Dnevnik toka misli

srijeda, 11.12.2019.

Kriptonit


Sjedimo za njihovim stolom. U njihovoj blagovaoni. U njihovoj kući.

Mi, službene osobe. S papirima, zapisnicima, košuljicama predmeta.

Žena prvo stoji, naslonjena na ormarić. Sjeda za stol tek kad dođe njen muž i sjedne sa robusnim stavom.

Mi, tri mlade cure, jedna tek studentica na praksi.

Oni, obični ljudi, koji nose svoj obiteljski križ najbolje što znaju.

Preispitivanje prava na status roditelj njegovatelj. Kolegica me pozvala da idem s njom, da joj budem podrška, jer je glava obitelj narogušen. Pretpostavljam da se pročulo da sam spremna ići na teren.

Puštam kolegicu da priča, ona s tom obitelji kontaktira već neko vrijeme, ja ih vidim prvi put.

Roditelji debelo iznad šezdeset i pet godina, dijete debelo iznad četrdeset godina. Potrebno je preispitati da li je majka psihofizički sposobna obavljati svoju ulogu kao roditelj njegovatelj. Tko će majci reći da nije u stanju brinuti o svojem djetetu?

Čovjek je ljut je je status trebalo priznati puno prije, jer njegova žena brine o sinu već preko dvadeset godina, jer su mu prije rekli da nema pravo, jer je status priznat tek u žalbenom postupku nakon provedenog drugostupanjskog vještačenja. Jer nose svoj križ već dugo, hrabro i s ljubavlju, a podršku nisu dobili.

Kolegica pokušava vratiti nit razgovora na sadašnji trenutak, jer na ono što je bilo prije nemamo utjecaja, niti smo tada uopće bile zaposlene. Ali mi smo predstavnice te institucije, na prvoj liniji.


Sjedimo za njihovim stolom. U njihovoj blagovaoni. U njihovoj kući.

Kao da na to imamo pravo, kao da išta znamo o onome kroz što su oni prošli.


Tenzije rastu.

Kolegica se vrti u krug.

Preuzimam riječ.

- Kada ste to tražili status?

- Prije, razgovarao sam sa nekom vašom kolegicom, rekli su mi da nemamo pravo.

- Morate uvijek pismeno, sa institucijama se uvijek mora pismeno razgovarati, preporučeno poštom slati, doma skupljati svu dokumentaciju. Uvijek pismeno. – kažem blagim glasom razumijevanja.

- Kakvi smo to ljudi ako ne možemo vjerovati jedni drugima?

- Slažem se s vama, ali stanje je takvo, morate uvijek pismeno.

Razgovaramo o promjenama koje najavljuju, o domovima u okolici, o zdravstvenom stanju njegove žene.

- Gospodine, nama nije cilj vama oduzeti to pravo, ali morate biti objektivni, vama godine idu, vaša žena neće moći zauvijek biti njegovatelj.

Pomalo pronalazimo zajednički jezik, jer mi smo zapravo na istoj strani, u konačnici mi se slažem skoro oko svega.

Topli pogled tog čovjeka i način komunikacije razoružaju me, znam i zašto. Štoviše, to mu i kažem:

- Podsjećate me na mog oca, a to nije dobro. – osmjehujem se.

- Zato što govorim istinu. – gleda me svojim smeđim, naboranim očima.

- Da.

Vraćam se na zakonske odredbe, u svoj poznati okvir:

- Moramo se držati zakona, nama su ruke vezane njime.

A on mi samo kaže:

- Vi možete sve.

Nalaktim se na stol i razmišljam dok ga gledam. Kao da razgovaram sa svojim ocem, unaprijed predodređena za gubitnika u raspravi. Moj kriptonit.

- Možemo sve? - pitam kao učenik u nevjerici.

- Vi možete sve. - ponavlja.


I ja mu vjerujem.


- Ipak, moramo odraditi svoj posao.

- Je, vi ćete odraditi svoj posao, ali oni gore samo sjede i sve su sje… - odmahuje glavom.

- Eh, oko toga se slažemo. – ustajem se sa osmjehom.

Tenzija više nema u zraku. Ipak smo na istoj strani.

Mogla bih se naviknuti na rad na terenu, na ljude, na slušanje kako dišu, na osluškivanje zlatne melodije kojom rezoniraju. Slika koju očima u oči oslikamo nema veze za crnim riječima na papiru.

Papir podnosi sve. Papir će pokriti sve.

Na zapisnik se obvezuju donijeti liječničku potvrdu da je sposobna.

Mi možemo sve.


11.12.2019. u 08:37 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.12.2019.

Okružena idiotima


Nedjelja je. Na stolu gore dvije svijeće. Ukrašavam vijenac od brezinih grana.

Točnije, dva vijenca.

Jedan savršen, precizan, bez mane, s crvenom mašnom, crvenim jabučicama i slamnatim srčekima.

Drugi malo jajolik, auzvinkl, s brezinim lišćem još na grančicama koje neuredno strše na sve strane, i utaknutim svežnjem suhog ječma i raži, zvončićima i slamnatim kuglicama.

Prvi je za vanjska vrata. Za namjernike i prolaznike. Drugi je za unutarnja vrata. Za nas nesavršene, koji se grijemo uz peć i pijemo kuhano vino, i da svakome tko prođe mogu naturiti na nos kako sam ga predivnog napravila.

Djed mi se pridružuje, sjeda pokraj mene. Stol je pretrpan ukrasima, trakama i nakitom. Pod je prepun lišća.

- Nije trebalo trošiti novce, imam ja u svojoj kući krutije pune toga. – ne shvaćam odmah na što misli, - Mi bi uzeli zimzelenog iza kuće pa ukrašavali kuću, ne bi kupovali. – sad mi tek sine.

- Deda, to sam sada pred kućom odrezala grane s naše breze, vijenci nisu kupljeni. Naša breza i par zip traka.

- E onda dobro. – dobivam odobrenje.

U nekom trenutku obijesti, između čišćenja stola za večeru, jer naši ptići već gladno živkaju otvorenih usta oko bake i mene, i metenja poda, šaljem poruku preko mobitela, iako znam odgovor.

„Tata, dođi.“

Poslije večere, čitam odgovor:

„Ne Ana, neću doći.“

I znam, misli da me mama nagovorila. Ona ga već neko vrijeme zove da dođe za Božić, i zbog toga sam automatski u pat poziciji, jer što god napisala on će iskonstruirati neku svoju verziju priče.

Kao da majka i ja ne možemo imati iste želje, iste misli bar po nekim pitanjima. Kao da se mene može nagovoriti na ono što ne želim. Kao da ne znam sama što želim. Kao da bi još jedan poremećeni obiteljski član naše poremećene obiteljske idile mogao biti na odmet. Kao da se neke stvari ne bi trebale podrazumijevati.

Kako mene taj čovjek živcira!

Oooooo, ali nije mi on jedini idiot s kojim imam posla, on je samo moj prvi, najdraži idiot s kojim imam posla.

Danas sam mu poslala prvu kuvertu. Naslikala sam grančicu božikovine, i napisala jednu riječ – Dođi! Nisam se potpisala, samo datum stavila, čisto da ih može slagati kronološki, jer sad će mu poštar svaki dan donositi po jednu.

Dolijevam ulje na vatru da bolje gori. Kako se idioti kojima sam okružena slučajno ne bi opustili. Kako nam slučajno ne bi ponestalo sadržaja za savršeno kaotično-poremećenu obiteljsku Božićnu priču.


09.12.2019. u 15:26 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 03.12.2019.

Ružno vrijeme


Vani je još mračno. I hladno.

Pokušavam poredati moždane funkcije u suvisli redoslijed kad ulazak kolegice socijalne radnice navješćuje atipični početak radnog dana.

Prvo nagovara kolegicu pravnicu do mene da ide s njom na teren u problematičnu udomiteljsku obitelj, ali ova odbija. Onda nagovara mene. Mene ne treba nagovarati. U konkretnom slučaju pisala sam četiri rješenja o smještaju u zadnjih godinu i pol. Imam veze s predmetom, to mi je posao, ako trebam ići, idem.

Ona se ozari od veselja i počne planirati kavicu na pola puta.

- Dobro, a koja će biti moja svrha na terenu? – pitam.

- Ma joj, oni su komplicirani, imaju i dobermana…

- Gle, neću glumiti policajca tamo samo zato što mi nije problem sresti dobermana na cesti, zašto me trebaš?

- Moram imati svjedoka, a i da pravno objasniš udomitelju o čemu je riječ.

- U redu. Koliko nas dugo neće biti? - pitam, jer takvo korištenje radnog vremena kod mene nije planirano. Zapravo rijetko do nikada idem na teren. Moj posao je kvariti oči za ekranom.

- Jedno dva, dva i po sata. - cvrkuće ona.

- Donesi mi taj predmet da se podsjetim o čemu je riječ.

Otvaram košuljicu, uložena je žalba, ovo je već druga u nizu. Ujedno otvaram bazu podataka pa slažem redoslijed događaja u glavi, radnje koje su potrebne, svrhu koja se želi postići tim odlaskom na teren, a onda kako nemam iskustva odlazim do voditeljice odjela koja je ujedno i nadležna za udomiteljske obitelji, kako bih se kod nje dodatno informirala o toj obitelji i pristupu.

S obzirom ona predlaže drugačiji pristup, pozivam i kolegicu čiji je to slučaj da skupa o svemu porazgovaramo.

Pretresemo sve i dogovorimo što i kako je najbolje.

Pet minuta nakon što opet sjedim za svojim radnim stolom pokušavajući se dokopati kojeg gutljaja kave, i obaviti bar nešto prije planiranog odlaska, ponovno ulazi kolegica socijalna radnica i kaže:

- A što si ti išla njoj govoriti kamo mi idemo? Ne trebam ja savjete mlađih kolegica, ja znam što radim i kako to riješiti!

Gledam ju u čudu. Voditeljica odjela ima bar petnaest godina radnog iskustva, možda je mlađa od ove, ali baš i ne jako puno.

Opet sam napravila neku pogrešku u proceduri. Baš me 'oću te pogreške. Kako meni uspijeva upasti u takve glupe situacije gdje ono što je za mene nužni i normalni redoslijed radnji u obavljanju posla, ispadne da ... nemam pojma što… igram igre, mutim nešto, želim naškoditi kolegici i prikazati ju da ne zna što radi? Koji k… sam pogriješila?

- Ja nisam otišla kod mlađe kolegice, ja sam otišla kod voditeljice odjela i nadležne socijalne radnice za udomiteljstvo. Otišla bih i do šefice i bilo koga drugog od koga mogu dobiti dodatne informacije i savjet. – objašnjavam svoj postupak.

- Zašto ti nisi htjela ići sa mnom, mogle smo to potajice izvesti? - obrati se ona drugoj pravnici.

- Potajice? O čemu ti? Kod mene toga nema, kod mene je sve transparentno. Trebamo raditi kao tim. - ubacujem se, jer za glupe uredske začkoljice nemam ni talenta ni sluha.

- Ma dobro, ali meni ne trebaju savjeti mlađih. To je moj slučaj, i znam kako ga riješiti. – nitko nije rekao da ga ne zna riješiti, ne znam zašto se brani. Doduše, predmet sam za sebe očito priča drugu priču.

- E pa meni trebaju savjeti, ja sam ovdje među mlađima i meni trebaju. – kažem, a onda uspijevam pomalo objasniti moje razloge postupanja i ona odlazi.

Pitala bih za mišljenje i kolegicu koja ima nula radnog iskustva, ako ništa u edukativne svrhe, ali tko zna, možda bi to dijete imalo i dobru ideju, svježi mozak s fakulteta, a kamoli ne starije od mene.

Na kraju nismo otišle. Neka zavrzlama oko službenih auta, a i počela je kiša padati.

Tko bi htio piti kavu po tako ružnom vremenu?





03.12.2019. u 08:20 • 30 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.12.2019.

Sve je u redu


Zaključavam vrata iza sebe. Kabina je uredna i čista. Odvezujem remen, skidam hlače i gaćice, i sjedam na wc-školjku.

Odahnem.

Moje dvije minute samoće i tišine. Relativne tišine. Glazba koju puštaju u McDonald's-u čuje se prigušeno u kabini.

I znam, sve je u redu. Točno kako treba biti.


Tamo negdje u restoranu, za dugačkim stolom sjedi četvero djece, baka, šogorica i moj muž.
Prije toga smo bili na klizanju. Sada su svi promrzli i gladni, halapljivo jedu i umorno šute.


Kasnije tog dana mi baka priča kako je Karlo rekao:

- Moj račun je bio šezdeset kuna, ali tetka je rekla da smijem naručiti što god hoću.

Nisam ni pogledala koliki je njegov račun, dok sam pokušavala otkriti što Pavao želi jesti i ujedno otkrivajući čudo tehnologije putem kojeg se vrši narudžba i plaćanje. Meni je to prvi put, dečkima nije. Iako volim brzu hranu, u McDonald's zalutam svake prijestupne godine. I svaki put iznova zaključim kako im hrana ne valja i da tu nemam što raditi.

Ranije tog dana, vozeći se prema klizalištu rekla sam Karlu da danas trošim i da mi ne dolazi s forama da 'ne treba', da 'je to preskupo', i ostalim izjavama osjetljivog mladog duha koji se u njemu razvija. Ponavljam mu da je on dijete i ne treba brinuti brige odraslih, da ne mora uvijek misliti samo na dobrobit drugih, da se ne mora stalno ispričavati.

- Smiješ biti dijete. – uvjeravam ga.

- Ali meni je već jedanaest godina. – vrijeme leti. Beskrajni niz sjećanja na protekle vremenske jedinice zgusnuta u jednoj točki postojanja.


Vraćam se za stol.


Dvije male štetočine se grizu, grebu, tuku i ljube.
Dva momka, s osmjehom na licu, jer ovaj dan nalikuje danima kakve su provodili s majkom.
Baka bez djeda, okružena unucima, sa srcem na mjestu.
Šogorica koja je jučer položila ispit, opuštena.
I moj muž. Muž s kojim više ne želim živjeti, ali koji i dalje želi živjeti sa mnom, koji se nada čudu, koji me ne pušta. Muž koji se promijenio, koji se bori za vlastitu obitelj, za suživot koji smo stvorili, prostor koji smo uredili skupa, za svoj dom. Ali koji nema mehanizme dopiranja do vlastite žene.


I ja.

Koja ne želim čudo.

Koja konačno opušteno gledam na budućnost.

Koja se više ne borim s vjetrenjačama.

Žena koja čezne za vlastitom sobom.

I koja će imati vlastitu sobu.


Moje dvije minute su prošle i znam da je sve u redu.
Točno onako kako treba biti.
Onako kako u ovom trenutku može biti.

02.12.2019. u 10:51 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 26.11.2019.

Božić


Danas me razveselio list papira.

Običan, bijeli, A4. Ispunjen samo s jedne strane, a i s nje tek malo.

Ministarstvo je dalo suglasnost. I eto mene sretne kao malo dijete na Božićno jutro. Ipak se čeka puna godina da taj dan dođe.

Imam otvorena pet predmeta, jedan iz 2011., dva iz 2013., jedan iz 2017. i jedan iz 2018.g. Brisanje zabilježbe s nekretnina. Svi ista osnova. Suvlasnika kao u priči, svaki podnio svoj zahtjev, nadležnih radnika se izmijenilo isto kao u priči, ne vole ljudi čačkat. Skupljala sam ih kao pokemone, vadila iz arhive, otimala iz tuđih ormara.

Ja volim čačkat.

Pa sam ih po spajala, pa izvukla sažetak kronologije, pa objasnila što se događalo, pa zatražila suglasnost. Sve sam ima nacrtala.

Ma i moja pokojna baba bi to znala, trebalo je samo malo čeprkati po tim kčbr-ovima i ispisati povijesne preglede zk uložaka, nije to nuklearna fizika. Nije ni glavni dio mog posla, više mi dođe kao hobi.

A onda čekaš.

Pa već i zaboraviš.

Zaborave i stranke koje su to tražile.

Kad odjednom!

Božić!


26.11.2019. u 11:53 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.11.2019.


Jedem kikiriki, suhoprženi, s kajenskom paprikom. Peckavi, tmasti okus u ustima me fokusira. A možda je i kofein odradio svoje.

Gledam kroz prozor.

Visoki javor, crn i gol, pruža grane iznad crvenog crijepa prema sivoj pozadini.

Grijem dušu.

Nije lako primijetiti gdje je i kako nastala nova navika. Možda jednog dana u listopadu, ili malo kasnije. Jednog mračnog jutra, ili crne večeri uz noćnu lampu, kad nisam pospremila paletu boja. Kad nisam oprala kistove. Kad sam ostavila staklenku mutne vode na stolu, umrljane maramice i papire na prozorskoj dasci.

Bazalni ganglij je naviku pohranio, utro put, i promijenio moj pogled na svijet.

I svijet se razlio poput akvarela.

Magle postaju izvor senzacije doživljaja, sivi bezlični oblaci savršeni motivi, gola crna stabla divni bočni elementi prizora.

Sitne čestice boje raw umber, burnt umber, raw sienna, žuti oker, beskraj sivih nijansi, s malo cobaltno plave miješaju se, razlijevaju kroz nanos vode, žarke samo na rubovima gdje se pigment skuplja na granici površinske napetosti tekućine i njenim sušenjem fiksira u tkanje papira.

Sve te dosadne boje odjednom postaju vladarice utiska, nositeljice čarolije i topline.

Stvaranje osjećajem, bez perfekcionizma, bez sigurnosti u ishod. Savršenstvo iz pogreške.

Učim se stvaranju.

Razlijevanju.

Učim se osjećajima.

Pogreškama.



25.11.2019. u 12:17 • 6 KomentaraPrint#

petak, 22.11.2019.

Svekrva 3


Mrak je. Dijete sam ubacila u auto i svezala u sjedalicu. Već sam otvorila vrata auta i jednom nogom sam unutra, kad svekrva kaže:

- Zahvali mami što mi je dala četiri pelene. Nisam ništa obavila.

I opet stanem, izgubljena u prijevodu, dok moj mozak pokušava riješiti zagonetku. Koje mrtve pelene!?

Iz neke nebitne dubine, pod prašinom vremena, izvučem razgovor s majkom u kojem mi je spomenula da joj je dala par djedovih pelena jer ide na kolonoskopiju.

Prihvaćam prenijeti zahvalu, pozdravljam se i odvozim u noć.


Moja svekrva je luda ko šiba. Ona ima autopute u mozgu tamo gdje ja nemam ni kozju stazu. Svaki susret s njom, svaki razgovor s njom, je vrtuljak informacija, asocijacija i riječi koje za mene nemaju veze s vezom.

Meni je moja svekrva odlična, viđam ju na kratko i rijetko, ne gnjavi me, u pravilu nazove dva puta godišnje, čuva mi dijete, i uvaljuje mi kolače, začine i zimske kape iz kućne radinosti.

Moja svekrva je oštećena osoba. Živi od cigareta, antidepresiva i normabela. Oštetila je svoju djecu, brutalno. Njena životna priča je ružna, teška i tužna, ali još uvijek nije na meni da ju ispričam. Ipak, znajući veći dio te priče, prema njoj osjećam sućut.

Moja svekrva mene ne može izbaciti iz takta, niti povrijediti. Obraćam joj se sa Vi, nakon tolikih godina još uvijek. Iz dva razloga. Jedan je zbog nje, jer ta žena ima jako nizak stupanj samopoštovanja. Drugi je zbog mene, da ju zadržim na distanci, jer ta je žena kaos kojem ne dopuštam ulazak u moj unutarnji krug.

Samo u rijetkim kombinacijama specijalnih uvjeta, kad se spoji da sam gladna, umorna, u pms-u za vrijeme loše biometeorološke prognoze zarežim i maknem se od nje bez pozdrava. U bilo kojoj drugoj situaciji ona mene samo zbunjuje, i stvara mi zalihe apsurdnih sjećanja.

Moj sasvim privatni Monty Python Show.


22.11.2019. u 08:29 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.11.2019.

Svekrva 2


Stojim s majkom pokraj groba. Grob njenog sina i kćeri, grob mojeg brata i sestre.

Zvoni mi mobitel. Javljam se. Svekrva.

Ne zna točno gdje je grob pa joj objašnjavam.

- Da li je grob tamo gdje je bio sprovod? – pita me.

Stanem. Gledam oko sebe. Slike sprovoda prolijeću ispred mene.

- Da. Grob je tamo gdje je bio sprovod. – odgovaram.

Pozdravljam ju, prekidam taj besmisleni razgovor i skidam svoje šareno dijete s nečijeg groba.

21.11.2019. u 08:20 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 20.11.2019.

Svekrva


Mrak je. Dijete sam već ubacila u auto i svezala u sjedalicu. Svekrva nešto priča u pozadini, a onda me pita:

- Hoće li tvoja majka na more sada za produženi vikend?

Stanem. Gledam ju pod svjetlom ulične lampe.

- Ali Sisvete su… - moj mozak ju ne uspijeva pratiti.

- Znam, ali to su tri dana, mogla bi otići na more… – nastavlja ona.

- Ali Sisvete su… – pokušam ponovno, ali u našoj komunikaciji rijetko kada postoji križanje.

Prekidam taj besmisleni razgovor, pozdravljam ju i odvozimo se u noć.

Kad bi tijelo moje majke moglo izdržati, sjedila bi na groblju cijeli taj Božji dan.


20.11.2019. u 09:48 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 19.11.2019.

Portret


Jedne od nedavnih večeri kad je začudo bilo hladno, silazim u prizemlje i naslanjam se na zelenu kaljevu peć.

Grijem leđa i bludim mislima.

Promatram djedov profil dok sjedi na kauču. Na onom kraju kauča koji je postao njegovo malo carstvo. Kauč je na klocnama kako bi mu visina odgovarala, a oko njega su knjige, povećalo i sjekira. Sijeda čekinjasta kosa strši s njegove flekave, naborane glave, hodalica mu omeđuje noge, a flis dekica grije koljena. Na licu mu se širi osmijeh kad se vrištanje i cijuk klinaca pojača. Mutimir se vratio iz Karlovca, i sada su Vanja i on opet nerazdvojni u pohodima svojeg štetočinstva.

Tek kad mi treći put pogled padne na sjekiru zapitam se što tu radi. A onda se začudim sama nad sobom što mi je toliko trebalo da ju aktivno zamijetim kao nešto što tu možda ipak ne bi trebalo biti. Međutim, u mojoj obitelji takve stvari nisu čudne. Djedovi, babe, sjekire, djeca, medenjaci i kornjače, girje i zvuk miksera, sve se to plete i miješa u kotlu iznad ognjišta našeg suživota.

Na kraju ipak pitam:

- Djede, što radi sjekira na kauču? – vičem da me čuje.

- E, to je moja sjekira. – gleda ju, pa uzima u ruke, prelazi kvrgavim prstima preko oštrice, – Moram ju malo naoštriti , a onda ću sjeckati trešče za potpalu.

- Aha. – eto, doista ništa neobično.

I sama pod krevetom držim sjekiru, jednu imam i u ormaru, a iz kuće ne izlazim bez noža.

Novi detektor metala na poslu pišti svaki put kad prolazim, ali on pišti stalno, neumoljivo, uporno, tko god prolazio. Mogla bih u torbi imati tenk, i nitko ne bi obratio pozornost. Baš kao u priči o pastiru i vuku. A novi zaštitar je mlad, dječarac, jedva punoljetan, i zarumeni se svaki put kad prođem, ne zna kamo bi se djenuo, stalno mi se plete pod nogama poput psića, a moram proći pokraj njega bar petnaest puta u danu kako bih došla do pisarnice.

Međutim, moje nošenje noža nema veze sa strahom, ni uvjerenjima, ni sklonostima. U pitanju je indoktrinacija iz djetinjstva. Neizlječiv usjek koji odrasli svojim pričama naprave u karakteru djeteta.

Pa tako sam jednom davno slušala djeda dok je pričao kako su išli na izlet autobusom. Baka, moja tetka i on. Kad je autobus stao da ljudi protegnu noge i prezalogaje, ukazala se potreba za nožem, trebalo je narezati kruh i kobasicu. Krenula je potraga, tko ima nož? Nitko od ostalih putnika nije imao nož. Moja baka, tetka i djed, svaki za sebe, imao je svoj nož sa sobom.

Takvo smo pleme. Od kolijevke pa do groba, imaj nož ili sjekiru u svako doba.

Majka me pozove k sebi. Nevoljko se odvojim od tople peći.

- Sad ću ti reći što je s tom sjekirom. – započne.

Djed ju već par tjedana štenta da mu donese malu sjekiru iz njegove kuće, jer mi u šupi imamo samo velike, a njemu treba mala. I kao što je sudac popustio udovici u priči iz Biblije, samo da je se riješi, kako bi mu prestala dosađivati, tako je i moja majka popustila, iako ta sjekira nije bila ni bitna ni hitna ni potrebna. Štoviše, dogovorila se s njime, ne samo da će mu donijeti sjekiru, već će njega jedan dan spakirati u auto i odvesti da malo pogleda kuću i vrt, i sam si izabere što želi ponijeti.

Jučer je bila tetka u posjeti i donijela sjekiru.

Majka je bila ljuta, em su imali dogovor, em ju je zaobišao po principu 'ako ti nećeš, naći ću ja tko hoće'. U svojem jadu jedva se suzdržala da ne prekipi.

- No dobro mama, ništa novo... – mene ti sitni događaju zabavljaju, ali u njima doista nema ničega novog.

- Ali to nije kraj! – kaže ona.

- A nije? Ima prevrat u priči? – kako napeto, pomislim uz smiješak.

- Shvatila sam da je to on napravio za mene, da bi meni napravio tiješče za potpalu. A ja sam se bez razloga ljutila. On je htio meni pomoći. – njezine sive oči gledaju me s uvjerenjem.

Izdahnem, kao kad po n-ti put djetetu morate nešto objasniti. – Ne, mama, nije zbog tebe, on je to napravio zbog sebe, to nema nikakve veze s tobom, ali ako ti je lakše prikazati ga kao plemenitog da bi se riješila svojeg jada i bijesa, samo ti daj.

Okrenem se prema bratu koji sjedi za šankom i podignem obrve, s dlanovima prema stropu. Nakon par trenutaka nijeme komunikacije on slegne ramenima:

- Istinu kažeš.

Daljnji razgovor prekida moje šareno dijete. Podižem ju na radnu plohu da vidi kako baka radi kolač od jogurta, a brat hvata Mutimira i nosi ga u kupaonu, dok se on otima kao mačka, sluteći prisutnost vode.

Moja majka sebi prikazuje ljude dobrima, kako bi mogla živjeti u miru, kako bi se oslobodila vlastitih negativnih osjećaja, kako bi život imao smisla. Nemam njene sposobnosti. Nemam mašte. Za mene su ljudi takvi kakvi jesu. Ne ljutim se na njih, ne mijenjam ih, ne popravljam ih, samo dodajem nove detalje dok skiciram pred sobom njihov portret.

I ti portreti, ako već i nisu lijepi, bar su stvarni, životni i neponovljivi.

19.11.2019. u 13:55 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< prosinac, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora