Marketing
Boravak u paralelnom vremenu (Intermezzo u seriji)
Možda su neki primijetili da je naprasno prekinuta serija Jadranske razglednice. Možda su se neki pitali zašto?, neki su se vjerojatno razveselili da ne trebaju čitati tamo neke pisanije, a neki možebitno da nisu ni primijetili. Na žalost i tugu ovih potonjih ja ću nastaviti s objavljivanjem serijala unatoč i usprkos. No prije toga bih vam želio ispričati moj doživljaj koji je prouzročio rupu u seriji postova.
Četvrtog rujna (baš na dan rođendana moje supruge) imao sam dogovorenu ergometriju (imali slučajno netko da ne zna što je to stoji mu na raspolaganju Google) u 14.30 u Poliklinici „Sunce“ u Varaždinu. Sjedoh u automobil, dođoh pred Polikliniku, iznenadih se što ima mjesta za parkiranje, parkirah i uđoh u predvorje. Bilo je nešto poslije 14 sati.
„Dobar dan“, rekoh sestrama na prijamu. „Došao sam na zakazanu ergometriju.“
Sestra pogleda u popis i uputi me ljubazno da malo sačekam pred ordinacijom.
„Idem samo do vašeg administratora da sredim nešto oko osiguranja“, rekoh, ostavih fascikl s podacima o bolesti koje „skupljam“ od 1996. godine i uputih se u njegovu kancelariju.
„Dobar dan“, rekoh „došao sam da raskinem ugovor o dopunskom osiguranju obzirom da mi odlaskom u penziju vrijeme čekanja pred ambulantama više neće predstavljati problem, a penzija je mala pa si više taj luksuz ne mogu priuštiti, iako mi je iskreno žao.“
„Nema problema“, odgovori ljubazan administrator, uzme papir da ga ubaci u printer kako bi isprintao tekst izjave o prekidu i….ja odoh u drugo vrijeme, drugi svemir.
Slijedeća scena: ležim u krevetu i gledam u strop. Uočavam kvadrate spuštenog stropa. U ruci igla na koju je priključena cjevčica spojena s bočicom infuzije. Shvaćam da sam u bolnici, na plahti čitam Opća bol. Varaždin 2008. Pokraj mene sjedi supruga, na ormariću flaše s vodom. Supruga mi nešto govori, ja baš ne kapiram. A onda opet selim u drugo vrijeme.
Budim se. Vani je još noć. Još uvijek ležim u krevetu s iglom infuzije. Pogledam na ormarić, tamo su oba mobitela. Pogledam koliko je sati. Četiri u jutro. Vraćam se u ovo vrijeme, u ovaj svemir.
Od 14.20 četvrtog rujna do 4 sata 5. rujna živio sam u nekom drugom prostoru i nekom drugom vremenu. U razgovoru s ljudima koje sam ponovo prepoznavao saznah što se dogodilo.
Nakon ergometrije koju je liječnik prekinuo potkraj treće minute zbog porasta tlaka i frekvencije srca iznad normale sišao sam s trake. Na pitanje kako mi je, odgovorio sam da me malo boli glava. Sjeo sam na stolicu, razgovarao s doktorom dvadesetak minuta, digao se pozdravio se s njim i izašao zatvorivši vrata njegove ordinacije. Onda sam se ponovo vratio i rekao:
„Ja ne znam gdje sam!“
Do ponovnog vraćanja u ovo vrijeme nisam znao da sam već tri dana u penziji, znao sam da imam suprugu, njezino ime i da živi u Čakovcu, nazvao najprije jednu kolegicu u firmi da dođe po mene, sjetio se da ona ne vozi pa prekinuo vezu prije nego je ona uključila mobitel, nazvao kolegu, on nije bio na poslu, nazvao drugog koji je obavijestio ženu, ona rođakinju koja živi u Varaždinu i koja je došla po mene da me odveze u bolnicu. Došavši u bolnicu razgovarao s doktorom, dao iz torbice izvadio obje kartice zdravstvenog osiguranja, rekao da se ne sjećam što se dogodilo. Iz bolnice sam još dva puta zvao nećakinju, četiri puta ženu, razgovarao sa sinovima i snahom i…ničeg se toga ne sjećam.
Danas se vratih kući.
U bolnici su obavili CT mozga, EG mozga, snimili vratne žile doplerom i – nisu našli ništa. Ja imam svoju teoriju: srce mi je slabo, zbog ergometrije trebalo je slati puno krvi u mišiće pa nije bilo dovoljno za mozak. A kako je moj mozak jaaakooo pametan donio je pametnu odluku: radi uštede energije isključit ću jedan dio memorije. Bolje to nego da na primjer isključim disanje ili rad srca. Onda bih ubio i sebe!
Eto tako dragi moji blogeri. „Negdje“ sam proveo četrnaest sati. I zato me bilo nije. Moglo bi se reći da sam za toliko mlađi u odnosu na onog semper contru koji je živio cijelo vrijeme u ovom svemiru.
Sutra slijedi nastavak Jadranskih razglednica, unatoč i usprkos. Za sada i onako nisam u kondiciji (Krležin izraz) da se bavim nekim ozbiljnijim temama: 5:1 za Englesku i kombinacija kako mi još uvijek možemo u Južnu Afriku, košarkaški triler na europskom prvenstvu, pogađanja kakvog će biti okusa juha što nam kuha „mala od kužine“ uz pomoć Velikog Šarmera iz Slovenije, o dubinama ponora u kojem se momentalno nalazi Hrvatska kao država po svim mogućim i nemogućim anketama svjetskih ekonomskih institucija, o „uspješnim“ protestnim skupovima što ih organizira HUS, dok drugi sindikati bojkotiraju prosvjede (uostalom nije ni čudo, pa u Hrvatskoj i onako nema pravih radnika, konstatacija bjelosvjetskih instituta za istraživanje svega i svačega), o porastu rezervacija za skijanje u inozemstvu od oko 15% u odnosu na prošlu godinu (tko kaže da je kriza?), o sapunici na hrvatski način u medijima pod naslovom: „Svakog tjedna afera jedna“ itd, itd, itd.
Ajde bog svima!
Post je objavljen 11.09.2009. u 22:02 sati.