Ljubav kroz riječi jedne žene
Baki treba vjerovati-2
U petak navečer, nije razgovarao s roditeljima. Otišao je s prijateljima vani. Nije ostao dugo. Prošlo je vrijeme bezbrižnosti.
U subotu, sjedili su za stolom. Majka je pripremila sve što voli. Zamišljen, okretao je hranu po tanjuru. Nije bio gladan. Želudac mu se od nervoze grčio. Nadao se da će ga razumjeti oni kojima se i sam, kako su rekli „dogodio“, a trinaest godina kasnije i sestra.
Kad je mala brbljavica otišla u svoju sobu, nervozno se namještajući na stolcu, duboko je uzdahnuo, pogledao roditelje i rekao;
-Imam djevojku. Zove se Ema. Zajedno smo išli u osnovnu.
Majčino lice se ozarilo.
-Djevojčica plavih očiju i duge crne kose? Sjećam se. Dolazila je k nama. Sigurno je izrasla u prekrasnu mladu ženu?
Otac se zadovoljno smijao vadeći bocu Jack Daniel's-a da nazdrave. Majka je pitala zašto im nije rekao? Kad će je dovesti? Što studira?
Umjesto odgovora na pitanja, promrmljao je;
-Postat ću tata!
Gledao je kako izraz sreće zamjenjuje čuđenje i nevjerica.
-Što si rekao, piskutavim glasom pitala je majka?
Osjećajući val vrućine , hrabro je ponovio;
-Postat ću tata!
-Kako, pita otac?
-Znaš i sam kako!
-Ti nisi normalan! Imaš dvadeset godina. Što je s faksom? Znaš li što te čeka?
-Jeste li vi znali kad sam vam se ja dogodio?
Nastala je neugodna tišina. Pretjerao je. Nikad s roditeljima ovako nije razgovarao.
-Oprostite. Nije mi bila namjera povrijediti vas.
Majka je bila blijeda kao krpa. Digao se i dodao joj čašu vode. Otac je masirao venu koja mu je na čelu pulsirala.
-Nitko ne očekuje da u dvadesetoj zadržite dijete, suho je rekao.
-I da nije prekasno, zadržali bi ga, s nježnošću u glasu odgovorio je. Srčeko mu kuca. Za pet i pol mjeseci, postati ćete djed i baka.
Na te riječi majka je skočila, otac je šakom udario po stolu.
-Zapamti, tiho je rekla , ovdje nećete živjeti. Prije par godina riješila sam se pelena i bočica i ne želim ih više u svom domu.
Otac je primakao stolicu, gledajući ga u oči ,ozbiljno je rekao;
- Prva cura. Prvo, pa muško! Bravo Marko! Svjestan si odgovornosti koja te čeka. Da prehraniš obitelj, moraš raditi. Umjesto doktor, bit ćeš konobar. Od nas nemoj očekivati pomoć. U kreditu smo do grla. Ono što ćeš dobiti je novac koji smo ti za školovanje uštedjeli. I to je to.
„Što bi rekao da zna kako mi je to bilo prvi put?“, razmišljao je gledajući kako se diže, oblači jaknu, s treskom zatvara vrata izlazeći.
Majka je kroz suze ponavljala kako ju je razočarao. Otišla je u spavaću sobu.
Sjedio je sam za stolom.
Ako su njegovi roditelji vijest primili na onakav način, tko zna što će Emini reći? Pričala je da su strogi i pobožni. Uzme mobitel i nazove. „Korisnik trenutno nije dostupan“. I tako desetak puta. Osjeti zebnju i strah.
-I što sad?
Oznake: mladost, ljubav, odgovornost
28.01.2024. u 17:58 | 9 Komentara | Print | # | ^