Ljubav kroz riječi jedne žene

Obiteljsko stablo




Ja sam Lukrecija. Srednjoškolka.Kažu da sam nagla i nepromišljena, brzopleta, često prvo kažem pa tek onda razmislim. Nije li i većina vas takva u mladosti bila? Bilo kako bilo na povijesti smo pričali o raseljavanju, iseljavanju i svemu onome što to jednom narodu, jednoj obitelji čini. Tako smo, vezano uz tu temu dobili i zadaću. Moje obiteljsko stablo. Pitala sam profesoricu:“ Zašto obiteljsko stablo, ako se čovjek silno trudio sa stabla sići? Koma čovječe. . Kome to u današnje vrijeme treba?“
Profesorica ništa nije komentirala, ali sam bila svjesna kako je svaku riječ dobro zapamtila.
Dobijemo mi različite zadaće u školi. Ono što ne znam na internetu potražim.Lako i jednostavno. Za ovu zadaću internet mi nije pomogao. Trebala sam roditelje, djede bake. . Trebali smo putovati kroz vrijeme, događaje, ljude.....sve dokle sjećanja sežu. Od priča,već davno zaboravljenih spisa, izblijedjelih slika, starih sitnica, nastala je nepotpuna mozaik slika mog obiteljskog stabla.
****
Zamislite veliku zelenu livadu i rijeku što njom nemirno teče. Livada je život, rijeka vrijeme. Na proplanku, zamislite veliko stablo razgranato.
Na samom vrhu stabla smo brat i ja. Djeca dvadeset prvog stoljeća. Virtualnog svijeta. Svijeta na dlanu. Za sada, zadnji izdanci našeg obiteljskog stabla.

Granu niže, s desne strane moj je otac, s lijeve strane majka. Generacija s kraja sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Njihovo odrastanje , meni nepojmljivo, njima idilično. Igranje na livadama, pred zgradama, kupanje u rijekama. Djeca rokenrola, LP ploča,punka, rapa. Vrijeme diskoklubova, velikih rock koncerti. Kužim zašto im je tako lijepo bilo . Obadvoje fakultetski obrazovano. Majka čisti duhovnjak, otac čvrsto stoji na zemlji. Minus i plus. Da je drugačije već odavno na istoj grani ne bi sjedili. Ma kako sam nekad drugačije razmišljala, sada znam , oni su se više nego dobro u naš virtualni svijet uklopili. Ili su oni nas u virtualni svijet dobro uveli? Whatever?

E sad!? Što se spuštam niže razlike su veće. Na granama ispod njih sjede njihovi roditelji. Moji djede i bake. Razlika u statusu, odgoju, obrazovanju, razmišljanju . Materijalno naspram duhovnoga. I jedni i drugi rođeni polovinom dvadesetog stoljeća. Jedni dobrostojeći, visokoobrazovani, drugi srednja stručna, srednji stalež ondašnjeg doba.Sada su svi u mirovini pa su im se i statusi izjednačili.
Troje od njih gradska djeca. Čega se sjećaju?
Televizija , filmovi,početci rokenrola(nije mi jasno što su prije rocka slušali), djeca cvijeća, seksualna sloboda(kako kod koga) , droga.

Čega se sjeća moja druga baka?
Nećete vjerovati s nostalgijom priča o životu uz petrolejku, priča o preradi lana, o pređi i preslici, vretenu i tkalačkom stanu, konjskim zapregama, vodenici.Danas je to, kako kaže, kulturna baština. U ono vrijeme,sastavni dio njezina odrastanja. O elektrifikaciji priča kao o velikom događaju i dodaje kako je to početak napretka u tehnici i tehnologiji i početak udaljavanja čovjeka od prirode. Odlaskom u grad njezino odrastanje dalje, ni po čemu se ne razlikuje od mojih gradskih predaka.
Što im je svima zajedničko?
Istina ili laž (s pravom se pitaju)svi su pred TV ekranima davne 1969. gledali kako je čovjek zakoračio na Mjesec!?

O čemu pričaju?
Izgradnja tvornica, radništvo , proletarijat i samoupravljanje s jedne strane, s druge strane jednoumlje i diktatura, bratstvo i jedinstvo, koje je svoj slom doživjelo krvoprolićem 1991.godine. Moj deda borio se u Domovinskom ratu.Koma čovječe. Svaka generacija doživi barem jedan rat.
Svaki rat za posljedicu ima iseljavanja i raseljavanja. Ljubav rađa ljubav. Rat rađa mržnju ili je, kako kaže moja baka, nasljeđuju , i dodaje kako se mržnja i korov teško istrebljuju. S tugom priča o svojim ujacima, tetama, sestričnama i bratićima koji su se iselili i raselili po svijetu. Raseljavanje i iseljavanje uspoređuje sa stablom jabuke čije su korijene iščupali i daleko,u drugim voćnjacima posadili. Sve voćke , kako kaže, istom podneblju ne pripadaju. Tužno ....

Bilo kako bilo, na granama ispod su moji prapotomci. Od mojih djeda i baka roditelji i cijela svita meni malo ili uopće poznatih predaka. Nisu baš odabrali najsretnije vrijeme za živjeti. Dvadeseto stoljeće počelo je Balkanskim, nastavilo se Prvim svjetskim ratom. Vrijeme ideologija, strahovlada genocida, jednoumlja dovodi do Drugog svjetskog rata, Holokausta. Pradjed je u Drugom svjetskom ratu bio rob,a kažu da je ropstvo ukinuto u devetnaestom stoljeću!? Lažu. Dok su jedni ratovali drugi su penicilin u široku upotrebu stavili, kvantnu mehaniku usavršili, otkrili strukturu DNK, nuklearnu bombu upotrijebili, nuklearnu energiju usavršili i usput ,oni preživjeli, voljeli se i bili sretni.
Sad znam da uz ratove idu i raseljavanja i iseljavanja. Moj djed po tati priča o svom bratiću koji se iselio u Australiju.Nisu se vidjeli pedeset godina. Ponekad su , na počeku ,stizala pisma i razglednice sve dok jednog dana, ni sam ne zna kada ,i to nije prestalo. Da ga utješim, stavila sam njegovo ime i staru izblijedilu sliku na svoj FB profil i napisala ako netko nešto zna neka javi. Nakon određenog vremena , nepoznati dječak, moj vršnjak , sad znam, moj rod ,njegov unuk, napisao je da je preminuo. Nadam se da ćemo se vidjeti onako kako smo se dogovorili. Istim korijenima pripadamo, bez obzira na kojem kontinentu, na kojoj strani svijeta, u kojem voćnjaku jabuka rasla, rekla bi moja baka. I bila bi u pravu.

Sad smo već granu niže. Od mojih djeda i baka njihovi djede i bake. Meni čuku nešto!? Jesus! Da ih ne stavljam na grane već odavno bi se izgubili. Ljudi devetnaestog stoljeća stvorili su temelj ovome što mi imamo danas. Darwinova teorija postanka,struja, žarulja, željeznica, lokomotiva, automobil, motor,telefon, fotografija, alkemija postaje kemija , napredak u medicini, ukidanje ropstva. Što ih je na to potaklo? Bogati i siromašni. Plemstvo i pučanstvo. Glinene kućice i raskošne palače.
Naravno da i u ovoj generaciji ima ljudi koji su otišli trbuhom za kruhom. Kako su se snašli, imaju li potomke nije poznato. Bilo je to vrijeme polu ili nepismenosti.Rijetki su se pismom služili. Daljine su ih dijelile, vijesti sporo ili uopće nisu stizale . Pamte samo imena. Da. Bili su. Ne, ne znamo gdje i kako su završili. Tužno.

Dalje, odnosno granu niže nisam istraživala. Čemu? Još bih se bolje zapetljala. Priča o porodičnom stablu je vremeplov.
****
S ponosom sam prezentirala priču o mom obiteljskom stablu razredu i profesorici. I dobila trojku. Vjerujte mi, za jednu trojku nikad toliko nisam naučila, a kažu da je ocjena mjerilo znanja!

Oznake: ljudi, vrijeme, obitelj

04.03.2019. u 23:48 | 11 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2019 (2)
Studeni 2019 (12)
Listopad 2019 (8)
Rujan 2019 (5)
Kolovoz 2019 (8)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (7)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading