Ljubav kroz riječi jedne žene

Nikad ne zaboravljamo

Ivan je sjedio za stolom i polako ispijao pivo. Gledao je nekoliko parova koji su plesali. Pogled mu se zaustavio na ženi koja je sjedila nekoliko stolova dalje.
Marija!?
Svih ovih godina Ivan je razmišljao što bi joj za svoj, ne baš džentlmenski postupak nekada davno, u znak isprike i opravdanja rekao.
****
Stotinu je razloga za ljubav imati , zajedno ostati, samo je jedan razlog za ljubav prekinuti, okrenuti se i otići ,sljedeći ono što moramo(ono što puno kasnije naučimo), svoj put i svoju sudbinu.
Negdje na putu naučimo da postoji ljubav koja se živi, ljubav kojoj oduzimamo i dodajemo, ljubav s kojom u san tonemo, s kojom se budimo, ljubav koja od zaljubljenosti i strasti raste do pripadnosti i nježnosti. Ljubav koja usprkos i unatoč svemu jest i traje.
Kao tragovi u pijesku na dalekim obalama vremena, kao slova u klupe urezana, žive neke ljubavi davne ,u sjećanjima zapisane.
****
Dok je stolu prilazio, sve ono što joj je mislio i htio reći je zaboravio. Hrapavim glasom samo ju je zap ples zamolio.

Nikad ne zaboravljamo- ljubavi koje smo imali, ni plesne korake koje smo naučili.

Oznake: ljubav, ples

30.07.2018. u 20:19 | 12 Komentara | Print | # | ^

*****

Kud god da idemo sa sobom uvijek nosimo-svoj mir ili nemir, svoju radost ili tugu.
Gdje god dođemo uvijek nađemo ono što tražimo.

Jutro na moru....

Još sneno, ničim neometeno, more se između obala sneno protegnulo.

Neponovljiv miris procvalog cvijeća, mora i toplog kamena

Podne u Zagorju

Uvijek su samo naizged isti. Zagorski bregi....Plodni i rodni....

Oznake: more, zagorski bregi

21.07.2018. u 23:08 | 15 Komentara | Print | # | ^

Ne trebamo mijenjati život

Dok sam se trudila promijeniti ono što se mijenjati ne može…Život, dogodilo se ono što nisam očekivala. Život je promijenio mene.

********
Danas volimo reći kako smo se otuđili, kako smo prestali razgovarati. Istina je da smo se otuđili . Istina je da smo prestali razgovarati. Ne, nije krivo vrijeme, nije kriv napredak u tehnici i tehnologiji. Sami smo krivi.

Sve je više ljudi, obitelji, prijatelja koji ne razgovaraju. Zašto ne razgovaraju? Jedan drugome nešto zamjeraju. Ljute se, svoju ljutnju rečenim u svađi opravdavaju. Samoljublje, samodopadnost, samopripadnost je to. To ne možemo nazvati ponosom. Dobro znamo što je ponos i čast. Ponosni i časni ljudi se ispričavaju, o nesporazumu razgovaraju. Ljudsko dostojanstvo je ono što čuvaju.

Ne trebamo mijenjati ljude. Mijenjajmo sebe poučeni životnim lekcijama. Naučimo se kontrolirati ljutnju, počnimo razumijevati sebe i svoje postupke. Tek kad sebi naučimo zamjerati vlastite riječi i pogreške, tek tada ćemo početi razumijevati tuđe. Samokritičnost je put prema ispravnoj kritici bez ljutnje i zamjeranja. Nije tako teško kako se čini, razgovarati prvo sam sa sobom, a onda sa svima oko sebe.

Ne trebamo mijenjati život. Život će promijeniti nas .Tamo gdje roditeljska ruka prestaje, dalje nam život daje....jedan put pusu, drugi put opomenu, a onda pljusku. Ne naučimo li na vrijeme ,nakon pljuske, život zatvara vrata.

Oznake: život i ljudi

09.07.2018. u 01:00 | 11 Komentara | Print | # | ^

Mama, tu sam

Hrvatska u malom.

Ovih dana u Rusiji dvadeset i dva igrača sa stručnim stožerom , kako kaže izbornik Dalić njih četrdeset, žive i funkcioniraju kao jedna obitelj. Igrači igraju u različitim klubovima, svaki od njih na svojim pozicijama. Prema njihovim kvalitetama, njihovom radu, njihovom doprinosu u matičnim klubovima, izbornik sa suradnicima ih je odabrao. Svakodnevnim treninzima, radom, trudom i znojem do Rusije ih je doveo. Oni su opet na terenu pokazali kako se zajedništvom, radom i trudom daleko može stići ,ostvariti i više od onoga što su planirali, ostvariti ono o čemu su sanjali, čemu su se nadali, naravno , slušajući ono što im izbornik govori. I ići dalje. Za sebe, za sve ljude koji zajedno s njima dišu, navijaju , vesele se. Za svoju Hrvatsku.

Hrvatska u velikom

Kod nas ima više stranaka nego igrača i stručnog stožera zajedno. Svaka stranka ima svoje ideje, svoje planove i programe, ima ljude koji rade za sve ono za što se kao stranka zalažu. Svake četiri godine (kao i Svjetsko prvenstvo) stranke odabiru svoje predstavnike, stavljaju ih na izborne liste i daju izborniku (narodu) da ih prema onome što planiraju ostvariti za napredak i boljitak, biraju. Ovisno o planu i programu i naravno o njihovom prethodnom radu , budu izabrani. Bez obzira kojoj stranci pripadali , svima je zajednički (ili bi trebao biti) cilj- prosperitet, bolje i ljepše sutra svima nama.

Gdje je onda problem?
Po čemu se razlikuje Hrvatska u malome i Hrvatska u velikome?
Zajedništvo, usklađivanje stavova i mišljenja, zajednički rad bez obzira kojoj stranci pripadali. Do zajedničkih uspjeha dolazi se kompromisima, usklađivanjem prijedloga.Najveći problem je što onog dana kada su izabrani , ili odabrani, svejedno- zaborave slušati izbornika-narod- i ono što su obećali.

Posljedice
Male plaće, još manje mirovine(upitno je dokle će ih i biti) i do nedugo velika stopa nezaposlenosti. Tek kada se stopa nezaposlenosti počela smanjivati (bez novootvorenih radnih mjesta) trebalo se zabrinuti. Nešto tu nije štimalo. Danas znamo, na žalost, i što. Većina mladih, radno sposobnih ljudi, što sami, što cijele obitelji se iselilo , raselilo po cijelom svijetu.

Kako posljedice popraviti?

Jednostavno je. Prvo treba zadržati mlade ljude koji rade, koji su tu ostali. Kako? Svi rade da zarade. Da mogu živjeti, a ne preživljavati. Da to nije nemoguće primjer je poduzetnika iz Međimurja čiji zaposlenici imaju plaću tisuću Eura i više. Kako je izjavio u regionalnim novinama, samo zadovoljan radnik, radnik kojega ne muče minusi, blokade računa(svima nama poznato) daje veliki doprinos firmi i povećanju sveukupnog dohotka. Vodeći se tom idejom radnicima s dugovanjima i financijskim opterećenjima dugovanja je podmirio , a oni će njemu ustegom na plaći vraćati, pri čemu je vodio računa da se opet plaća previše ne optereti. Njegov način je prvo ljudski i human , dugoročno gledan isplativ. Ljudi su zadovoljni, rade doma, svoji su na svome.

Drugo što bi trebalo napraviti jest da svi strani robni lanci i tvorničari slijede primjer DM-a. Njegovi zaposlenici imaju plaću od onih nama čarobnih tisuću Eura, božićnicu, regres i( nama nepojmljivo)trinaestu plaću. Vjerujem da je nešto manja nego u matičnoj državi , ali , za naše prilike i priče drugačije od ovih je više nego zadovoljavajuća.
Poražavajuće su priče ljudi koji danas rade . Plaća minimalac,(ako je tri tisuće kuna su sretni) često rad bez prava na pauzu, obespravljenost u svakom pogledu. Ovakve priče podsjećaju me na nedugo pročitan post u kome je pisalo otprilike ovako:
„Vozimo se kroz Njemačku poštivajući pravila i upozorenja i naravno ograničenja brzine. Kroz Austriju i Sloveniju isto tako. Kad pređemo granicu, u Hrvatskoj se vozimo kako hoćemo“
Tako je nekako situacija i sa stranim robnim lancima i tvornicama kod nas.

Kako povećati natalitet?

Sve se može samo ako se razmišlja i postupa na ispravan način. Primjer je Pevec koji stimulira svaku trudnoću, svako rođenje prigodnim poklonima i novčanim iznosima.
Nije teško, nije neizvedivo samo treba htjeti!

Izrazito sam apolitična. Ne volim komentirati ni raspravljati o politici, političarima , njihovom(ne)radu, (ne)uspjesima.
Zašto sam onda uopće ovakav post napisala (i na eci peci pec)objavila?

Neki dan tražeći slike kockica na netu i ovu sliku sam vidjela.

Koliko se majki ovih dana pita , gdje njihova djeca širom svijeta gledaju ,s kime navijaju za naše Vatrene?

Oznake: nogomet, politika, Mladi, plaže, iseljavanje

05.07.2018. u 08:55 | 11 Komentara | Print | # | ^

Idemo dalje

Djeca nas uvijek podsjećaju na smijeh i radost, ali nas uče i onome što s godinama potrošimo.....strpljivost i upornost usprkos i unatoč svemu. Tako sam se i ja vratila blogu. Dan po dan, post po post.

******
Puno toga u jedan dan stane. Lijepoga i manje lijepoga. Lijepomu se radujemo, s manjem lijepim se suočavamo. Život se uvijek potrudi ponuditi ravnotežu. Na nama je hoćemo li loše lakše ili teže prihvatiti i s time se boriti, veselići se onome lijepome. Ono na što ne možemo utjecati s time se moramo nositi. Nije lako ali se naučimo. Strahove liječimo ako ih, kao i sreću, zajedno dijelimo.
U dva mjeseca o strpljivosti naučila sam više nego ikada. Imati petnaest godina , strogo mirovati (ležati) mjesec dana u krevetu, drugi mjesec uz pomoć štaka vrlo malo se kretati i biti discipliniran, ne cendrati , ne zahtijevati i nasmijan biti.... teško je za povjerovati.

Druga stvar koju sam od petnaestogodišnjakinje naučila je da se sa svim onim što nam život donese preko noći, s čime moramo živjeti, moramo prihvatiti i ići dalje u ostvarivanju svojih snova.Korak po korak, dan po dan, slika po slika i prva zajednička, u galeriji Klarić, izložba.

****
I tako dok smo zajedno, zajedničke strahove i brige dijelili, zajedno smo se onome što predstoji, veselili.

Kitice smo pripremili

Vesele kumice

Sretni mladenci

Dok smo mi feštali ,naši Vatreni prvu utakmicu su pobijedili, a onda, tako i dalje nastavili. Nemjerljivo je ono što su dečki svima nama poklonili. Radost, nadu, ponos i ono što je navažnije i najveće-zajedništvo. Oživjele su ulice i trgovi. Kockica do kockice-Hrvatska do finala.