Marketing
Zašto su svi kafići zatvoreni!?
Vjetar se smirio. Kiša prestala. Na zalazećem suncu prelijevaju su se sve zelene nijanse. Uživamo u ljepoti predvečerja , u miru, u mirisima proljeća. Mali vrtirep trči za drugim mirisima. Poslije parka prolazimo praznim ulicama grada.
Šetnja je trajala duže od uobičajene pa se na povratku odlučujemo za kraći put. Na ulici susrećemo starijeg gospodina. Dok prolazimo, pita nas da li znamo gdje je hotel? Stanemo, objasnimo mu ako pedesetak metara niže skrene lijevo ,da je na odredištu. Primjećujemo da nas zbunjeno gleda, čvrsto drži plastičnu vrećicu u ruci, ničim ne pokazujući da smo mu nedoumucu pojasnile.Kažemo mu da može s nama. Tako će mu biti lakše. Hoda par koraka iza nas. Na kraju ulice zastanemo, pokažemo mu hotel i puteljak kroz parkić kojim će doći na sam ulaz hotela. Zbunjeno gleda nekud iznad nas i pita da li je u blizini jedna ulica. Postaje nam jasno da nešto nije u redu. Kćerka ga pita da li u navedenu ulicu nekome ide u posjet? Odgovara da u toj ulici živi, dodajući kako se,“ samo malo izgubio.“
Vidimo da je nemiran i dezorijentiran. Umirujemo ga govoreći da se ne brine, da ćemo ga doma otpratiti , samo neka nam kaže na kojem broju živi. Vidimo da je to malo veći problem. Postaje još više zbunjen. Pričam mu kako to nije ništa strašno, kako se svakome od nas dogodi da zaboravimo. Vidimo da se silno trudi sjetiti se. Pitamo ga da li živi sam? Zastaje, i kaže da je njegova gospođa bolesna. Ako je tako kako kaže na dobrom smo putu. Nije sam. Na pitanje da li zna broj na koji gospođu možemo nazvati, pruža nam mali preklopni mobitel. Na vanjskoj strani mobitela zapisan broj . Zaključujemo kako mu to , vjerojatno ,nije prvi put, da ima nekoga tko za njega brine. Zovemo broj, ali korisnik je isključio mobitel, kažu. Ništa. Idemo dalje. Dok prolazimo pokraj crkve kaže nam kako zna da je ovuda prošao jer se kod križa prekrižio. Pohvalimo ga. Ponosno nam pokazuje kako na idućim semaforima trebamo skrenuti lijevo. Postaje veseliji. Priča nam kako je uzeo cigarete i križaljku i krenuo u grad na kavu. Nije mu jasno zašto ni jedan kafić ne radi!?
Ne spominjemo nesretni virus, pričamo mu da je dosta kasno, da je subota te je to vjerojatno razlog. U njegovom svijetu nema korone! Hodamo u šutnji. Prepoznaje dućan. Vrlo brzo, naučile smo da jedno prepoznavanje , na kratko, otvara vrata sjećanja. Zna gdje treba u njegovu ulicu skrenuti. Sa svakom slikom sjećanja muči ga zašto ni jedan kafić ne radi. U prsima mi je tijesno. Postajem ljuta na koronu, na cijeli svijet, na kafiće koji nisu otvoreni. Znam da je njegova bolest uznapredovala, ali sam isto tako svjesna da je neispijena kava na terasi i neispunjena križaljka, nešto čega se još uvijek sjeća, nešto što je spona sa stvarnim životom ,ili onim što je od njega ostalo.
Skrećemo u njegovu ulicu. Pažljivo ga promatramo očekujući neki znak prepoznavanja. Ništa. Stoji zbunjeno dok mi gledamo brojeve na zgradama. Kćer ga pita ima li možda kod sebe osobnu iskaznicu. Iz džepa vadi košuljicu u kojoj je na jednoj strani zdravstvena, na drugoj osobna iskaznica. Odahnemo s olakšanjem. U pravoj ulici smo. Sad znamo kućni broj , znamo koje ime na ulazu trebamo tražiti.
Kćer odlazi naprijed tražeći zgradu i ulaz. Mi dva polako hodamo. Prolazimo parkiralištem. Kaže mi kako je i on imao auto, bijeli, ali , ukrali su mu ga i vjerojatno pofarbali. Tješim ga da će policija auto naći. Tjeskoba me guši. Njegovo ponašanje vraća me u ne tako davno vrijeme, na jedno postojanje vrlo slično njegovome. Boli me spoznaja koji je put koji još prijeći mora.
Vidim da kćer na jednom ulazu pritišće zvonce i čeka. Vidim da na interfon razgovara. Maše nam. Odahnem.Gledam kako ga kćer brižno pita ima li klučeve, gledam kako mu nježno proba objasniti da bi možda ključ trebalo drugačije okrenuti, ničim ne pokazujući da bi ona vrlo brzo vrata mogla otključati. Nekad ,vrlo male, naizgled beznačajne stvari, čovjeku vraćaju komadić slobode i ljudskog dostojanstva. Preplavi me osjećaj nježnosti i ponosa na moje dijete. Na njezino ponašanje i razumijevanje.
Simpatična gospođa otvara ulazna vrata. „ Jesi li se ti meni opet izgubio?, brižnim glasom pita. Ništa joj ne odgovara. Gledam kako s obadvije ruke prima kćerkinu ruku. Neizmjerna zahvalnost bez riječi.Ljubazno odbijamo gospođin poziv na kavu .
Vraćamo se doma.Mali vrtirep i dalje veselo trčkara i šnofka. Ulične svjetiljke se pale. Noć se spušta . Ulice su prazne. Svi kafići zatvoreni. I ljudi u svoja četiri zida.
Dok virus vlada, druge bolesti, ponekad, prošeću ulicama grada. One bolesti koje imaju razmjere epidemije, koje se ne prenose bliskim kontaktom, koje nas tiho i neprimjetno stavljaju u izolaciju, koje brišu slike sjećanja.
Jesmo li u silnoj potrebi da zaštitimo čovječanstvo, zaboravili na ljude?
Post je objavljen 03.05.2020. u 13:10 sati.