Ljubav kroz riječi jedne žene
Zajedništvo
Ovih dana slavili smo četrdeset i dvije godine zajedništva. Nije uvijek bilo lako ni jednostavno. Trebalo je ono što mladost idealizira, a život modelira, prihvatiti.
(sl. Maja)
Na početku, imali smo sve što nam je trebalo. Ljubav. Uz ljubav ide i ljubomora. Učili smo se, (često na teži način) povjerenju.
Naučili smo da uz vrline imamo i mane. Trebalo ih je prihvatiti.
Griješili smo. Imali uspone i padove. Svađali i mirili se. Zajedno smo plakali, zajedno se smijali.Bili smo jedno drugom podrška.
Zajedništvo je upornost i odricanje. Zajedništvo su nesuglasice, dvojbe, radosti i tuge. Zajedništvo nas uči praštati i činiti ustupke, uči nas strpljivosti i dosljednosti.
Dug je put do razumijevanja bez riječi. Ne pitamo se jesmo li mogli bolje, jesmo li trebali više. Zahvalni smo na onome što imamo. Djeca su naša radost. Naš ponos. Naša snaga, naše bogatstvo, naš trag postojanja u vrtlogu života.
Mi zajedno, jedna smo priča. Jedan život.
Oznake: ljubav, Zajedništvo, zahvalnost
27.08.2020. u 23:04 | 10 Komentara | Print | # | ^Život i Istine
Ivan je s nestrpljenjem otvorio Regionalni Tjednik. Ispod zajedničke slike pisalo je:
„U krugu obitelji i prijatelja , u subotu su u Vatrogasnom domu, pedeset godina zajedničkog života , Zlatni pir, proslavili Kata i Ivan M. Svih tih godina živjeli su u slozi i ljubavi i nikad se nisu posvađali. Danas uživaju u plodovima svoga rada, okruženi ljubavlju i brigom djece i unuka.“
Ivan je nekoliko puta napisano pročitao. Novine je stavio na stol, ljut kao ris pozvao je Katu.
-Što se dogodilo, zabrinuto je pitala ?
-Ovo se dogodilo, rekao je Ivan gurajući Kati novine pod nos.
Kata je pročitala i zadovoljno se nasmijala.
-Baš smo lijepi na slici. Ništa loše ne piše, ne znam zašto se ljutiš?
-Dobro je dok se ljutim. Piše da uživamo u plodovima svoga rada okruženi ljubavlju i brigom djece i unučadi. Ja bi sada mogao plakati ko kišna godina. Koji su plodovi našeg rada? Kuća na dva kata. Mi u prizemlju koristimo sobu , kuhinju i kupaonu. Na drugom katu prašina se skuplja.U dvorištu je bazen koji ne služi svrsi. Mercedes u garaži hrđa jede. Na Markovom gradilištu izliveni temelji u šikaru zarasli. Nekad smo se mučili da sve ovo steknemo, sada ne znam kako da se toga riješimo. Tiho je Kato, tako je tiho, od tišine ,bole me uši.
Oči su mu zasuzile. Okrenuo je glavu da Kata ne vidi.
- Znam da je tiho. Sedam dana kuća je bila puna. Djeca su otišla i sve je opet po starom. Ti, ja ,mačka i pas, rekla je i duboko uzdahnula. Nije samo nama tako , rekla je primakavši stolicu bliže njemu. Rukom je prelazila preko pognutih leđa.Dok je ovako raspoložen, mora ga tješiti.
-Znam da ti je teško, ali, i ti si čitav život na baušteli radio. Da svima nama bude bolje. Iz istog razloga i naša djeca su otišla.
-Jesam. Otišao sam , tebe i djecu ostavio. Radio sam i trudio se da našoj djeci bolje bude. Bio sam sretan i ponosan kad su fakultete završili. Mislio sam kako nisam uzalud čitav život ,od vas odvojen bio. Moja djeca bit će svoj na svome, mislio sam. Barem dio onoga što sam propustio u odrastanju naše djece, doživjet ću s unucima, nadao sam se. Krivo sam mislio. Uzalud se nadao. Marko je u Kanadi, Nikola u Nizozemskoj. Ja sam znao da ću se vratiti. Oni su i djecu sa sobom poveli. Za godinu, dvije, naši unuci Hrvatski jezik neće znati pričati. Da nema tog vražjeg skajpa, ne bi znali ni kako izgledaju.
-Nemoj tako. Svi su na našem piru bili. Za tri mjeseca idemo Marku u Kanadu. Prva unuka nam se ženi. Zajedno ćemo tri mjeseca biti. Danas se drugačije živi. Brzo se putuje.
- Meni se više ne da putovati. Dosta mi je tuđine. Željan sam Kato moje djedovine, moga doma i Domovine iz koje svi bježe. Kad bi znali ono što ja danas znam, nikuda ne bi odlazili. I oni će se jednog dana vratiti. Umorni i stari. Nitko ih neće dočekati, rijetki će ih prepoznati. Na rodnoj grudi ,stranci će biti.
Dignuo se , uzeo bocu rakije i dobar gutljaj potegnuo. Okrenuo se i kroz prozor gledao.
-Ti si jedan stari mrgud, prijekornim glasom rekla je. Rakijom nećeš riješiti ono što te muči. O ovome smo tisuću puta razgovarali i isto toliko puta se posvađali.
Brzo se od prozora odmaknuo, došao do Kate i u lice joj se unio.
-Što si ti novinarki trkeljala da je onu bedastoću, o tome kako se nikad posvađali nismo , napisala?
Kata se od srca nasmijala.
-Kad me pitala da li smo se svađali, rekla sam joj da u mladosti nismo stigli. Kada si došao doma , željni smo jedno drugoga bili. Kada smo kuću gradili nismo stigli,preumorni smo bili. Kada si se vratio , za sve ono što smo u mladosti propustili, prestari smo bili. Zato smo u starosti , sve propuštene svađe nadoknadili. Novinarka me širom otvorenih očiju i usta gledala.Vjerojatno je mislila kako se šalim pa je , kako ti kažeš , bedastoću napisala.
Prvi put danas, Ivan se nasmijao.
-Ti se Kato nikad promijeniti nećeš. Godine jesu, a pameti nema.
Na njegovu izjavu Kata se namrgodila.
-Što si ti, molim te lijepo, novinarki ispričao?
-Isto ovo što i tebi sada. Bem ti život koji u dvije rečenice stane, tužno je rekao.
****
Sliku i članak iz novina Kata je mobitelom slikala i djeci poslala. Poslije ručka i popodnevnog odmora kavu je skuhala i u dnevni boravak odnijela. Ivan je laptop uključio. Vrijeme je za skajpanje s djecom i unucima.
Nakon razgovora sjedio je i razmišljo o onome što mu Kata često ponavlja.
-Uz ljubav, važno je međusobno razumijevanje.
-Ti ne moraš voljeti ono što ja volim.
-Ja ne moram voljeti sve što ti voliš.
-Imamo nešto zajedničko što oboje volimo.
-Ako volimo svoju djecu, pustimo ih neka žive daleko od naših uvjerenja.
-Dozvolimo im da misle. Dozvolimo im da rašire krila. Da slobodno lete.
-Dozvolimo im da naprave svoje greške!
-Mi jesmo njihovi roditelji. Dozvolimo im da i oni budu.
-Svaki dan, recimo im kako ih bezgranično volimo.Djeca su najveće blago.
-Ovo je naš život, onakav, kakvog ga sami stvorimo.
Mudra je moja Kata, razmišljao je Ivan. Ono o čemu smo danas pričali je Život. Katini mudroslovi su -Istine.
Oznake: Zajedništvo, ljubav, život, istine
12.08.2019. u 21:37 | 14 Komentara | Print | # | ^