Ljubav kroz riječi jedne žene
Gdje anđeli spavaju?
Vani je bila noć. Duga zimska noć mjesečinom protkana, zvijezdama okićena. Sjene su se usnulom bjelinom šuljale, tiho se prikradale , kroz prozor slušale.
Majka je priču pročitala, jastuk poravnala, u obraz nježnu pusu dala ...a onda ,kao i svakog dana zapjevala;
Anđele čuvaru mili
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju
čuvaj mene noću, danju.
****
-Mama, pitala je Iva, gdje anđeli spavaju?
-Postoji jedan grad tornjeva, grad zvonika, grad starih ljepotica i malih veža. Grad koji anđeli, anđeoskim prahom posipaju .Noću , dok rijeka Drava kao srebrna duga nježno ga grli,a mjesec brižno nad gradom bdi, usnulim ulicama čuje se lepet krila anđela čuvara. U tom gradu anđeli, u Anđelinjaku spavaju.
-Zašto baš u tom gradu anđeli spavaju?
-Bilo je to davno. Grad je imao sve što jedan grad treba imati. Dvorac i bedeme, prekrasne raskošne palače, popločane ulice i trgove. Imao je crkve i tornjeve, kazalište,škole i obrte. U tom gradu vlast je stolovala.
Ljudi su dobro živjeli,na anđele čuvare zaboravili.
Jednog proljeća davne 1776 godine, bio je dan Sv .Marka, zaštitnika polja.Taj dan u polju se nije radilo. U ulici Dugi konac vapno se gasilo. Trebalo je vapno pogasiti, u gašeno vapno boju dodati, grad veselim bojama obojati.
Mladić iz obližnjeg sela sa velikom košarom u ruci ,žurno je u grad išao. Pratila ga je njegova mezimica , prasica Gica. Prošlo je podne. Mladića je zub zabolio te je on sa zabranjenom cigaretom u ustima, dalje radio. Gica je gazdu vjerno pratila. Kada su podnevna zvona utihnula, gladna Gica , kao i svaki dan u to vrijeme , gazdu je njuškom gurnula. Mladić je pao. Iz usta cigareta ispala. Na obližnju balu slame se otkotrljala. Dok je mladić sa odijela bijelo vapno stresao i Gicu nježno češkao, cigareta je balu slame zapalila. Vatra se rasplamsala, kuće zahvatila. Nošena proljetnim vjetrom brzo se širila. Tri dana gorile su kuće, crkve, palače.....Dvije trećine grada je izgorilo.
Ljudi su izbezumljeno hodali, zgarišta čistili ....
Davno zaboravljene anđele čuvare dozivali.
Mladića su propisno ,sa dvanaest udaraca bičem kaznili.On se sa Gicom u svoje selo vratio. Od tuge i srama kažu ljudi, nikada više, u grad nije dolazio.
Plakao je, anđele čuvare dozivao.
Dva mjeseca kasnije, 25. lipnja, sunčani dan nad gradom zamijenila je noć.Nad požarom opustošeni grad oluja se sručila. Dva dana oluja je gradom harala. Procvjetala stabla lipa čupala. Orkanskim vjetrom i kišom uništila je sve ono što požar nije.
Ljudi su bili uplašeni više nego prije. Vrijedno su radili, jedno po jedno obnavljali...
Anđele čuvare dozivali.
Jedne večeri poslije požara i oluje, na bedemima oko dvorca ljudi su se okupili. Bakljonoše upaljene baklje su nosili. Sa svijećama u rukama ljudi su ih pratili.Ulicama i trgovima prolazili. Molitvom i pjesmom anđele čuvare dozivali.
Anđeli su došli. Anđeli su ih pratili.
Došli su i zauvijek ostali...Na svakom ramenu, na svakoj kući, pod svakom strehom budno su bdjeli i bdiju , brižno su pazili i paze na sve ljude, na sve ulice i trgove....na cijeli grad. Od tada pa sve do danas,ljudi u tom gradu anđele čuvare nikada više, nisu zaboravili.
Svi oni koji su svog anđela zaboravili i u taj grad svratili.....sa anđelom čuvarom na ramenu, doma su su se vratili.
-Kako se zove taj grad?
- Varaždin. Varaždin je grad gdje anđeli u Galeriji srca slikaru poziraju. U Muzeju anđela odmaraju....u Anđelinjaku, anđeli spavaju.
-Vidiš Iva, rekla je mama, nikad nemoj zaboraviti na svog anđela čuvara. Uvijek ga moli da te štiti i pazi.
Anđeli su kao djeca.... nevinost i čistoća,iskrenost i dobrota, nježnost i ljubav. Budi takva i kad odrasteš. Dijete u srcu, s anđelom čuvarom na ramenu.
-Hoćemo li ići u Grad Anđela?
-Hoćemo. Na proljeće .Sada spavaj Anđele moj, rekla je majka.
-Ne mogu. Vani nešto šuška.
-To anđeli čuvari svojim krilima šuškaju.
****
Mjesec se iza krova sakrio. Sjene sa prozora maknule. Noć je nad gradom usnula san.
