Ljubav kroz riječi jedne žene
Zajednička ljubav
Hvala uredništvu na blogu tjedna:))
Mislila sam da ću uspjeti svaki dan nešto objaviti, ali, jedno su želje, drugo mogućnosti. Jučer sam se digla u pet sati, doma došla u pola devet navečer. Nikakvo pisanje nije mi palo na pamet.
Ne žalim se. Lijep dan, svaku minutu ispunjen, ipak,unatoč svemu lijepomu i veselom, i naporan. Biti baka, poseban je osjećaj. Ako ste bakasitter i nadasve odgovoran.
Oni koji me čitaju, znaju da imam dva mala junaka. Davida i Marka. Unatoč iskustvu s prvim blizancima, djevojčicom i dječakom, ponovno učim ispočetka.
Svaki čovjek je poseban. Karakterne osobine vrlo brzo su uočljive. S pet mjeseci itekako prepoznatljive. Oni su inače kao klik-klak. Jedan spava, drugi je budan. Jedan leprša i smije se, drugi šuti. Zajedno se, za sada, samo plaču.
S razlogom?!
Zašto se dječaci plaču, najbolje bake znaju. Ako je suh i sit, nešto ga možda žulja? Možda ga muči probava jer nije prducnul? Ili mu je mrvicu hladno jer je štucnul? Tisuću je razloga koje samo bake znaju i opravdavaju, unatoč tome što sva opravdanja u vodu padaju, dok ih na rukama čuvaju.
Na početku ,bilo je lako i jednostavno. Prematanje, hranjenje, spavanje, njihanje u Babybjorn-u....i tako u krug. Sada leptirići, osim na rukama, uživaju u okretanju na trbuh. Plivaju prsno na suhom dok se ne umore. Spretne i pažljive moramo biti. Tu je i tjelovježba koju dječaci trebaju napraviti. Jedan uživa, drugi njurga. Jedna baka je dosljedna. Druga popustljiva.
Druga stvar koju ponovno moram naučiti je, strogo poštivanje onoga što njihovi roditelji kažu. U ovom uzrastu to i nije nekakav problem. Dobro, pravilo o čuvanju na rukama, malo prekršimo. Nadamo se da za vikend od roditelja neće očekivati isto.
Nakon svega, idu u kinderbet. Barem petnaest minuta ,trebali bi se, sami zabavljati. Naoružamo ih kojekakvim zvečkama i gumenim grickalicama, Jedna od nas ,najčešće druga baka kuha kavu i nosi na balkon. Razlog je jednostavan. Ma kako volim piti kavu, nije mi fina ako je sama skuham. Kava se redovito ohladi, a cigarete izgore , jer bake ne mogu slušati kako mališani plaču. Bake tada kažu da leptirići nisu zločesti, nego ponosno zaključuju, kako oni vode brigu o njihovom zdravlju:))
Tako kršimo nepisano pravilo broj dva.
Skrušeno, jedna drugoj obećamo da ćemo se sutra ponašati onako kako treba, ali...drugo jutro razoružane osmjehom, ili nekim novim slogom koji su usvojili, zaboravimo na obećanje.
Posebno iskustvo su dvije bake na djelu. Obadvije rogate. Ona Jarac, ja Ovan. Ona šutljiva i tiha, ja glasna i pričljiva. Unatoč tome dobro funkcioniramo.
Mogu vam reći da je ovaj dio posebno iskustvo. Ono što nas ljubav prema mališanima nauči, nemjerljivo je i neprocjenjivo. Naći zajednički dogovor i kad različito mislimo. Naučiti se ne komentirati i kad mislimo da ona druga nije u pravu, nije uvijek lako.
Samo zajednička ljubav, dva rogata karaktera, može ukrotiti.
U susret jeseni
Ubrala jesen dunju žutu,
tamo pokraj ceste;
na putu
I jabuku sočnu ,crvenu i zrelu
Kroz lišće breze sramežlivo se provukla
Nebo je oblacima prekrila, i žednu zemlju napojila.
Razmišljanja u predvečerje.
Nebo se narogušilo. Kiša se sprema. Terase se prazne. Grad se na počinak sprema. Ovo je vrijeme koje sa sjetom, ulice i veže pamte. Vrijeme je Baroknih večeri.
Sjedim na zidiću kod Grgura. Nježni zvuci Vivaldija,Bacha, Corelli-a, nježno se provlače ulicama. Vraćaju me u neko daleko vrijeme, koje uz glazbu tog doba, samo maštom mogu predočiti.
Što ćemo mi generacijama koje dolaze ostaviti?
Ne brinem se za kulturno naslijeđe koje će oni iza nas zateći. Uvijek se nešto događa. U Kuli stražarnici stalno su izložbe slikara. Imamo mi našeg Lupina, mladog Vudraga i još dosta poznatih i manje poznatih umjetnika, Glazbenu školu koja je dala dosta poznatih glazbenika.
Zadnji dan Špancira, bila sam na koncertu Josipe Lisac. Bila sam sretna jer je većina publike, što me iznenadilo, bila mlađe dobi. Oni Josipu nisu slušali onako kao mi. Slušaju je onako kako sada pjeva. Ako sam mislila da bolje od izvedbe u Gubec Begu ne može, prevarila sam se. Vrijeme ju je, kao i sve nas promijenilo, oblikovalo, ali njezin glas ostao je isti, ako ne i bolji. Ona je posebna. Volimo ju ili ne volimo. Baš kao i Baroknu glazbu. Jedni je vole, a drugi ne.
Za vrijeme Ljeta u Varaždinu, slušala sam Četiri tenora. Nevjerojatan je način na koji izvođači glazbu mogu prilagoditi vremenu u kojem žive. Pitam se, kako će u budućnosti, neki talentirani klinci, Josipinu muziku izvoditi?
****
Ljeto je na odlasku. Jesen se tiho šulja. Sumrak se spušta. Ulične svjetiljke pale.
(Slika s neta)
Razmišljam o prolaznosti. Muzika je ista, samo su drugi izvođači i slušači. Ulice su iste, samo su drugi prolaznici.
Postajem sjetna. Vrijeme je za kući poći.
Oznake: jesen, prolaznost, glazba, sjeta
19.09.2021. u 20:38 | 15 Komentara | Print | # | ^Pišem pismo sebi, djetetu
Časopis "Kvaka" imao je natječaj zanimljivog naslova "Pišem pismo sebi, djetetu". Što bi, kad bi mogli, rekli sebi, djetetu?
U petak sam dobila knjigu u kojoj je mjesto našlo i moje pismo.
****
Na veliku radost roditelja odrasla si žena, postala si majka, što oni, baš i nisu očekivali. Ponosna i prkosna,dosljedna i uporna, izborila si se za svoje mjesto pod suncem. Nemoj se mrštiti. Moraš priznati, bila si svojeglava djevojčica, za koju su rekli da je dječak trebala biti.
Sjećaš se kako si bratu išla na živce? Bila si njegova sjena. Na početku se bunio, onda je pustio da ga u stopu pratiš. Naravno, ako ispuniš uvjete koje je postavio. Šarene haljine zamijenila si hlačama. Kad ti je dojadilo mašnice iz kose vaditi ,sama si se ošišala. Bože, koja je to frizura bila!? Djevojčice su se smijale,dječaci su bili zadovoljni. Mogla si biti dio nogometne ekipe, mogla si kauboj i Indijanac biti. Bila si majstor u špekulanju i okretanju sličica nogometaša. Vješto si lukom i strijelom baratala.
Za porezotine , posjekotine, za oguljena koljena, nisi plačući trčala mami. Stisnula si zube i hrabro podnijela bol. Kad su te povrijedili, uvrede uvredama nisi vraćala. Dječaci su takve stvari šakama rješavali, a ti si, htjela ne htjela, djevojčica bila. Nesporazume si riječima rješavala.
Priroda se pobrinula za metamorfozu djevojčice u ženu. Nije bilo lako u žensko jato se vratiti. Bježala si u svijet riječi. S knjigom u ruci, odrasla si u sanjivu i ranjivu ženu koja hrabrost, odlučnost, ustrajnost i nepokolebljivost, još uvijek, u buntovnoj djevojčici traži.
Znam. Htjela si puno više postići. Moram ti reći da ljude ne možemo mijenjati. Želimo li opstati, moramo se prilagoditi. Ti to najbolje znaš. Zahvalna sam ti na svemu.
p.s
Vrijeme je da svoj nemirni duh ukrotiš. A, možda i nije!?
11.09.2021. u 21:56 | 19 Komentara | Print | # | ^
