Dnevnik toka misli

petak, 24.05.2019.

Ružičasti zečevi


Raspršena sam, nastojim se kondenzirati, ali bezuspješno. Misli su mi poput ružičastih zečeva, skaču na sve strane. Držim sačmaricu u rukama i gađam jednog po jednog, ali mrcine kao da nisu stvarne, rasplinu se, pa se opet materijaliziraju na drugom mjestu.

Jbg. Plodni dani.

Plodni dani su savršeno vrijeme za zabavljati se, stvarati životne planove, započinjati nove projekte, pronalaske ljubavnika i slično. Žena tada zrači životom i otpušta feromone, preobrazi se u svoju najženstveniju varijantu, njeno lice i njen glas kao i kretnje bivaju privlačniji nego u ostatku ciklusa. Kažu provoditelji eksperimenata.

Prirodni doping.

Doduše potpuno kontraproduktivan kad je u pitanju ozbiljnost, posao, racionalnost i druge važne ljudske preokupacije.

Svakog mjeseca dođe trenutak kad se bez razmišljanja okrenem za prvim muškarcem kako bih mu odmjerila stražnjicu, i onda mi sine – Ah, počeli su plodni dani. Nisam loša osoba i nevjerna supruga, samo mi hormoni diktiraju misli, i poneke radnje.

Sa svojeg sumornog, crnog vlaka uskočim u ružičasti kabriolet i stisnem papučicu za gas.

Hormoni su naporne beštije, ali kao i sve ostalo u životu, ako znaš kako funkcioniraju možeš ih iskoristi za svoje planove. Zato znam da ću kad dobijem menstruaciju oribati sve, od stropa do poda, jer se moje tijelo čisti pa imam potrebu očistiti svoju okolinu. Zato u PMS-u ne donosim nikakve odluke, samo kontempliram o svojem životu, i pokušavam nikoga ne ubiti, a kad krenu plodni dani razbacujem se dobrom voljom, zabavljam se i ne razmišljam o posljedicama. (naravno da razmišljam, nisam mačka u veljači, ipak sam jedno skoro pa racionalno biće, koliko to već jedna žena može biti)

Ima tome već neko vrijeme ( iako ne toliko puno koliko se meni čini), kad sam u župnom dvoru (u kojem sam preko svake mjere provela previše vremena, jer je moj muž pjevao u zboru mladih i svo njegovo društvo se družilo tamo), tadašnjem kapelanu objašnjavala kako je Billingsova metoda totalno NE fer prema ženama, jer baš onda kada imaš najveću potrebu i najveću želju, onda bi se žena trebala suzdržavati. Vidjela sam da se kapelanu upalila lampica iznad glave, ali mi nije ponudio nikakav pametni odgovor. (Billingsova metoda je jedina dopuštena kontracepcija prema Katoličkoj Crkvi, upakirana u termin - način planiranja obitelji, a sastoji se od suzdržavanja od spolnih odnosa u vrijeme kada žena ima plodne dane)

Nije to jedini put kad sam pred vele uvaženima bila neprilagođena.

U tom istom župnom dvoru pokušale su me neke djevojke/žene uvući u njihov projekt vezano uz Billingsovu metodu. Uobičajeni zakučasti stil govora ostavio me u magli pa sam rekla:

- Ne razumijem.

- Znaš za Billingsovu metodu?

- Znam.

- Pa možeš pomoću nje ostati trudna.

Sad mi je sinulo, u braku sam već par godina i još nemam djecu pa mi one žele pomoći da ostvarim svoju životnu funkciju.

- Ja ju koristim zato da NE ostanem trudna.

E, sad se umiješao i župnik, koji je do tog trenutka u tišini sjedio kraj nas.

- Možda Bog želi da ostaneš trudna.

- Ako On želi da ostanem trudna, može to učiniti odmah.

I tako sam postala persona non grata. I nisu me zvali da na bračnom tečaju držim predavanja o komunikaciji u muško-ženskim odnosima, iako sam održala jedno odlično predavanje o toj temi (makar to kažem sama za sebe), što je strahovito teško pred publikom vjernika.

- Ja sam se molila i mene je Bog izliječio od strahovite boli za vrijeme menstruacije. – ustrajala je jedna vjernica na važnosti molitve.

- Vjerujem Vam i meni je jako drago zbog Vas, međutim, u većini slučajeva Bog ne intervenira tako direktno, već više kao u priči o poplavi i čamcu…

Bila je velika poplava i čovjek se popeo na krov kuće. Dođe do njega čamac i spasioci ga zovu da uđe u njega.

- Ne treba, hvala, mene će Bog spasiti.

Dođe i drugi čamac, pa i treći, čovjek ih sve odbije uz isto obrazloženje.

Umre čovjek i dođe k Bogu.

- Zašto me nisi spasio?

- Poslao sam ti tri čamca, zašto nisi ušao u čamac?



Sve mi se čini da ću potrpati ružičaste zečeve u jedan čamac i onda ih gađati haubicom.


A za sve kolateralne žrtve, ukrcavanje na sumorni crni vlak započinje za 3….2….1….


24.05.2019. u 08:22 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.05.2019.

Interludij


Koja su moja opravdanja? :))

Život nije fer?



Slijepac uči voziti skateboard...



23.05.2019. u 11:42 • 7 KomentaraPrint#

"Proklete ptičice" 3


Prepričavam mami kako mi je bilo na svadbi.

- Bilo mi je super, plesala sam cijelu noć…

- S Filipom? – prekida me.

Moja mama nikada ne odsluša do kraja što joj želim ispričati.

- Ne, mama, nisam s Filipom plesala, on ne voli plesati…

- Pa kako nisi, gdje je on bio?

Moja mama nikada ne odsluša do kraja što joj želim ispričati.

- Sad postavljaš pitanja kao i one za stolom što su me pitale gdje mi je muž…

- Pa moraš znati gdje ti je muž. - gleda me u čudu.

Gotovo, rolete na očima.

- Ne, ne moram! Baš zato što on i ja imamo kvalitetan odnos, i imamo povjerenja jedno u drugo, ne moram znati svake sekunde gdje je! A kad smo skupa, zamisli, imamo si što reći, a ne držimo tihu misu. – otpuhnem i pokušam se skulirati - Sad si me na živcirala. Kao i ona što me pitala kako mogu biti s njim.

- Ma to ona sigurno nije tako mislila.

Gotovo, rolete na očima.

- A nego kako je mislila? Kako to te žene misle? Jesi ti ikada neku ženu pitala kako ona sa svojim mužem?

- Nisam, ali svejedno ne bih to tako oštro shvatila kao ti…

Sad ja nju prekidam i ne slušam do kraja.

- Nisi, naravno da nisi. To su nepristojna pitanja! Ni ja nikada nisam niti jednu ženu pitala gdje joj je muž!

- No dobro, dobro. Ne moj to tako uzimati k srcu.

Otpuhnem, i još se jednom skuliram.

Razgovor se nastavi u mirnijem tonu, uz neizbježan nastavak uobičajenog majčinog prekidanja, iako je moj entuzijazam oko prepričavanja nečega jako lijepog potpuno nestao.

U međuvremenu je muž došao s posla i smrknuto prošao kraj nas.

Kad sam konačno odgovorila na sva majčina potpitanja i položila ispit, krenula sam do našeg stana vidjeti zbog čega je muž smrknut. Procijenila sam da je prošlo dovoljno vremena za prvu fazu kućne rekuperacije u miru i tišini.

Ispada da je prvo poslao neku kolegicu u pm, a onda su se šef i on međusobno poslali u pm.

Da mu kažem da ne uzima to tako k srcu i da oni to sigurno nisu tako mislili?


23.05.2019. u 08:11 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 22.05.2019.

"Proklete ptičice" 2


Kaže mi Gospodin Medvjed (za glavu niži od mene, za deset glava širi od mene, i bar pet glava mlađi od mene):

- Ajmo plesati, napraviti ćemo Filipa ljubomornim!

Pomislim, moj muž nikada, ali nikada nije ljubomoran, ili ako je, to mi nikada, ali nikada nije pokazao.

- Ajmo!

Glupiramo se Gospodin Medvjed i ja, fiksiramo mojeg muža pogledom, on se samo nasmiješi i nastavi zujati po svome.

- Eto, vidiš, ništa! Ništa! Zavarao si me! – i napravim čovjeku medvjedu dramu dostojnu takve prilike.

Kasnije priđem mužu i pitam ga:

- Jesi nas vidio, jesi bio ljubomoran?

On samo cokne usnama, i kaže:

- Da si plesala sa Gospodinom Apolonom .. - njegov frend koji je za glavu viši od mene, struk mu je kao moj, a ima i sixpack, ali ga za razliku od mene nije pokazao, lijep je kao slika, i jedina sličnost sa Gospodinom Medvjedom je što je također pet glava mlađi od mene - …onda bih bio ljubomoran.

- Svašta, nakon tolikih godina braka ti još uvijek ne znaš kakve muškarce volim? – ostanem u čudu.

I tako moj muž nikada neće biti ljubomoran, jer meni muzejski primjerci nisu privlačni, a on nije ljubomoran na životinjsko carstvo.

22.05.2019. u 08:12 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 21.05.2019.

Bijele stijene


Sjedim na vrhu Bijelih stijena.

Klek se odmara pred mojim očima, vječno uspavani starac. Crta proljeća kao nožem odrezana, razdvaja zelene udoline od smeđih vrhova. Sjene oblaka jure ponad golih krošnji. Vjetar grize do kostiju, ali u zavjetrini bijelog kamena, okupana suncem, puštam sjećanjima da me zagrle.

Zadnji put sam sjedila na tom vrhu prije deset godina. Bio je deveti mjesec i cvao je runolist, sunce nas je milovalo, a moja obitelj je bila na okupu.

Znam, doći ću još jednom. Voditi ću Karla sa sobom. Kad dođemo na vrh, pričati ću mu o majci.

Pričati ću mu o njenoj hrabrosti, i prilagodljivosti, o njenoj upornosti i kako se nikada nije žalila.

Pričati ću mu kako ga je nosila u marami dok smo planinarili. U istoj u kojoj sam ja godinama kasnije nosila svoju kćer na vrh Veliki Zvoh, marami koja sada spremljena negdje u ormaru čeka neku novu majku i neko novo dojenče.

Pričati ću mu kako je kad smo došli pred sam vrh, vidjevši sajlu, nakon malo razmišljanja, dok su naš otac i njen muž promišljali što sada, stisnula njega jednom rukom na prsima, a drugom se držeći za sajlu uzverala poput mačke.

Znam doći ću još jednom, jer ništa na ovom svijetu nije toliko važno kao priče kojima oslikavamo svoj unutarnji misaoni svijet, kao priče kojima oslikavamo unutarnji svijet svoje djece. Priče su bijele stijene u čijoj zavjetrini možemo odmoriti okupani suncem.


Živimo u našim umovima, sve ostalo je zavaravanje.


21.05.2019. u 09:58 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.05.2019.

"Proklete ptičice"


Bili smo ovaj vikend na svadbi.

Staro crkvenjačko društvo u kojem se više ne krećemo.

Najčešća pitanja i najčešći odgovori.

Uz aperitiv:

- Kako ti s njim?
- Da mi ne valja, razvela bih se.

Za stolom:

- Gdje ti je muž?
- Ne znam.

Na plesnom podiju:

- Od kuda ti energija da se toliko vrtiš?
- Treniram crossfit.

Za švedskim stolom:

- Šta si došla tu pokazivati trbušnjake?
- A gdje drugdje?



Oh, bit će ogovaranja,

Jer sam pokazala sixpack, doduše samo gornjih dio, jer je suknja bila visokog struka, i nešto unutarnje strane bedra, doduše samo dok sam plesala, jer je suknja bila na preklop i samo povremeno pokazivala što se krije iznad ruba crnih čizmi.

Jer volim plesti, s tuđim muževima, dečkima, curama, ženama, sama, u kolu.

Jer sam ostala do jutra, vesela i dobre volje, ne očekujući da me muž zabavlja, ne očekujući da me vodi doma.

Jer sam bila bez djeteta, osiguravši si vrijeme za sebe.

Jer smo muž i ja znali nestati, ili bismo zadubljeni u svoj razgovor (uloga speeda u 2. svjetskom ratu) ignorirali sve ostale za stolom.


Ali srećom, niti jedan glas neće doći do mene, i svijet ću nastaviti zamišljati kao mjesto prepuno dobronamjernih ljudi bez kompleksa.


Dočekali smo zoru, svibanjsku maglu i „proklete ptičice“.

20.05.2019. u 12:52 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 15.05.2019.

Čičci vulgaris

Kiša je neumorna, iscrpljuje me, kažem sutra će biti bolji dan, ali polumrak kroz rolete poklopi me čim čujem budilicu.

Sanjala sam da se ljubim s mužem. I osmjeh mi se vraća.

Čudno, ali u snovima ga ne mogu prevariti. Sa ženama mogu, to moja podsvijest očito ne tumači kao prevaru, ali s muškarcima ne mogu. Uredno im objašnjavam kako sam udana, i kako to ne može biti. Cure iz kluba mi se smiju kad im to pričam, Bar su snovi free zona! – kažu, ali to ne pomaže. Moja podsvijest ima svoju briju.

Primijetila sam obrazac u svojoj užoj obitelji. Zaljubljujemo se vrlo mladi, ženimo se za tu prvu osobu, i zalijepimo se poput čičaka. Nema tu gugutanja i zaljubljenih grlica, koje kad im dojadi odlete.

Čičci!

Čičci vulgaris. Toliko isprepleteno tkivo da više nema razdvajanja. Bilo kakav pokušaj razdvajanja potrgao bi samu bit jednog i drugog. Moji roditelji zadnjih par godina žive doduše odvojeno, ali njihovi umovi se nisu razdvojili, njihova srca se nisu razdvojila, u duhu oni razgovaraju, svađaju se i vole se, u stvarnosti krvare.

Često, prečesto su me različiti ljudi koji površno poznaju mojeg muža, pitali sa zgražanjem:

- Kako možeš biti s njim?

Mentalno ih odmah stavim na listu osoba s premalo mašte ili inteligencije, osobe koje nisu dostojne moje pažnje, jer se nisu sjetili pitati:

- Kakav je to čovjek, kad ovakva žena želi biti s njim?

Moj muž se bavi fotografijom, biciklizmom, planinarenjem, pjevač je u svojem bendu, svira nekoliko instrumenata, inženjer, stolar i umjetnik, izrađuje nakit, lampe i makete aviona, luđak i glavni zabavljač u društvu. Onaj lik koji je spreman u boksericama trčati po livadi i uletjeti u kadar dok mladenka ima snimanje s djeverušama. Uvijek je spreman pomoći, dovesti se sa klemama za auto u najveću pripi…, posuditi prikolicu, ugraditi Ikeinu kuhinju prijateljima, popraviti ljuljačku ženi koja je ostala sama s troje djece nakon što joj se muž, koji je bolovao od depresije, objesio.

Moj muž boluje od anksiozno – depresivnog poremećaja.

Zapravo ne znam kakav je on kad je potpuno zdrav. Znam kakav je kad uzima lijekove, i kakav je kad ih ne uzima. Boluje od svoje 14. godine, s boljim ili gorim razdobljima. Potražio je pomoć onog dana kad je u mojim očima vidio da ću ga ostaviti. Tada smo bili cura i dečko. Relativno friški mladi par.

U sjećanju mi je taj trenutak kristalno jasan. Nakon mise mi prilazi kroz lađu crkve sa velikim osmjehom. Ali u očima mu je tako duboka izgubljenost, ponor bez dna, da se meni skupljaju suze u očima, i on u tom trenutku zna da ću ga ostaviti.

Kako se zaljubiš u osobu koja boluje od depresije? Tako lako. Bio je najvedrija osoba koju sam ikada susrela, pun šala i smijeha, vrlo aktivan i jako društven. Sve ono što ja nisam bila. Sve je to maska, ali i nije. To je pokazatelj jednog brutalnog karaktera koji unatoč posvemašnjoj opustošenosti svoje nutrine, drugima daje sve, sve ono što sam sebi ne može dati. Nažalost, u četiri zida postaje crna rupa, i gledala sam kako moja svjetlost nestaje kad uđem u prostoriju u kojoj je on.

Zbog mene je krenuo na psihoterapiju, i dobio lijekove. U više navrata je pokušao smanjiti terapiju, ili bi ju prekinuo preko ljeta kada obično ima bolje razdoblje, ali zapravo izlječenja nema, bar kod njega, ako gledamo dosadašnje iskustvo.

U svemu tome dugo sam bila kao muha bez glave. Na kraju krajeva, ne računaš s takvom ljubavnom sudbinom, ne znaš ništa o depresiji kao bolesti i nisi svjestan težine problema, svih konotacija i posljedica. Što zna sedamnaestogodišnjakinja o bilo čemu, a kamoli o takvoj bolesti. Moji počeci bili su tipično puni neshvaćanja, a ni on nije znao što je sve zgrčeno u klupku strave koje je nosio u prsima. Dok grcaš u bujici koja te guši ne vidiš kamo te nosi, niti da li napreduješ u borbi, ima li kraja, što se uopće događa!?

Svakoj curi koja na vrijeme sazna da joj dečko boluje od depresije, rekla bih – bježi glavom bez obzira. Vjerojatnost da ćeš imati snage i pameti za to je ravna nuli. Jesam li ja imala snage i pameti? K...ca sam imala, bila sam j..ni čičak! Nagutala sam se vode i govana, i začudo se nisam utopila.

Kad sam ostala trudna (što smo planirali, jedino što nismo očekivali da će od prve upaliti), njega je to bacilo u tako duboki bazen ništavila, da sam cijelu trudnoću zapravo bila sama, fizički i psihički, sa svim svojim strahovima i potrebama da me netko uvjeri da to ima smisla, da je to čovjek koji će biti u stanju biti otac, i da li sam se možda trebala razvesti prije nego što sam se uvalila u majčinstvo, jer je nakon toga ta odstupnica nakrcana tolikim trnjem da je lakše njome ne kročiti. Za to vrijeme on se pokušavao izvući iz svojih sranja. To je bila samo predzadnja teška epizoda, a bilo ih je more prije toga.

Zašto sam ostala s njim? Zato da glumim njegovu spasiteljicu? Zato što je velika vjerojatnost da bi on počinio samoubojstvo da ga ostavim? Moš' misliti. Nikoga ne spašavam, i nije moja odgovornost da li će netko dignuti ruku na sebe.

Ostala sam zbog njegove upornosti, zato što on nikada nije odustao raditi na sebi i pobjeđivati bolest, pobjeđivati samog sebe, spreman poduzeti sve, apsolutno sve što je potrebno i moguće, zato što je svake godine bilo malo bolje nego prošle, zato što zbog mene pomiče granice i mijenja se. Sada s odmakom od petnaest godina, vidim da je smjer dobar, više se ne gušimo, naučili smo surfati po toj bujici i pri tome se čak dobro zabaviti. Naša dva čička stvorila su toliko novih vitica kojima smo se isprepleli, da bi svaki pokušaj razdvajanja rezultirao iskrvarenjem do smrti i jednog i drugog.

Osim toga, koristan je po kući i izvan kuće, spretan s bušilicama i cirkularima, vodi me uzbrdo - nizbrdo po stijenama i šumetinama, i dobar je otac. Što bi više uopće jedna žena mogla željeti?

Ponekad se pitam da li ga volim i kako uopće znati da li nekoga voliš? Ali onda se samo sjetim da sam spremna skinuti glavu svakome tko mi dirne u njega, a njemu ako mi dirne u kuhinjske škare. Pretpostavljam da ga volim više od drugih ljudi, ali definitivno manje od svojih škara.

15.05.2019. u 13:23 • 9 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.05.2019.

My kind of workout


Ovakav dan, malo toga može popraviti, ili pokvariti, kak se uzme.



Ovo je jedna od tih stvari...


:)))

13.05.2019. u 15:17 • 5 KomentaraPrint#

Zelena jabuka

Vani nevrijeme tutnji, vjetar lomi grane, veliki javor ispred mojeg prozora samo što ne poleti, našušurio perje i pompozno poskakuje. Zagrepčani se šale kako je to nevrijeme Bandić naručio kako ne bi morao organizirati rezanje suhih grana, što je trebalo napraviti još prije tri godine.

Jutarnji sastanak se odužio i pokušavam uloviti ritam. Jedem zelenu jabuku, dok završnim čitanjem kontroliram napisano rješenje. Radio svira, njime upravlja kolegica i u to se ne miješam.

U jednom trenutku kolegica kaže:

- Jedeš jabuku kao miš, čuje se kako hrska. – moji živci su načeti, jer me već nekoliko puta prije toga prekinula u poslu, a nije još ni devet sati.

- Da, evo još malo pa sam gotova.

- Ma samo kažem kako se čuje kako hrskaš. Svoju djecu sam učila da ne mljackaju, ali kod tebe se čuje kako hrskaš. – jedem zatvorenih usta, jer i mene se moji naučili da se ne mljacka, ali unos hrane, kakve god, ipak zahtjeva povremeno otvaranje usta, a jabuke su jabuke, i odgrizanje komada je zvučno. Stoga, slegnem ramenima, i ne okrećem se prema njoj, nastojim ju ignorirati.

Vrlo intenzivno ju ignoriram već tjednima, uspjela sam svoj odgoj pristojne djevojke u potpunosti zanemariti i doista ju nepristojno ignoriram, ali ona priča sama sa sobom. Objašnjava svoje radnje, npr. odlaganje kišobrana, pregled ormara sa predmetima, odlazak iz sobe da nešto kopira… Ostajem zapanjena i nije mi jasno. Zurim u svoj ekran i pokušavam se koncentrirati.

- Kad budeš stara kao ja nećeš moći tako jesti jabuku, keramički zubi puknu, ja si moram oguliti i narezati jabuku…

I nastavlja o starosti, keramičkim zubima, jabukama… Bacam kličak u smeće i progovaram, ne gledajući ju:

- Kad budem tvojih godina i ja ću ih rezati nožem, to je tako u životu, redovan tijek stvari.

- Da, joj, budeš vidjela kako je starost strašna. – ne odustaje i nastavlja s pričom. Meni je pun kufer, jer su njene priče kao loše reklame koje se vrte iz dana u dan, pa ju prekidam.

- Znam o starosti sve. – naravno da ne znam, nitko tko ju nije doživio ne zna. Ali iznervirana sam pa se upuštam u generalizaciju. – Živim sa starosti. Ti ne živiš sa svojom mamom. Prvo je moja baka, nepokretna, bila kod nas tri godine, onda druga baka, nepokretna, pol godine, sada imam djeda, nepokretnog. Mijenjala sam pelene, kupala ih… znam kako starost funkcionira. – sve su to činjenice koje ona već zna.

- Naravno, pa da, ja svoju mamu posjećujem svaki vikend u domu. Ovo vaše je dvadeseti četiri satna posvećenost. Svaka čast ljudima koji to rade.

Ulazi druga kolegica i prekida nas, što je meni iznimno drago. Moj prag tolerancije na nju je strahovito pao. U trećem mjesecu sam uzela godišnji kako ju ne bih morala odrobijati. Preispitala sam se, što kod sebe moram promijeniti, koji je moj udio krivnje za taj odnos, i koje su mi mogućnosti.

Odlučila sam se na dvije faze djelovanja. Prva je korigiranje svojeg ponašanja, prihvaćanje činjenice da mi ona nije prijateljica, da je naš odnos toksičan, u konačnici da meni više nije stalo do tog odnosa, da moram iskreno i odmah tražiti i govoriti što mi smeta, što želim ili ne želim, i ako to u prihvatljivom roku ne pokaže prihvatljive rezultate, u drugoj fazi ću tražiti od šefa da me premjesti u drugu sobu, bilo koju, s bilo kime drugim. Utješno je definirati problem, i znati da imaš odstupnicu.

- Gdje je moj nožić za jabuke… - počne kopati po ladici. - Evo Ana, sad ću ja jesti jabuku, sad ti meni možeš prigovarati. Je li se ti uopće razgovaraš sa mnom? Je li se smijem ja tebi obraćati?

- I sama znaš da mi je opseg posla povećan, stvarno nemam vremena za ćaskanje uz kavicu.

Ona se nasmije i počne hrskati svoju jabuku.

- Daj mi jedan taj svoj predmet, što ću kad mi je Bog dao sve te talente.

I tako postajem njen dužnik, jer ona je doista jedina koja samostalno povremeno uzme dio mojeg posla i pomogne mi disati iznad površine papira.


Što reći, koju posluku porati?

13.05.2019. u 11:54 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.05.2019.

Moje nove prijateljice


Lišće stabla poprimilo je mutnu, zagasitu boju dok mu ustrajna kiša ispire živost s rubova postojanja, kojima još samo vjetar, povremeno, iako nevoljko, upuhne malo bivanja. Zima mi je, i prehlada mi se uvlači u sinuse. Unatoč tome, kroz moje misli leprša ležerna opuštenost jučerašnjeg popodneva.

Tako znači izgleda tipični popodnevni provod sa curama, prolazi mi kroz glavu, dok promatram mladu prijateljicu kako isprobava tri para identičnih cipela, a njena sestra, koja mi je po godinama ipak nešto bliža, i ja, komentiramo razlike u cipelama. Nakon prvog dućana ulazimo u drugi, blještavilo modela bode mi oči, osjetila su mi prenapregnuta i poželim pobjeći, ili bar nabaciti par sarkastičnih primjedbi. Odabirem model sa najvišom petom boje morske sirene koja se prelijeva iz plave u tirkiznu i uzorkom riblje kože, podignem ga spremna na dosjetku, ali prijateljica me preduhitri sa izjavom:

- O, baš su fora. – suzdržim se u zadnji tren kako joj ne bih povrijedila osjećaje, iako je to isto možda baš i ona napravila vidjevši što sam odabrala s police.

- Kad sam bila mala imala sam barbiku takve boje, s ljubičastom kosom. – kažem umjesto planiranog.- Eto, probudilo mi sjećanja, ova cipela je moj madeleine kolačić. – smijemo se i nastavimo strujati među policama.

Pogled mi pada na neki strahovito bolni neukus pa krenem prema izlazu i srećom čujem iza sebe kako cure komentiraju da će potragu za svadbenim cipelama nastaviti drugi put, a sada idemo nešto pojesti.

Poplava sjećanja koja je započela u Importaneu, nastavila se cijelo popodne. Svaki ugao Zagreba skrivao je samo meni važnu priču.

Šećući prema trgu, ispred jedne zgrade, vidjela sam sebe kako me zaustavlja čovjek i moli da mu pričuvam nepropisno parkiran auto dok on brzo skokne po nešto u stan, doktor je i žuri mu se, i ispričava se, ali ne stigne negdje sada tražiti parking, natrag je za minutu. Izgubljena u svojoj skršenosti nakon što sam pala ispit pristala sam i čekajući razmišljala, nadala se, da ću zbog tog dobrog djela preokrenuti zvijezde u svoju korist.

Prolazeći pokraj visokih prozora Hotela Palace, vidjela sam sebe unutra, ulijevam mlijeko u crni čaj. Bijeli gusti dim lokomotive u noći vrućeg napitka. Dijete sam i prvi put sam na tako svečanom mjestu, sa toliko pozlate i crvenog baršuna. Osjećam se istovremeno i maleno i veliko, i beznačajno i važno, dok mi otac objašnjava kako se ponašati na takvim mjestima, kako se naručuje, gdje držati ruke, kamo s kaputom, kako se pije crni čaj, što se smije, što se ne smije. Moje prve lekcije iz bontona.

Zalazimo za ugao prema Burgeraju, i moj pogled pada na Alcatraz.

- Jesi bila kad u Alcatrazu? – pita me jedna od prijateljica.

- Jesam. Jednom. Oko tri u noći. Nikada nisam imala toliko uleta kao tu noći. - pričam im...

Jedan mi je uletio sa - Ja bih se s tobom ljubio.

- Žao mi je, ali ja ne bi. – rekla sam, a onda dodala. - Zapravo mi uopće nije žao, ja se ne želim ljubiti s tobom, udana sam, ali ako hoćeš mogu za tebe uletiti onoj curi, ona je baš zgodna. – na njegovu žalost i ona je bila udana. Pretpostavljam da bi momcima bilo lakše kad udane žene ne bi izlazile.

Cure su se smijale, dok smo ulazile u Burgeraj.

Ono što im nisam rekla je da sam bila sa sestrom. To je bio naš prvi i zadnji izlazak kao odraslih žena, naš prvi i zadnji solo izlazak ikada. Pile smo pivo izgubljene u maratonskom noćnom razgovoru, dok su nas momci prekidali uletima. Zoru smo dočekale jedući sendviče na stepenicama ispred gradske uprave. A onda je ona sjela u svoj auto i odvezla se svojem mužu i svojoj djeci, a ja sam sjela u svoj auto i odvezla se svojem mužu. Jedna savršena noć. Jedan savršeni biser u srcu. Sada znam da je to bilo djelo čistog Božjeg milosrđa.

Sjedimo u Burgeraju, Pale Ale je već na stolu, a hrana samo što nije. Mlađa prijateljica komentira moj crveni kaput iz Desiguala.

- Sestrin. – kažem kratko, a onda ipak dodam - Sve što na meni vidiš od Desiguala je od moje sestre. Njihove cijene su da boli glava i ja si ih ne mogu priuštiti, ali odlučila sam si jednom godišnje nešto kupiti u tom dućanu. - Iako nisam objasnila razlog, vjerujem da su shvatile kako je to zato da bih se podsjećala na esenciju karaktera moje sestre, vatromet života kojim je disala.

Kasnije smo sjele u Amelie, kolači i kava.

Promatram ih.

Moje nove prijateljice.

Dvije djevojke, dvije sestre, dvije prijateljice. Različite kao što smo moja sestra i ja bile različite, bliske kao što samo moja sestra i ja bile bliske. Zovem ih prijateljicama, jer iako se poznajemo tek godinu dana, u njima ima dovoljno dobrote i prostodušnosti, jedne generalne otvorenosti životu, da se među njima osjećam opušteno i prihvaćeno, i zavidno grabim mrvice kruha sa stola njihovog sestrinskog odnosa. Dok smo razgovarale i smijale se, popodne je scenu prepustilo večeri, sunce se sakrilo, a vjetar jačao.

Krenule smo doma.

Tako znači izgleda tipični popodnevni provod sa curama, pomislim još jednom, dok zakopčavam crveni kaput, stišćući se u zagrljaju svoje sestre, zaštićena od vjetra koji najavljuje burnu kišnu noć.

09.05.2019. u 11:53 • 9 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< svibanj, 2019  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora