Dnevnik toka misli

petak, 30.08.2019.

Neosvojiva


Tiha sam i malena.

Priželjkujem biti otok, otok bez mostova. Biti samo svoja. Pripadati samo sebi.

Lako je drugome prepustiti vodstvo, lako je zaljubiti se, lako je povjerovati i prepustiti se. Pitanje je što onda?

Ne bojim se razočaranja, nemam strah od ranjavanja. Tko odluči osvojiti neki vrh ne boji se oblaka na vrhu zbog kojeg neće biti lijepog pogleda, ne boji se uganutih gležnjeva i ogrebotina, to nije ono što ćete zaustaviti kad kreneš korak po korak prema cilju.

Umorila sam se. To je sve.

Cilj se promijenio.

Pričala sam s mamom o mužu. Rekla sam joj da je kasno, da je samo mjesec dana ranije počeo sa svim tim promjenama koje sada gledam, i čudom se čudim kako se brzo ostvaruje skoro sve što sam prije toliko priželjkivala, ne bi bilo kasno, ali sada je kasno.

- Kako može biti kasno, mjeseca dana sim tam, kakvu to razliku čini?

- Veliku razliku. Svu razliku ovog svijeta. Da je počeo prije, ja si nikada ne bih priznala da ga ne volim, nikad ne bih iskreno porazgovara sama sa sobom, ostavila bih svoje instinkte zakopane. Volim ga kao čovjeka, kao prijatelja, kao oca mojeg djeteta, kao čovjeka s kojim sam provela pola svojeg života, zbog kojeg i jesam danas ovo što jesam, ali ne volim ga onako kako bi žena trebala voljeti muža. Taj dio je umro i ja ga ne mogu oživjeti. Štoviše, ne želim. Ženu možeš odbiti samo točno određen broj puta. Bar mene.

Mogao je sa mnom petnaest godina raditi što je htio. Moje tijelo je bilo njegovo, moje vrijeme je bilo njegovo, moj prostor, moje misli, sve što se može dati bilo mu je dano. A on nije znao što bi s time. Nikad nisam shvatila što taj čovjek hoće od mene, kad sve što sam imala za ponuditi nije trebao ili želio. Zašto me uopće oženio? Bila sam dobar materijal za oženiti.

Čudan materijal, ali dobar za ženiti. Posložena, šutljiva, vjerna, poslušna, podložna, nenametljiva, vjernica, ali s dovoljno natruha intrigantnog materijala da baš ne bude dosadna, vozi pajera svog starog, šeće rotvajlera, kampira po Velebitu, piše mračne pjesme.

Kad bih bar imala čistu kartu za izlaz. Prevara, nasilje, ovisnost… Ali nemam ju. Međutim, kad počneš tražiti čistu kartu za izlaz, ionako si već jednom nogom vani, s kartom ili bez nje.

- Kad bi me htio nazad, ja bih istog trena otišla tvojem ocu. – govori mi majka.

- Znam mama, ali da imaš samopoštovanja ne bi ti to palo na pamet, osim toga tebe je netko maknuo s tračnica na kojima ti želiš biti, a ja sam još uvijek na tračnicama, ali na tračnicama na kojima ne želim biti. U tome je razlika. Mama, ja ne mogu biti s nekim tko je slabiji od mene. Odnosno mogu, ali ne želim više. Da je bar Maja živa, ona me ne bi nagovarala na svoj život, ona bi mi rekla Idi, kreni! Osvoji svijet!

Osjećaji su se ugasili, kako pozitivni tako i negativni. Vidim toliko lijepog, toliko dobrog, i čudim se kako to nije dovoljno. Moja sposobnost u svemu vidjeti nešto dobro, nije dobar saveznik u vaganju onog što se ionako ne može izvagati.

Pijemo kave, smijemo se, ljubimo naše dijete, život se nastavlja mirno. Muž mi je najbolji prijatelj, jedini prijatelj. Ne vjerujem u muško ženska prijateljstva bez seksualnih tenzija, zato nemam muških prijatelja, osim njega. Razgovaramo o svemu, moja iskrenost je bolna. Uvijek je bila, ali on nije slušao. Sada sluša, pitanje je da li doista razumije što mu govorim.

On se trudi ne navoditi vodu na svoj mlin, iako to ipak čini, zbilja mi daje prostor i vrijeme da izaberem ono što je ispravno, ali suptilno mi veže paukove niti oko prstiju. Poznaje me jako dobro, zna da svoje odluke ne donosim na temelju nestabilnih varijabli. U mojim jednadžbama slažem kamen do kamena. Gradim samo na stijeni, pješčane plaže nisu okoliš u kojem rastem.

Zato si postavljam pitanja…

I odgovori dolaze poput lahora.

Nema žurbe.

Miris krvi me nadražuje. Miris moje vlastite krvi. Slijedim ga. Polako, ali sigurno.

Skidam osvajačke zastavice sa sebe, jednu po jednu. Na mene više nitko ne polaže pravo. Povlačim vlastitu vojsku natrag unutar utvrde. Obnavljaju ruševne zidove, krpaju bedeme, grade ognjište. Ne polažem pravo na nikoga.

Ne osvajam.

Neosvojiva.


30.08.2019. u 08:39 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.08.2019.


29.08.2019. u 10:39 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 28.08.2019.

I'm good


Po saznanju promjene vlasništva nad hrastovim planjkama, reakcija mojeg oca ispunila je sva očekivanja.

Dobila sam dvije poruke, dugačku i kratku.

Sažetak – „Lijenčina.“ (epitet se odnosi na mene)

Moj odgovor:

„Tata, planjke su moje, osim one tri koje te spadaju. Imaš neposlušnu kćer i pomiri se s tim. Pusa!“


I'm good. Not as good as Francesco, but good.


28.08.2019. u 08:58 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 27.08.2019.

Pfffff...


Hodam kroz grad. Početak noći prati moj korak.

Vraćam se sa rođendana, odraslog, ženskog rođendana. Ponudile su mi prijevoz doma, ali radije sam prošetala tih 25 minuta. U lijevoj ruci nosim dva komada torte, desna ruka mi je slobodna i postoji samo za sebe.

Mladost u vrućim hlačicama i krajnje besmisleno poderanim trapericama prolazi kraj mene. Vesele me. Veseli me njihova bezbrižnost i lakoća postojanja. Veseli me što ne moram prolaziti njihove nesigurnosti, kao ni njihove radosti. Ne bih se mijenjala. Pitam se samo kad će moje tijelo po godinama dostići moj duh, kada će se rasjed, nesrazmjer mojeg postojanja, poravnati. Kada će se kockice posložiti i započeti vrijeme cjelovitog postojanja.

Moj društveni krug je uzak. Dao bi se lako proširiti, ali mi nije u interesu. I ovaj postojeći već me previše umara. Komunikacija s ljudima je iscrpljujuća i zbunjujuća. Ionako se s nikime od tih ljudi ne osjećam istinski povezano. Osim neizbježnog krvnog srodstva, sve ostale ljude sam upoznala tako što bi se spotakla o nekog ekstroverta, svidjela bih mu se (iz samo njemu/njoj znanih razloga) i onda bi me posvojio. Pokušavam u hodu, usput, reći Oprostite, nije bilo namjerno, ali obično više nemam pravo glasa, kasno je. I već me se gura s leđa, druženja, roštilji, rođendani… a ja samo gledam gdje je prvi izlaz.

Priznajem, da nije tih ekstroverata, držala bih se svojeg brloga, živjela u miru i poštenju kao Ježurka Ježić, bila bih otok bez mostova. Ovako vanjskim silama uvučena u kaos, samo stojim i gledam koji se ku… događa? To sve ludo! Istina, zabavi se čovjek, pardon žena. Međutim, moji kapaciteti za tu vrstu zabave nisu baš veliki.

Kad mi ekstroverti dopuste predah, kada mi dopuste da opet budem samo obično, malo jadno drvo, utapam se u knjigama. Ovih dana to su Sva naša oružja. U sredini knjige nalaze se crno bijele fotografije. Otvorim prvu i ostanem na njoj. Prikazuje portret mladića iz nekog plemena Južne Amerike. Ali ja vidim svoju sestru. Isti pogled, isti osmjeh. Nema zabune, ovo je njen predak, njeno pleme. Jednom mi je otac rekao da izgledam kao gotska kneginja. Nisam otkrila kako su izgledale, ali od onda ih zamišljam u svojem obličju. Čini se da je moje pleme sa sjevera, a Majino s juga.

Dvije sestre, nebo i zemlja, jug i sjever, ona prozračna i lagana, dijete vremena, ja poput olova, dijete prostora. Ona društvena, komunikativna, ja zbunjena nepreciznošću ljudskog ponašanja i komunikacije. Povukle smo genetski materijal sa doslovno različitih kontinenata, ali most nije bio potreban, bile smo jedno.

Otključavam ulazna vrata. Penjem se stepenicama. Zavlačim se u krevet kraj svojeg usnulog djeteta.


Težina postojanja pritišće mi prsa.


Pffffff…. Moje šareno dijete ispusti goluba. Smrad tisuću mrtvaca ispuni mi nosnice.

I život je opet lagan i jednostavan. Zaspem s osmjehom na licu.

27.08.2019. u 08:57 • 7 KomentaraPrint#

petak, 23.08.2019.

Horizontalna povezanost

Brat je dobio ugovor na godinu dana kao pripravnik u informatičkoj firmi u kojoj je do sada radio preko studentskog ugovora. Želi si kupiti kompjutersku opremu u vrijednosti sedam tisuća kuna, što u njegovom slučaju predstavlja radni materijal. Znam, igrat će se igrice na tome, ali čini se da u informatičkim firmama svi igraju igrice. To im dođe kao teambuilding.

Otac mu je još prije par godina rekao da može prodati hrastove planjke koje su na lageru u djedovom dvorištu. Želi ga naučiti životnoj lekciji, ne znam točno kojoj. Tih lekcija je tako puno. Nije ih još uvijek prodao iako mu novci očito trebaju. A znam i zašto. Otac mu je rekao okvirnu vrijednost, oko 3 i pol tisuće po kubnom metru, buraz je pregledao njuškalo i vidio da se prodaju po mnogo manjoj cijeni, ali ako ih proda po manjoj od one koju mu je stari rekao, ostatak života slušati će kako je pogriješio. I zato nije napravio ništa.

A onda sam mu predložila da ih ja kupim od njega. Naravno, ne trebaju mi hrastove planjke, iako mali sentimentalni dio mene viče To ti je raslo na djedovini, to ti je djedovina! Zaje… to. Brat je moja djedovina, moje dijete je moja djedovina, moji nećaci su moja djedovina.

Kupiti ću od buraza nešto manje od dva kubika hrastovih planjki, za cijenu veću od tržišne, iako nešto manju od očeve procjene. Ionako mi je mama nedavno vratila dio što sam joj posudila za kupnju auta. Samo ću ih preusmjeriti burazu. Mami mogu posuditi, to je drugo, njoj bih i poklonila, ali ona na to nikad ne bi pristala pa joj posudim s neograničenim rokom vraćanja. Ali brat je brat i on mora biti neokrnjenog dostojanstva, mora bez tereta kretati u život. Možda ga time nisam naučila pecati, ali nisam mu ni poklonila ribu.


23.08.2019. u 12:03 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.08.2019.

Odgoj 3


Zapravo o odgoju djece ne znam ništa. Ali znam ponešto o odgoju pasa. I ovime nipošto, nipošto ne impliciram da je to isto.

Moj otac je uvijek prvi u čoporu, a pas je zadnji. Zapovjedni lanac je jasan, i svi članovi čopora moraju znati zapovijedati zadnjim članom čopora. Tako je to oduvijek bilo, od prvog lovačkog psa kojeg se sjećam preko desetak drugih što su se kroz vrijeme izmijenjali. Ljetne večeri, kao srednjoškolka, provodila sam šećući rotvajlera po gradu. Ljudi su u pravilu mijenjali stranu ceste. Vjerojatno bih i ja tako da danas u polumraku sretnem maloljetnicu sa velikom crnom sjenom kraj nogu. Tada sam mislila da ću tako privući pažnju nekog momka, očito i dan danas imam potpuno pogrešnu predodžbu o tome kako se to radi.

Uglavnom, koliko vidim, te su stvari vrlo jednostavne (odgoj pasa, ne odgoj momaka, o odgoju momaka znam manje nego o odgoju djece).

Dakle:

Dosljednost i pravednost. (ako nešto kažeš moraš to i provest, zato nikad ne reci ono što ne možeš provesti)

Kratke, jasne zapovijedi - najbolje znakovima rukom, ako ne ide drugačije, jer pas (nipošto dijete) ne gleda, onda riječ.

Kratke, jasne i primjerene nagrade/kazne. npr. keks (a ne vagon igračaka, pas ionako ne zna što bi s vagonom) / instant prekidanje neželjenog ponašanja (dakako psa nemojte posjesti na kauč)

A ljubav?, ljubav drži čist solidno četvrto mjesto. Ali može i bez nje. Možda čak bolje bez nje, veća vjerojatnost da će se prethodne stavke ispravno provesti.




22.08.2019. u 08:00 • 16 KomentaraPrint#

srijeda, 21.08.2019.

Odgoj 2


Sjedim za „šankom“ na barskom stolcu u maminoj kuhinji. Došla sam s posla. Jedem mahune.

Moja mama s mojim šarenim djetetom grabi sladoled u zdjelicu.

Iz kupaone se čuje dreka i vrištanje. Nećak ne želi oprati ruke, a onda želi da mu njegova mama skine majicu, a ona mu govori da može sam.

Dreka i natezanje dolazi do nas u kuhinju. Nećak šogorici nateže majicu s leđa, a ona izgovara njegov nadimak s različitim intonacijama glasa, od kojih niti jedna nije zapovjedna. I nema baš nikakvu svrhu. A onda mali počne izvikivati zapovijedi baki i mojem djetetu.

U pravilu se ne miješam u tuđi odgoj, to su delikatne situacije zadiranja u tuđu ingerenciju. Niti sam glava kuće, da bi postojao ikakav razlog da me se sluša.

Međutim…

Majku ti poljubim!, došla sam s posla i želim u miru pojesti jebene mahune!

- Mutimir, ne moj da ti se ustanem! Dosta je bilo! – gledam ga. Od tog trenutka postojimo samo on i ja.

Mali drekne novu zapovijed.

Ustajem se, pokazujem prstom kroz vrata, vodim ga do kauča i posjedam ga na kauč.

- Sad ćeš tu sjediti. – stojim ispred njega, s najstrožim pogledom koji mogu složiti kad uopće nisam ljuta. Na djecu se zapravo ne ljutim, na njihove roditelje da. Mali zuri ljuto ispred sebe i škrguće, ali ne mrda i šuti.

Nakon minute, jer to je dovoljno ili mi se više ne da, kažem:

- Sad možeš ići. – vraćam se u kuhinju i nastavljam jesti mahune.

U kući je mir.

Začudo, šogoricu moja intervencija nije zasmetala, a i da je, i nju bi posjela na kauč.


Što bi tek bilo da sam jela nešto što volim, a ne jebene mahune?


Pola sata kasnije, naletim na nećaka u hodniku, priđem mu s leđa, poklopim mu uši i nagnem se preko njega naopako, gledamo se u oči. Pogled povjerenja, osmjeh od uha do uha, zna da ga volim. A onda ga stisnem među nogama i proškakljam, dok on vrišti od smijeha.

- Tjeraj dalje. – lagano ga gurnem naprijed i nastavim svojim putem.


21.08.2019. u 07:44 • 26 KomentaraPrint#

utorak, 20.08.2019.

Odgoj


Okrenuta sam joj leđima, stavljam suđe u suđericu. Moje šareno dijete u suzama sjedi za stolom.

Malo prije toga, gledala me u oči i bacila komad pizze na pod. Ustala sam se, uzela sve sa stola, maknula od nje, i rekla joj:

- Mama je sada jako ljuta, nema slatkog i nema crtića, jer si bacila hranu na pod.

Osjećam njenu bol, to nije zbog onog što neće dobiti, zbog kazne, već zbog toga što je osobu koja joj je još uvijek centar svijeta, naljutila. I sada je njena mama miljama daleko od nje, a ona je mala i ne zna kako to riješiti. Pričekam još minutu, onoliko koliko je dovoljno da mali tok misli obradi što se maloprije dogodilo, ali nipošto dulje, da tuga i bol ne ostavi rane.

Brišem ruke krpom, uzimam ju u naručje:

- Sve je u redu, mama razumije. Riješiti ćemo to.

Idućih deset minuta stojim na sred prostorije, njena glavica na mojem ramenu, njene ručice oko mojeg vrata, njene nogice oko mojeg struka, dišemo zajedno, dok iz mene izvire šapat:

Mamino sunce,

moj zlatni mjesec,

moje malo stvorenje,

moj zlatni zmaj,

moja divljino,

moje sve,

mama ima dijete,

mama ima dijete,

mama ima dijete…

20.08.2019. u 07:53 • 23 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.08.2019.

O tabanima, živcima i pivi


Baka i šogorica idu sa Vanjom i Mutimirom na proštenje. To prijepodne obukla sam dijete u kričavo žutu haljinicu sa zlatnim točkama. Želim da u gužvi blješti kao neonski znak, ne želim da se izgubi. Kad su konačno male štetočine bile svezane na zadnjem sjedalu bakinog auta, mahnula sam im i začuđeno razmišljala što je to u ženama da znajući kakav kaos ih čeka (klinci su preskočili spavanje, posvađali su se već tri puta u pet minuta) ipak u njega ulaze, one žele ići. Mene ni bičevima ne bi natjerali.

Ubrzo nakon toga, muž i ja smo se spakirali i odvezli u Degoj na Kupi.

Kupa se na tom mjestu širi i dijeli u dva rukavca odijeljena uskim, dugačkim otočićem. Mi smo na onoj strani gdje su brzaci. Dok sam ulazila u rijeku, znala sam da je puna školjkica i duguljastih riječnih pužića, ozlijediti tabane bilo je zagarantirano, ali meni trebaju tabani koji mogu to podnijeti, stoga ulazim. Opirem se struji, tražim stopalima udubljenja i hodam uzvodno, a onda se bacam u struju i puštam da me nosi.

Voda je topla i bistra. Sjedim na travi i pregledavam porezotinu na tabanu. Nije duboka, proći će. Čitam knjigu, pijem pivo.

Nakon kupanja i izležavanja, odlazimo do Pokupskog, jer smo gladni.

Seoska veselica, kotlovina, pivo i odbojka na pijesku. Mužev sjedokosi prijatelj igra odbojku, a njegova novopečena supruga, sjedi u blizini na ručnicima sa društvom. Razgovaram se s njom. Jako mi je draga i cijenim ju. Muž kaže da je to zato što mi je jako slična po karakteru, očito je iz mojeg plemena.

Set je završio pa nam se pridružuje i mužev prijatelj. Dok Filipa nema u blizini, pita me uz smješak:

- Gdje skrivaš Filipa?

Na prvu se zamislim, jer uopće ne razumijem pitanje. Zašto bih muža sakrila, i gdje i kako? Kako se to skrivaju muževi? O čemu on to? Ali onda mi sine, zadnjih godinu dana muž se slabo druži s njim, (jer je lik toksičan, jedan od onih što se nikada ne veseli tvojem uspjehu, koji u svakom tvojem potezu pronalazi mane), pa tko bi bio kriv nego žena?

- Provodi vrijeme sa svojim djetetom, ne sa mnom. – konačno odgovaram, svjesna problema koje muž i ja trenutno pokušavamo riješiti i o kojima taj čovjek nema pojma. Već je osam i počnemo se pozdravljati sa ekipom, kad taj isti, sjedokosi prijatelj kaže:

- Pa kud već idete? – tipično pitanje teenagera kojeg drugi moraju zabavljati.

- Vidiš ono dijete tamo – pokazujem prstom plavu djevojčicu na ljuljački – ima istu haljinicu kakvu sam obukla svojem djetetu jutros, znaš to ti je tu – i lagano se dvaputa lupim po prsima, - kad budeš otac, razumjeti ćeš.

Dok se vozimo natrag, a sunce kosim zrakama obasjava brežuljke, i duge sjene povezuju nepovezivo, pričam mužu kako me njegov prijatelj na živcirao sa svojim pitanjem i onime što insinuira njime.

- Ne brini, bude njegova žena njega prišarafila. – kaže on.

- Što to znači? Kako? Kako se to muževi prišarafe? Da li sam ja ikada uspjela tebe prišarafiti u bilo kojem smislu? Što god sam napravila ili ne napravila, nikad se nisi pomakao ako to nisi htio! Da sam bar znala kako se to muž prišarafi… - sad me i on na živcirao.

- Ana, to se samo tako kaže. – smije se i pokušava mi objasniti notorno društveno funkcioniranje, s kojim ja oduvijek imam problema.

- Aha. – u prijevodu - ne kužim.

- Kao kad sam jednom kolegi koji se trebao ženiti rekao „Moja sućut“, pa me jadan pitao zašto mu to svi govore i da li je zbilja tako strašno, pa sam mu rekao da su tako i meni govorili, ali da je zapravo baš dobro u braku.

- Eto vidiš! Zato mene takve izjave živciraju, jer su netočne. A ponavljaju se i ponavljaju, i ono što ti je na jeziku, to ti je i u mislima, i onda se pretvara u ponašanje, i na kraju imaš tumor koji se širi društvom i razara one najintimnije ljudske odnose. – baš sam u elementu, mlataram rukama i pjenim se zbog utopijskih ideala.

- Ne živciram se zbog pojedinačnih slučajeva, nego zbog generacijskog obrasca ponašanja koji neprimjetno prodire i uništava osnovnu ćeliju društva. Kad ti netko stalno izvana suflira da nešto u odnosu između muškarca i žene nije kako treba, a takve poštapalice to tako lijepo kroz zajebanciju imputiraju, jednom će se koplje zabiti preduboko. – konačno ušutim.

Auto brunda. Voditeljica s radija priča o dva požara u Zagrebu, jedan u napuštenoj zgradi, a za drugi nije sigurna gdje, jer pred kraj više nije slušala što joj govore, jer je htjela što prije nama prenijeti informaciju.

Izbečim oči, pokažem rukama prema radiju i gledam muža:

- Pa dobro, koliko glupa mora biti za to, da sama prizna da nije slušala informaciju, jer ju je htjela što prije prenijeti nama? Koju informaciju? Očito ju nemaš! – sad se razgovaram sa radijem, a ne više s mužem - Želim točnu informaciju, fakat mi nije bitno hoću li ju dobiti deset minuta prije ili poslije. Eto ti, sažetak svega što u ovom društvu ne valja. – kimnem sama sebi.

Kako ljudi mogu tako neprecizno funkcionirati, nikada mi neće biti jasno.

Muž se smješka. Njega vesele moje provale iskrenosti, kad mi nakon dva piva inhibicije popuste, kad prestanem biti pristojna, kad sva moja politička nekorektnost izbija u valovima.

- Ako ti je muka od zavoja reci pa ću usporiti.

- Ne, dobro mi je, taman sam si pripito mutna. – kažem dok mi pogled luta po narančastim poljima i dugim sjenama.

- Dobra si si. – osmjehuje se.

- Dobra sam si. – osmjehujem se.


19.08.2019. u 11:52 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 14.08.2019.

Što žirafe žele


Nisam stručnjak, nemam baš ni nekog iskustva, a nisam imala niti dovoljno dug rok, ovo je doslovce od danas do sutra, a tako se definitivno ne rade stručna istraživanja ovih razmjera, međutim evo što sam otkrila:

- imaju najveće srce od svih kopnenih životinja

- imaju strahovito dugačak jezik

- rađaju stojeći

- i iako zapravo nemaju ozbiljnih neprijatelja, najugroženije su kad se nagnu naprijed da bi pile vodu.


Što žele nisam pronašla, ali pretpostavljam da žele jesti, spavati i ostale fiziološke potrebe. Također, primijećeno je da se ne miješaju s drugim vrstama, već svoje potrebe za druženjem, zaštitom… seksualne porive i ostalo, ostvaruju unutar svoje vrste. To dakako ne začuđuje, nego je evolucijski determinirano, pa se odnosi i na druge vrste, npr. zebre.

Međutim, sada dolazimo do ozbiljnih i zabrinjavajući pitanja.

Zašto afričke životinje? Zar nemamo dovoljno životinja s našeg podneblja za proučavanje? Zašto nam djeca znaju nabrojati deset afričkih životinja, a ne razlikuju svraku i vranu? Zašto ne bismo razgovarali o lisicama i zečevima?

Reći ću vam. Zbog političke korektnosti.

14.08.2019. u 08:01 • 12 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< kolovoz, 2019  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora