Ljubav kroz riječi jedne žene
Nikad ne zaboravljamo
Ivan je sjedio za stolom i polako ispijao pivo. Gledao je nekoliko parova koji su plesali. Pogled mu se zaustavio na ženi koja je sjedila nekoliko stolova dalje.
Marija!?
Svih ovih godina Ivan je razmišljao što bi joj za svoj, ne baš džentlmenski postupak nekada davno, u znak isprike i opravdanja rekao.
****
Stotinu je razloga za ljubav imati , zajedno ostati, samo je jedan razlog za ljubav prekinuti, okrenuti se i otići ,sljedeći ono što moramo(ono što puno kasnije naučimo), svoj put i svoju sudbinu.
Negdje na putu naučimo da postoji ljubav koja se živi, ljubav kojoj oduzimamo i dodajemo, ljubav s kojom u san tonemo, s kojom se budimo, ljubav koja od zaljubljenosti i strasti raste do pripadnosti i nježnosti. Ljubav koja usprkos i unatoč svemu jest i traje.
Kao tragovi u pijesku na dalekim obalama vremena, kao slova u klupe urezana, žive neke ljubavi davne ,u sjećanjima zapisane.
****
Dok je stolu prilazio, sve ono što joj je mislio i htio reći je zaboravio. Hrapavim glasom samo ju je zap ples zamolio.
Nikad ne zaboravljamo- ljubavi koje smo imali, ni plesne korake koje smo naučili.
30.07.2018. u 20:19 | 12 Komentara | Print | # | ^
