Kad je Gundulićeva ulica okićena šarenim šlapicama, znači da je počeo Festival uličnih šetača.
Prije dva dana šetnja Gundulićevom ulicom sjetila me na neka druga vremena. Vikendima, u večernjim satima, ulice u centru grada bile su prepune šetača. Mladi su prije kina, kazališta, ili nastupa poznatih i manje poznatih rock grupa, prošetali.
Nije moralo biti ništa od navedenog. Važno je bilo prošetati i sresti onoga( ili onu)koga smo htjeli upoznati. Onda, na svu sreću, nije bilo mobitela i Facebook profila. Ako smo o simpatiji nešto htjeli znati, trebali smo se potruditi. Ako smo simpatiju htjeli sresti i upoznati, trebalo je gradom prošetati.
Nakon „slučajnih“ susreta i pogleda u prolazu," slučajno" smo bili u istom kafiću, na istom koncertu ....i dogodila se zaljubljenost, Dogodila se ljubav.
(Zaljubljenost je kao ova slika. Leptirići u želucu,a glava u mekim pahuljastim oblacima.)
Neke ljubavi bile su kao zvijezde padalice. Na nebu su zasjale i ugasile se. Nekoje ljubavi i danas traju.
Dok ovo pišem nad gradom je prekrasan vatromet. Neki kažu u čast otvorenja Špancir festa. Ja kažem, u čast svih šetača koji su ulicama grada prošetali i svoj trag u vremenu postojanja ostavili. U čast svih onih koji će doći i prošetati.
Dok je ljudi bit će i španciranja.
Zato, uzmite udobne šlapice, dođite i prošećite. Nemojte zaboraviti nesretne maskice, kovid potvrde ili putovnice. Ako ih i zaboravite, Anđeli čuvari, na vas će paziti.