Ljubav kroz riječi jedne žene
Malo nam za sreću treba
U dobra stara vremena, prije covid pošasti, Ljeto u Varaždinu bilo je bogato različitim programima. Uživali smo, svatko na svoj način. Često smo bili nezadovoljni i prigovarali. Tek kad izgubimo (ili kad nemamo) ono na što što smo navikli, postanemo svjesni onoga što smo imali. Nije to pojava samo u ovom vremenu. Uvijek je tako bilo. Nije se rodio onaj koji bi svima udovoljio.
Ljeti najčešće biram događanja u vili Bedeković.
(sl. s neta)
Prekrasna je, zar ne?
Tako je bilo i u petak. Konačno se vraćamo na staro! Kćerka i ja, naoružane s dvije doze Pfizera, zauzimamo svoja mjesta. Nestrpljive smo. Sva mjesta, sjedeća i stojeća su puna. Na tolikom prostoru, uz pridržavanje epidemioloških mera, stane 200 ljudi!
Zamislite lijepu ljetnju noć i pozornicu na koju izlaze Četiri tenora.
Ovo im je, kako su rekli, nakon devet mjeseci drugi nastup. Prvi su imali u Lisinskom. Oni željni nastupa, mi željni koncerti i dobre glazbe.
Oduševili su me svojim nastupom. Dva sata pjevali su kao da pjevaju za 2000 ljudi. Nevjerojatni su u svojim izvedbama. Uz to što krasno pjevaju, duhoviti su.
Već smo zaboravili što znači kad svi zajedno pjevamo, smijemo se.
Nakon koncerta, opuštene smo i sretne. Malo nam za sreću treba.
