišćeni tavan kuće nosili i sipali. Djeca su pljevu spremala, žene slamu vilama muškarcima dodavale. Oni su slamu oko stožine stavljali, nogama gazili , u stožac slagali. Kasno u noći, pod svjetlima fenjera vršidbu su završili.Na znojem natopljenu odjeću pljeva se zalijepila, u kose uplela. Na bunaru su se umili, Za velikim stolom završetak radova slavili. Plesalo i pjevalo se. Ima žita, biti će i kruha.
Majka je na toplu krušnu peć par pregršti pšenice stavila. Da se prosuši. Ivan je ujutro pšenicu na žrvnju samljeo, majka pogaču zamijesila i ispekla. Miris friško pečenog kruha širio se dvorištem, zadovoljan i sretan osmjeh licem. Za doručkom , majka mu je ,onako usput rekla značajno se osmjehujući , kako je Ana lijepa i poštena cura i dodala: „Ana nema dukate oko vrata, to znaš, ali ima ruke vrednije od zlata. Nije zlato sve što sja, nikad to nemoj zaboraviti.“ Ivan se nasmijao.“Vidim da sve znaš. Na proljeće,poslije korizme, svadba će biti.“
*****
Godine su prolazile. Svake godine u srpnju Ivan i Ana na polje su dolazili, godišnjicu zajedništva obilježavali. Svako oranje i sjetva,svaka radost i tuga, svaka nada ,u brazdama života na licu je zapisana. Ovo je druga godina da polje nije preorano. Nije posijano. Oslonjen na štap, teškom mukom Ivan se prignuo, šaku zemlje zagrabio. Stisnuo je zemlju i šaku otvorio. Rahla i plodna na dlanu se rasipala. Pogled mu je bio mutan i dalek. Zemlja treba slugu, a ne gospodara. Generacije su polja obrađivale, obitelji prehranjivale.Svako vrijeme svoje nosi. Čovjek se svemu prilagođava i svemu prkosi. Konje su zamijenili traktori. Kosce su zamijenili kombajni. Puno se radilo , od svog rada živjelo. Onda je došlo ovo novo vrijeme. Govore: „Kupujmo domaće“. Puste riječi. Uvoz cvjeta, domaće propada. Mladost se po cijelom svijetu raselila. I njegova dva unuka. Sve je manje ljudi, sve je manje radosti.
Duboko je uzdahnuo, mokrim pogledom upitno Anu pogledao. Primila ga je za ruku. „Znam da si nestrpljiv. Unuci nam se za Veliku Gospu vraćaju. I ostaju. Na jesen će polje preorati i žito posijati. Opet će naša polja zlatnim klasjem oživjeti.“ Uzdahnuo je s olakšanjem i pogledom prelazio ravnicu. Znala je što ga muči. „ Ne brini se, rekla je kroz smijeh. Još ćemo mi zajedno na ova polja dolaziti. Između osamdesetih i devedesetih godina, kažu ljudi, dolazi nova mladost:“
Zagrlio ju je i pustio suze neka teku. Unuci će se vratiti. Nastavit će tamo gdje je on stao. Njegov sin je za ova polja i ravnicu ,u Domovinskom ratu ,život dao. Njegovi sinovi to cijene i znaju. Zato se i vraćaju. Trebalo je drugačije biti. Njegov sin trebao je svoju djecu dočekati, ali, čovjek snuje, a Bog određuje. Obrisao je suze, u nebo pogledao.
„ Sine, nije bilo uzalud“, ponosno je rekao.


(Priča objavljena na stranicama udruge Tikvica)

Oznake: ljudi, običaji

03.09.2020. u 17:30 | 14 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Ožujak 2022 (4)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (1)
Prosinac 2021 (4)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (3)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (4)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (6)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (12)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (8)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (4)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (8)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading