Čovjek je društveno, emotivno , prilagodljivo, pokorno i poslušno biće. Naravno ,ne svi. Uvijek postoji suprotnost gore navedenom. Zadnjih mjeseci, privikavamo se na drugačiji život.Prilagodba je dio opstanka htjeli mi to ili ne. Kako se prilagođavamo boljemu, tako se navikavamo na drugačije, lošije. Netko na lakši, netko na teži način.
****
Jedna sam od onih koja se teško prilagođava novonastaloj situaciji. Sretnem neki dan prijateljicu koju nisam vidjela od lani. Ne razmišljajući, zagrlim je. Brzo se ona odmakne opominjući me da još nije vrijeme za zagrljaje. Uz isprike odmaknem se na propisani razmak. Predbacujem si spontanost i nesmotrenost. Jesam li ja neodgovorna ,ili ona previše oprezna?
Da su ljudi postali previše oprezni (rekla bih sebični), naučila sam u jednom danu. Na velikom križanju, stvorila se gužva za skretanje u desno. Nervozni vozači trube. Kćerka izađe iz auta da vidi što se događa. Jednoj gospođi auto je ostao u defektu. Od svih nervoznih vozača i znatiželjnih prolaznika, kćerki se pridružio jedan gospodin , pa su zajedno odgurali auto na pločnik.
Ako je ovaj događaj pokazao uznapredovalu sebičnost, naredni je pokazao svu ljudsku bešćutnost. Starijem gospodinu, poslije izlaska iz dućana, pozlilo je. Teško je vjerovati onome što vidite. Prolaze ljudi pokraj njega, bolje reći, obilaze ga. Prizor koji je teško bez suza u očima gledati.
Jesmo li u strahu za vlastiti život postali bešćutni?
Treba li i u ovakvim situacijama držati distancu!?
Jesu li se empatija i ljudskost izgubile u obaveznom razmaku?
Jesu li oni, koji u takvim i sličnim situacijama pružaju ruku, neodgovorni?
*****
Prilagođavajući se klimatskim promjenama, postali smo meteoropati, nervozni, razdražljivi,ćudljivi , baš kao i vrijeme. Ako sam lani mislila kako je to loše, ove godine život me,( i ne samo mene), naučio kako postoje i gore stvari za čovjeka i čovječanstvo.
Ako smo se do ove godine ponašali( ili trebali ponašati) po moralnim i etičkim načelima, od ove godine, ponašamo se prema uputama, preporukama, naputcima. Naravno da se prema tome trebamo ponašati, ali, gdje je nestala spontanost, srdačnost, gdje su nestale one male stvari koje su nam mamile osmijeh na lice i sreću? Gdje je ,osobna sloboda , sloboda mišljenja i odlučivanja?
Proći će vrijeme korone. S tugom, sjetit ćemo se svih onih koji su otišli s njome.
Hoćemo li se nakon toga vratiti dobrom, starom načinu života gdje je zagrljaj poželjan, gdje razmak nije potreban?
Hoćemo li bez straha za vlastito zdravlje, potrebitom pružiti pomoć?
Hoćemo li ponovno biti ljudi s ljudskošću, čovjek s čovječnošću?
Post je objavljen 02.07.2020. u 19:53 sati.