Ljubav kroz riječi jedne žene
Razmišljanja u predvečerje.
Nebo se narogušilo. Kiša se sprema. Terase se prazne. Grad se na počinak sprema. Ovo je vrijeme koje sa sjetom, ulice i veže pamte. Vrijeme je Baroknih večeri.
Sjedim na zidiću kod Grgura. Nježni zvuci Vivaldija,Bacha, Corelli-a, nježno se provlače ulicama. Vraćaju me u neko daleko vrijeme, koje uz glazbu tog doba, samo maštom mogu predočiti.
Što ćemo mi generacijama koje dolaze ostaviti?
Ne brinem se za kulturno naslijeđe koje će oni iza nas zateći. Uvijek se nešto događa. U Kuli stražarnici stalno su izložbe slikara. Imamo mi našeg Lupina, mladog Vudraga i još dosta poznatih i manje poznatih umjetnika, Glazbenu školu koja je dala dosta poznatih glazbenika.
Zadnji dan Špancira, bila sam na koncertu Josipe Lisac. Bila sam sretna jer je većina publike, što me iznenadilo, bila mlađe dobi. Oni Josipu nisu slušali onako kao mi. Slušaju je onako kako sada pjeva. Ako sam mislila da bolje od izvedbe u Gubec Begu ne može, prevarila sam se. Vrijeme ju je, kao i sve nas promijenilo, oblikovalo, ali njezin glas ostao je isti, ako ne i bolji. Ona je posebna. Volimo ju ili ne volimo. Baš kao i Baroknu glazbu. Jedni je vole, a drugi ne.
Za vrijeme Ljeta u Varaždinu, slušala sam Četiri tenora. Nevjerojatan je način na koji izvođači glazbu mogu prilagoditi vremenu u kojem žive. Pitam se, kako će u budućnosti, neki talentirani klinci, Josipinu muziku izvoditi?
****
Ljeto je na odlasku. Jesen se tiho šulja. Sumrak se spušta. Ulične svjetiljke pale.
(Slika s neta)
Razmišljam o prolaznosti. Muzika je ista, samo su drugi izvođači i slušači. Ulice su iste, samo su drugi prolaznici.
Postajem sjetna. Vrijeme je za kući poći.
Oznake: jesen, prolaznost, glazba, sjeta
19.09.2021. u 20:38 | 15 Komentara | Print | # | ^Malo nam za sreću treba
U dobra stara vremena, prije covid pošasti, Ljeto u Varaždinu bilo je bogato različitim programima. Uživali smo, svatko na svoj način. Često smo bili nezadovoljni i prigovarali. Tek kad izgubimo (ili kad nemamo) ono na što što smo navikli, postanemo svjesni onoga što smo imali. Nije to pojava samo u ovom vremenu. Uvijek je tako bilo. Nije se rodio onaj koji bi svima udovoljio.
Ljeti najčešće biram događanja u vili Bedeković.
(sl. s neta)
Prekrasna je, zar ne?
Tako je bilo i u petak. Konačno se vraćamo na staro! Kćerka i ja, naoružane s dvije doze Pfizera, zauzimamo svoja mjesta. Nestrpljive smo. Sva mjesta, sjedeća i stojeća su puna. Na tolikom prostoru, uz pridržavanje epidemioloških mera, stane 200 ljudi!
Zamislite lijepu ljetnju noć i pozornicu na koju izlaze Četiri tenora.
Ovo im je, kako su rekli, nakon devet mjeseci drugi nastup. Prvi su imali u Lisinskom. Oni željni nastupa, mi željni koncerti i dobre glazbe.
Oduševili su me svojim nastupom. Dva sata pjevali su kao da pjevaju za 2000 ljudi. Nevjerojatni su u svojim izvedbama. Uz to što krasno pjevaju, duhoviti su.
Već smo zaboravili što znači kad svi zajedno pjevamo, smijemo se.
Nakon koncerta, opuštene smo i sretne. Malo nam za sreću treba.
Razglednica iz Varaždina
Da“ novo normalno“, ne mora značiti i lošije, sinoć smo svjedočili na otvorenju
Nevjerojatan doživljaj na otvorenom, u prekrasnom ambijentu, između bedema Staroga grada. Nisam slikala. Ostavljam vam na volju da si zamislite ambijent i vrhunsku izvedbu Varaždinskog komornog orkestra Bachovog Brandenburškog koncerta br 3., Vivaldijeva Četiri godišnja doba i Telemannove uvertire-suita La Bizzarea . Himnu je otpjevala poznata hrvatska sopranistica Lana Kos. Neponovljiv doživljaj.
Danas sam, pod dojmom sinoćnjeg događaja, otišla do grada. Ove godine ,na velikim panoima je izložba Varaždinskih baroknih večeri u slici. Evo nekoliko slika. Istina, nisu vrhunske(slikane mobitelom) ali su lijepe koliko i sjećanja na događanja.
Najbolje je doći, prošetati i pogledati:)))
Na Korzu je ovogodišnja Međunarodna izložba cvijeća.
****
Ove godine nismo imali Špancirfest. Imali smo(uz poštivanje svih mjera) različita događanja u Jagićevom parku, pod prigodnim imenom Laufanje , na Starom gradu Vinski grad. Kako kažu, sve je prošlo u redu. Vezano uz ta događanja nije bio ni jedan slučaj korone. Nadamo se da će, uz poštivanje svih mjera, tako i sada biti.
Za sve one koji vole ovu vrstu glazbe, koji vole cvijeće, koji vole sjediti na terasi uz kavicu na blagom ljetnjem suncu dok sve miriše na ranu jesen, vrijeme nježnosti i ljubavi, neka svrati.
Oznake: barok, cvijeće, glazba
19.09.2020. u 22:04 | 12 Komentara | Print | # | ^„barok-glazba-cvijeće“
Danas, na večer, uz zvuke barokne glazbe i vatromet bit će otvorene 49.Varaždinske barokne večeri.
Zemlja partner ove godine je Švedska. Kroz aranžmane i kompozicije 24. Međunarodne izložbe cvijeća u atriju Starog grada, prikazane su specifičnosti i prepoznatljivosti švedske kulture i tradicije.( od 19.-22.rujna)
Cvjetna zastava
Na samom ulasku u Stari grad , Tri gracije.
Malo dalje, dama i kavalir
Evo nekoliko slika sa zelenog travnjaka...
Tema i naslov izložbe je „barok-glazba-cvijeće“.
Počnimo s glazbom.
Odaberite modnu kreaciju
Cvijeće i barok....
umjetničke kreacije
Na kraju .....
Ma kako se drugačije činilo, ovo je tek jedan mali dio s izložbe cvijeća. Posebnu priču na prvom katu pričaju unikati slikarica s cvijećem. Dođite i pogledajte.
*****
Puno dana u jedan dan stane...
Danas je i Dan oslobođenja Grada Varaždina i Dan branitelja Varaždinske županije.
Svim braniteljima čestitam njihov dan.
Oznake: varaždin, cvijeće, barok, glazba
20.09.2019. u 18:20 | 13 Komentara | Print | # | ^Drava nas spaja
U subotu je u sklopu projekta "Drava nas spaja", na otvorenom, uz obalu rijeke Drave,pred, oko šest tisuća ljudi, izvedena kantata "Carmina Burana".
Gotovo 300 izvođača iz Slovenije i Hratske bilo je na pozornici. Uz članove simfonijskog orkestra, četiri zbora. Zbor učenika srednje i osnovne Glazbene škole u Varaždinu, zbor učenika i profesora Konzervatorija za glazbu i balet iz Maribora i zbor Chorus angelicus iz Varaždina.
Uz brilijantnog baritona Armanda Puklavca, tenora Danila Kostevšeka, oduševila me sopranistica Ivana Lazar. Zbor je bio fantastičan. Dirigenti su bili Dada Ruža, profesorica varaždinske Glazbene škole i Slavko Magdić, profesor mariborskog Konzervatorija.
Što da vam kažem?
Zamislite noć punog mjeseca na obali rijeke, nebo prepuno zvijezda i... predivnu glazbu...
Vrijedilo je doći, vidjeti, čuti....osjetiti....
Muzika se u srcu rađa, dušom osjeća.
Rijeke spajaju gradove,glazba ljude.
Oznake: glazba
16.09.2019. u 23:32 | 16 Komentara | Print | # | ^Idemo Denise
Koliko je ljudi, toliko je životnih priča. Neke priče ostaju i žive s nama. Jedna takva priča dogodila se prije petnaest godina. Zdrav osmomjesečni dječak ostao je sjediti pogleda uprtog u jednu točku. Dijagnosticiran mu je autizam. Dječak je odrastao, napredovao koliko je bolest dozvoljavala. Poslije odlaska u mirovinu ponekad sam srela oca dječaka koji je s ponosom pričao o svom školarcu. Naravno uz pomoć asistenata. Na proljeće , ponovno sam ga srela. Na pitanje kako je školarac, kaže mi kako nije sretan u školi i dodaje kako će završiti osam razreda, a onda će biti tamo gdje je sretan ,gdje se dobro osjeća. U cvijetnjaku. U plasteniku gdje uzgajaju cvijeće. Tamo se on dobro osjeća. Tamo je sretan. Tamo je njegov svijet.
Sinoć je na TV Novi u Supertalentu, u samo nekoliko minuta jedan dječak, jedna obitelj, ispričala više od jedne priče. Oni koji su gledali znaju da pričam o Denisu, dječaku koji boluje od autizma, padavice i koji je slijep.Potresna priča o njegovom životu, o borbi roditelja.
U samo jednoj rečenici priča je o nerazumijevanju, nehumanosti, o razdvajanju, neprihvaćanju različitosti, odbijanjem Denisove prijave na slične audicije. S druge strane priča je o ljudskosti, o humanosti jedne žene koja je Denisa prijavila na Supertalent. Dalje je sve onako kako i treba biti. Prihvaćanje različitosti, ljudskost, humanost, empatija. Za usrećiti čovjeka ne treba puno i nije teško. Trebamo samo biti ljudi s ljudskošću, čovjek s čovječnošću.
Gledala sam Denisov nastup u nevjerici. Na pozornici , bio je jedan drugačiji dječak. Za njegovo stanje, siguran, komunikativan. Srca nam je osvojio.
Nakon silaska s pozornice, gledala sam nesigurnog dječaka koji svoju ruku stavlja u očevu i odlazi . Sjedila sam i plakala. Danas cijelo vrijeme mislim na Denisa. Na njegovu obitelj. Na njihovu zajedničku borbu.
Kažu da je Svjetlo života u duši.Iza pogleda. Ono nas vodi. Ono nam snagu daje. Denisovo Svjetlo Života,Denisov pokretač je muzika. Pjesma. Pjesmom otvara vrata svog zasebnog svijeta. Pokreće ruke. Komunicira. Ono što smo vidjeli graniči s nadnaravnim. Njegov svijet ne razumijemo. U njegov svijet dopiremo muzikom.
U tom svijetu svako ime, ima i ime od milja.
„Idemo Zagrebe“, na početku nastupa rekao je Denis.
„Idemo Denise . Do finala!“
