Ljubav kroz riječi jedne žene
Pismo tati
Okretao je pismo u ruci gledajući na stražnjoj strani adresu bez imena pošiljaoca. Tko li ga se samo sjetio nakon toliko godina? Previše je uspomena iz tog grada. S podvojenim osjećajima pismo je otvorio.....Dugo je sliku gledao. Srce mu je luđački lupalo, u ušima bubnjalo. Slova su mu pred očima titrala.... Je li moguće?
*****
Pismo ću početi riječima koje sam ti uvijek željela reći....
Dragi tata!
Ja sam tvoja kćerka Irma. Priznata , a nepoznata. Moja mama je Anka. Znam da je nisi zaboravio. Ona je bila i ostala žena koja se pamti. Često me vodila na vaše mjesto. O vašoj ljubavi pričala. Poznajem te kroz njezine riječi. Upoznala sam te sa slike u mom albumu. Jedinu sliku koju je imala , mama je u album stavila , ispod slike napisala Tata.
Ti si jedna u mom albumu Slika. Dugo godina sliku sam gledala. Preko slike prstima prelazila. Od suza i pusa slika je izblijedila. Ne poznajemo se, a ipak, stranci nismo. Tvoja krv u mojim je venama, tvoj gen, u mojim je genima.
Ne brini. Ne osuđujem te. Ne okrivljujem te. Puno toga mi je nedostajalo u djetinjstvu. Ne, materijalnog. Njega sam uvijek imala.Istina, ne previše, ali nisam ni oskudijevala. Za svaki Božić pod borom me čekao “ tvoj“ veliki šareni paket. Za svaki rođendan čestitka i poklon.Nisam trebala poklone. Često sam maštala kako me nosiš na ramenima. Pitala sam se , kako je sjediti u tatinom krilu? Kako izgleda zajednički ručak za stolom, za kojim sjede i mama i tata?Djeci koja su za tebe pitala prave bajke sam pričala .
Mama se silno trudila . Sve do trinaestog rođendana. Tog dana sve mi je ispričala. Objasnila mi je sve o polici „tvojih“ darova koje sam ljubomorno čuvala. O tebi, rekla mi je onoliko koliko si joj rekao. Onoliko koliko je znala. Bila sam povrijeđena, tužna i ljuta......na mamu , na tebe, na sebe.....na cijeli svijet. Na onaj dio života koji je bio laž.
Zašto si otišao, zašto si je trudnu ostavio, tek nedavno je saznala.,kao i ja.Slučajno.Marka sam srela u diskoteci. Plesali smo, jedno drugom se svidjeli. Za drugi dan prvi spoj smo dogovorili. Pričali smo o svemu i svačemu. Bilo je nevjerojatno koliko toga zajedničkoga imamo. Koliko istih stvari volimo. Smijali smo se kada smo vidjeli da i on i ja, na istom mjestu, znamenku na licu imamo.
- Uspomena na oca, rekao je.
-Ti barem uspomene na oca imaš, rekla sam mu. Ja imam samo jednu, u albumu sliku.
-Ovo je slika mog oca prije nego što je otišao. Čuvam je u novčaniku.
Neću ti pisati kako sam se osjećala kada sam tvoju sliku ugledala. Istu onu, ispod koje u mom albumu piše tata. Neću ti pričati kako smo se osjećali kada smo na prvom spoju upoznali....on sestru , a ja brata.
Ne moram ti reći koliko se Marko iznenadio. Nikad mu za mene jednu riječ nisi rekao.Nije da nisi imao prilike. Svako ljeto dva tjedna provodi s tobom i tvojom obitelji!? Od njega sam saznala gdje živiš. Znam da tamo imam još jednu sestru i brata. Ahmeta i Hanu.Znam da ni oni za mene ne znaju.
Sad znam zašto si otišao. Moram ti reći da si dobro postupio što si uniformu skinuo , što pušku nisi nosio, što po svom narodu nisi pucao. Malo smo se na tvoj račun i šalili.Gdje god si bio širio si ljubav.
Često se pitam, mada znam da odgovor nikad neću saznati, da li si se ikada pitao kako izgledam, jesam li sretna? Jesi li bar jednom u životu poželio vidjeti me? Jesi li se ikada pokajao zbog svega što si učinio?
Čitamo knjige,gledamo serije diveći se mašti pisca, načinu na koji je priču sa sretnim završetkom napisao. I ti i ja znamo da su priče koje život piše nešto drugačije. O nama, odnosno o tebi zavisi kako će naša priča završiti.
Zato ti šaljem svoju sliku. Znam da je nećeš čuvati u novčaniku. Znam da je ni u album nećeš staviti. Šaljem ti da je imaš, ako jednoga dana u naš grad svratiš... da me prepoznaš.
Ako ikada budeš dolazio povedi Ahmeta i Hanu. Da se vidimo. Da se upoznamo. Da jednu zajedničku fotografiju napravimo. Za nas. Za albume naše djece jednog dana. Za uspomene i sjećanja .
Prije dva tjedna sam te nazvala. Kada sam tvoj glas čula kao da sam zanijemila. Pitao si koga trebate, što želite..pitao si tko je? Ja nisam imala snage reći...
Tvoja kćerka Irma.
****
Pismo je na stol stavio, ponovno sliku uzeo i dugo gledao.Lijepa , hrabra i odvažna. Na majku.
Oživjela su sjećanja....
Tog dana čekao je Anku na njihovom mjestu. Jesen je kistom lišće pobojala. Rijeka se lijeno obalom provlačila. Jata ptica na jug se spremala. Govor mržnje i oružja su zveckala. Vrijeme je bilo Anki reći da će otići, a to da je oženjen i da sina ima ,nikad nije rekao, pa neće ni sada. Volio ju je onako mladu i nasmijanu, znao je da bi ga ostavila kada bi znala. Došla je nekako drugačija, tiha i blijeda. Stisnula se k njemu i zaplakala.
Očekivao je tisuću razloga za Ankine suze, ali onaj kojega je čuo nije. Koliko je bešćutan bio tek danas je shvatio. Sve i da nisu bila loša vremena oženiti je nije mogao. Rekao je neka se djeteta riješi dok prekasno nije, ako pak to ne želi , jedino što će dijete od njega dobiti je ime oca. Od šoka ni govoriti mogla nije..... Otišao je, ni pozdravio je nije. Nikada je nije zvao, nikada je ništa nije pitao. Čuo je da je kćerku rodila. Nikada se nije javila, nikada ništa nije tražila.
Ne postoji opravdanje za njegovo ponašanje ni onda, ni sada. Sam sebe opravdavao je starom poslovicom kako je mladost ludost. Danas je naučio da je mladost ljubav, da je za ljubav potrebna hrabrost i odgovornost. Od laži se ne bježi, istina te kad tad sustigne.
Iz pisma je zaključio da joj majka sve rekla nije. Da je znala, siguran je bio, da mu pismo nikad ne bi napisala.
Duboko je uzdahnuo, u kaput sliku i pismo stavio i doma krenuo.
Vrijeme je za istinu.
Oznake: ljudi, Osjećaji, pisma
15.11.2018. u 21:35 | 9 Komentara | Print | # | ^