Dnevnik toka misli

ponedjeljak, 10.12.2018.

Reklamni bis


Iliti one reklame koje dođu nakon što si se ponadao da su reklame završile…

Ovog vikenda raspravljale smo o knjizi - Strah od letenja, Erice Jong, koja je 1973. izazvala veliku pomutnju.

Nisam odoljela članice kluba, sve sretno udane i jedna sretno razvedena, upitati :

- Evo, kad bih sada htjela naći ljubavnika, pa gdje ga naći? Naravno, ako se držimo osnovnog pravila da ne sereš gdje jedeš, dakle, muškarci na poslu ne dolaze u obzir, niti oni sa treninga, žene u klubu također… Gdje da nađem ljubavnika?

Praktična među nama ima spreman odgovor :

– Na internetu, imaš stranice za to… - međutim, nakon što joj objasnim da je veća vjerojatnost da ću nekome poslati fizičko pismo napisano nalivperom na koje sam nalijepila svojom slinom markicu, jer su za mene kompjutori i Internet samo nužno zlo, ta ideja pada u vodu. A Iskusna među nama još i dodaje:

- Nije to preko interneta tako jednostavno, niti su ti likovi tamo baš svi normalni. Probala sam.

- Gle, možeš sa mnom i mojim frendicama van u Ray. – kaže Suosjećajna. Ray je noćni klub u kojem pola plaće ostavim za dvije cuge, k tome si razmišljam kako nema tog ljubavnika zbog kojeg bih dobrovoljno držala oči otvorene između 23h i 6h u bučnom i zadimljenom polumraku.

A onda se javlja Realna i pogađa srž problema:

- Gle, ti imaš taj opasni pogled, čak te se i ja nekada bojim, naravno da ti nitko ne prilazi! Kad sjediš u bircu, moraš imati onaj bezazleni, „ja sam dostupna“ pogled, a ne ovaj tvoj. – i odmahne rukom prema meni. Znala sam da je u meni problem, prvo moram izvaditi brvno iz oka svog…

- Hmmm, jedino da stavim neonski znak iznad sebe „pristup slobodan“. – odgovaram na to.

Suosjećajna dodaje:

- Gle, mogu pozvati svojeg muža pa vježbaj pogled na njemu. – taj prijedlog međutim odbacujemo, jer muškarcima nije dozvoljen pristup u klub. Samo Medi, slinavoj čokoladnoj njušci što čeznutljivo gleda sirnicu i buhtle s nutelom na stoliću.

Opet se javlja Praktična:

- Što bi ti htjela! Gdje se mi žene s djecom uopće krećemo? Znaš gdje sam bila zadnje tri večeri? Na dječjem rođendanu, na dječjem rođendanu i na dječjem rođendanu.

Tišina ispunjena neizbježnošću spoznaje spustila se na nas.

A onda se iznenada sjetim:

- Bila sam neki dan u knjižnici, u onoj daljoj u koju inače ne idem, jer u mojoj nije bilo knjige koju sam tražila, i bio je zgodan knjižničar za pultom! Onako s bradicom i podužom kosom. – oči su im zaiskrile i topla struja nade zatitrala je među nama.

- …ali bila sam s djetetom. – dodajem.

I tako su potonule sve lađe.


10.12.2018. u 11:55 • 15 KomentaraPrint#

petak, 07.12.2018.

Dok traju reklame...


Reklama broj 1

Za gablec sam si kupila tortilju, goveđu. Gospon me pitao da li hoću veliku ili malu, reko – veliku. Međutim, kad sam ju kasnije u uredu pokušala svladati, shvatila sam da sam se precijenila, pa sam to prokomentirala kolegici. Kaže ona na to:

- A ne ne, jedi do kraja, da mi budeš lijepa i debela. Kad se ti udebljaš ja ću otvoriti šampanjac.

:)))))

Reklama broj 2

- U niti jednom mojem odnosu novac nikada nije bio bitan. – moja kolegica nešto priča u pozadini kako se sve vrti oko novca, a ja usputno odgovaram ili samo klimam glavom, međutim na ovu izjavu zastajem s poslom i značajno ju pogledam. Ona se počne nevino smijati i onda, kao da se nečega sjetila, kaže:

- Znaš što se sinoć dogodilo?

- Što?

- Znaš što se sinoć dogodilo?

- No pa što?

- Znaš što se sinoć dogodilo…

- Slušam…

- Znaš što se…

Tu odustajem i samo klimam glavom…

- Zvonio je mužev mobitel…. Sasvim slučajno sam vidjela tko zove… - na tom mjestu ja počnem umirati od smijeha, jer je prošli tjedan isto tako sasvim slučajno na muževom mobitelu vidjela poruku neke žene, zovimo ju G, i čak se s njom dopisivala s njegovog mobitela bez da ona zna, a zbog grijeha zaprimanja poruka neke neudane žene, muž joj je morao kupiti novi mobitel (toliko o izjavi s kojom je naš razgovor započeo).

- Daa! Ja inače nikada ne gledam mužev mobitel, nikada!, jučer sam čistila prašinu sa stola i slučajno sam vidjela da zove G.

Sad mi ona ispriča zbog čega je ta žena trebala njenog muža (nešto poslovno). I na kraju doda.

- I ne zna reći R! – gledam ju zbunjeno,

Kakve veze to sad ima s ičime, pomislim i slijegnem ramenima.

- Daaa!, rekao mi je prijatelj da muškarci polude za ženama koje ne znaju reći R.


:))))

07.12.2018. u 08:32 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.11.2018.

Obli kamenčići


Ujutro volim tišinu i samoću. Neka traje bar do poslije prva tri gutljaja kave, a po mogućnosti i duže. Cijeli dan? Previše tražim? S vremena na vrijeme moje molbe bivaju uslišane.

Jutros sam uživala u toj tišini.

Kolegica iz sobe je na seminaru.

Čak i bračni partneri moraju povremeno ne biti skupa, a s kolegicom na poslu provodim više vremena nego s mužem. Doista se čovjek, pardon, žena, zaželi odstojanja.

Imamo klizno radno vrijeme. Ona dođe pola sata prije mene. Kad uđem u sobu, ona se već nauživala tišine i onda se želi razgovarati. Odlazi doma pola sata prije mene, pa bi se pred kraj svojeg radnog vremena još malo razgovarala, dok sam ja u finišu nekog posla i samo želim još tu jednu stvar konačno završiti.

Tijekom dana, u više navrata ona bi se također malo razgovarala sa mnom. I sada, kad bi to bile nove priče, ili bar zanimljivo ispričane priče, još bih i progutala, ali ona baš i nema dara za prepričavanje događaja. Često ponavlja po par puta istu riječ ili rečenicu, i pomalo miješa značenje nekih riječi kao u Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj, ili ako nije sigurna u izgovor neke stručne ili engleske riječ, prestane ju izgovarati u pola i upotrijebi neku drugu. Najsmješnija mi je bila njena poštapalica – Fuking you. Izgovarala ju je s toliko strasti i uvjerenja, uz popratnu gestikulaciju, ne nužno meni upućeno, ali povremeno i meni namijenjeno, zbog snage osjećaja koji su je u tom trenutku preplavili, kako bi ima dala vanjski pečat, a ne zato da bi mene vrijeđala. Međutim, prestala ju je upotrjebljavati nakon što sam joj rekla da se kaže - Fuck you.

Ona pali radio i prije nego što ikoga pozdravi, ne voli tišinu. Često otvara i zatvara prozore ili pali i gasi svjetla. Uvijek me pita da li mi smeta ovo ili ono, na što mi dođe da joj opsujem jer me prekida tim pitanjima. Već sam joj tisuću puta rekla da mi ne smeta. Prilagodljiva sam, ako mi je vruće skinut ću se, ako mi je zima, obući ću se, moje oči se prilagode na jačinu svjetla, samo ih prestani šokirati deset puta dnevno. Da bi me na kraju naživcirala njena uviđavnost.

- Je li ti radio preglasan?

- Otvoriti ću malo prozor, ne smeta ti?

Ili kad sam već na pol puta da zatvorim prozor (naime, ipak ja sjedim kraj tog prozora, dok je ona metrima daleko od njega, i prozor gleda na sjever i kad sjever počne puhati, čak se i meni ne da oblačiti kaput u uredu zbog nje), ona kaže – Zatvori prozor. Vrlo je iritantno kad ti ljudi govore da učiniš nešto u trenutku kad ti to već radiš.

Pijem kavu.

Promatram svoje ruke.

Kratko podrezani nokti, mjestimični ostatci prozirnog laka, žile koje preskaču preko tetiva dok pomičem koščate prste, i počnem se glasno smijati. Njeni su uvijek brižno nalakirani tamnim lakovima, ujutro se šminka u uredu, i stalno ponavlja, kako je ovih osam sati za nju tek tako, a njen život je u dućanima, šetnjama i kavama s „matriksima“ (tako zove bogate ljude, još ju nisam pitala da li je gledala film, bilo bi mi žao da prestane koristiti taj izraz, dođe mi to kao zadiranje u autorska prava).

Draga mi je, takva kakva je, ćudljiva, neurotična i djetinjasta (Stockholmov sindrom?). Tko bi ga znao zašto me život stalno trpa s ljudima koji su mi dijametralno suprotni? Da li zato da naučim nešto od njih, ili oni od mene? Ili da se izbrusimo međusobno i postanemo lijepi obli kamenčići na plaži života?

Vani se pojavilo sunce nakon jutarnje susnježice, tišina me obavija i rukujem se s njom kao sa starom prijateljicom.



29.11.2018. u 10:07 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.11.2018.

Vegetarijanka


Vegetarijanka je gadna knjiga. Kad kažem gadna, to kod mene u pravilu znači odlična knjiga sa grdim sadržajem koji te iznutra sažvače i ispljune.

Vegetarijanka, Han Kang




- Možda ti se koncept pisanja svidi kao ideja za tvoje pisanje. – kaže mi majka i pruža mi u ruke crvenu knjigu.

Naime, roman je osmišljen u tri dijela, u svakom dijelu druga osoba (suprug, sestrin muž, sestra) iznosi svoje viđenje glavnog lika, svojih unutarnjih borbi i događaja koji su uslijedili. Pri tome nam se glavni lik, mlada žena, nikada ne obrati i nju upoznajemo samo kroz druge, ona je nijema, pasivna, podložna.

Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu nikad nisam smatrao ni po čemu posebnom. Da budem iskren, kad sam je prvi put vidio, nije mi bila ni privlačna.


...kaže u prvom dijelu njen suprug.

Moja sestra je bila vegetarijanka, pa veganka, a eksperimentirala je povremeno i sa sirovom prehranom. Za mene su njeni izbori bili kulinarske eksplozije okusa i boja, avanture na koje nikada sama ne bih pošla, a kroz nju sam bila redoviti gost tim carstvima. Međutim ova knjiga nema veze sa vegetarijanstvom, ali sam kroz nju proživljavala gubitak sestre. Moje misli i osjećaji vrtložili su se sve brže i gušće kako je radnja u knjizi otkrivala sloj po sloj ljudskih strahota.

Ova knjiga govori o posljedicama psihičkog i fizičkog zlostavljanja na psihičko zdravlje jedne osobe, sa konačnim fizičkim posljedicama smrti od anoreksije. Govori o tome kako dvije sestre mogu različito reagirati i nositi se s zlostavljanjem, govori o tome kako nas djeca mogu održati na životu i kad više nemamo ni trunke života u sebi. Govori o sebičnosti, o tretiranju druge osobe kao predmeta, o tankoj granici između umjetnosti i iskorištavanja psihički bolesne osobe. Govori o humanizmu koji nas pretvara u mučitelje ljudi koji su odlučili umrijeti.

Ova knjiga govori o toliko toga, a sve kroz jednostavne i suptilne prizme vanjskih promatrača i aktera, pri čemu glavnom liku čak i spisateljica oduzima pravo glasa, kao što su joj ga oduzeli i likovi u knjizi.

Osjetila sam bliskost sa razmišljanjima sestre glavnog lika, s njezinim pokušajem pronalaska onog jedinstvenog trenutka u kojem je trebalo poduzeti onu jedinstvenu stvar kako bi se izbjegle sve te strašne posljedice. Nažalost, tog ključa nema, iako si to još ne priznajem, i još uvijek tragam za njim. Razumijem i njenu ogorčenost, ona je odlučila probuditi se, jer imala je dijete i nije si mogla dopustiti nestati u snovima, iako bi najradije utonula u san.

I ja imam snove. Sanjam… i mogla bih se pustiti i izgubiti u tim snovima, dopustiti im da me preuzmu… Ali san nije sve što postoji, zar ne?





26.11.2018. u 12:13 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 20.11.2018.

Kaže moj otac

Mrvim suhu travu među prstima. Tvrda je i tanka, vlaknasta poput krute paučine, poput klupka konca.

Hladnoća mi prodire kroz lovačke hlače, ali stopala su mi topla, ugrijana hodanjem i probijanjem kroz grmlje i trnjinu. U beskrajnom sivilu neba i smeđih nijansi vidim eksploziju boja, a pustoš neobrađenih polja preda mnom, skriva obilje života.

Hodam. Dišem.

Zrak je suh, bez mirisa. Pokleklo, neobrano polje kukuruza šušti. Mrvim komad hladne zemlje među prstima. Nakon početnog otpora, ona se sasipa u prah nošen hladnim vjetrom. Pomirišem svoje ruke, ali na njima nije ostao miris oranice.

Pratim prijatelja, metar u stranu i metar iza njega, to mi pruža dobar pogled, a opet sam izvan smjera njegove sačmarice. Njegov pas, živo srebro, obrađuje teren.

Hodam. Dišem. Doma sam.

Kasnije na kavi u lokalnoj birtiji, šutim i smješkam se. Što bi drugo žena trebala raditi među lovcima. Šale se na moj račun, pokušavaju me izbaciti iz takta.

- Žena lovac, pa to još svijet nije vidio! Kamo ovaj svijet ide…

- Lovica…

- Ne daj da te zovu lovica, to su mačke, ti si lovkinja.

- Zašto nemaš psa?

- Koju pušku imaš?.... Aaa to ti je za veslanje, s tim možeš samo zatuči nekog.

Procjenjuju me. Kao i bilo koga drugog, uopće nije važan spol, novak je novak. Novaka se zafrkava. Kako čovjek reagira na šalu mnogo govori o njemu. Progutati ću još mnoge šale prije nego što zaslužim njihovu ozbiljnost.

Lovkinja sam.

U mojem društvu su reakcije minimalne, mnogi to ni ne znaju, ili su zaboravili na tu informaciju, jer to nije nešto s čime se hvalim naokolo. Bar me otac učio da se o nekim stvarima ne priča na sva zvona. Ili kako bi to Lord Chesterfield rekao svojem sinu – Znanje je poput zlatnog sata, izvadi ga kad trebaš vidjeti koliko je sati, a ne zato da bi pokazivao da ga imaš. Reakcije na internetu su često negativne, vrve neznanjem glede uloge lovstva u gospodarskom smislu kao i glede kulture lovstva, i nepoznavanjem mene kao osobe, ali tko sam ja da mijenjam misli drugim ljudima. Samo znam da u mojim mislima ima mjesta čak i za lovca vegetarijanca, i da po meni to nije nužno oksimoron. Internetski poznanik koji me tada još nije poznavao, kad je čuo da sam lovkinja izlanuo je … ona bi ubijala Bambijevu mamu! On se šalio, a ja neću ubijati Bambijevu mamu. Bambijeve mame su zaštićene zakonom.

Međutim, negdje duboko, zakopano u srži stvari, u ovoj priči nema šale.

- Bit će rata. – kaže moj otac.

Rečenica s kojom sam odrasla i s kojom živim. Rečenica koju slušam redovito, poput refrena, vrti se i mijenja nijanse, ali bit je jasna. I ja mu vjerujem. Vjerujem spletu njegovog iskustva, znanja, prošlosti, vjerujem njegovim sjećanjima i njegovom praćenju svjetskih događanja. Pamtimo Vukovar, svi, to je svetinja, ali što ćemo s tim pamćenjem, ako nismo spremni za drugi.

- Bili smo s lovačkim puškama protiv organizirane i dobro opremljene vojske. – kaže moj otac.


20.11.2018. u 11:10 • 7 KomentaraPrint#

petak, 16.11.2018.

O čuđenju


- Izgledaš mi poput jedne od onih s televizije, iz onih sapunica. – kaže mi otac.

Gledam ga zbunjeno. Upravo sam ušla u kuću, sportska odjeća mi je natopljena znojem, držim dijete na kuku, a po rukama mi se sapleću sportska torba i djetetov ruksak. Iscrpljena sam, a još me čeka večernja procedura. Ne zaustavljam se da bih otkrila što je otac pod time mislio, jer to što mi je rekao zasigurno nije bio kompliment. Moj otac ne dijeli komplimente.

Nakon što dijete konačno zaspe spuštam se u prizemlje ne bih li razgovarala s njim. Došao nam je u posjetu na dva tjedna, a ja sam mu do sada posvetila svega par pozdrava u prolazu.

Čim sam se pojavila on nastavlja:

- Uredski posao, treninzi, vikendom na Sljeme, poput onih s televizije.

- Obični, prosječni život. – odgovaram na to.

- A ne, nije to prosjek. To čak niti u Americi nije prosjek. Tamo ljudi gladuju.

Moja uobičajena reakcija prokulja iz mene, zaškrgućem zubima, a onda umjesto obrane napad:

- Zar bih se zbog toga trebala osjećati krivom? – sad on mene gleda zbunjeno, ne shvaćajući zašto reagiram tako burno.

- Ne, ne bi. Samo se čudim tome kakve su živote odabrala moja djeca.

Čim moj otac otvori usta, moje uši čuju napad. Tako je to bilo trideset godina. Trideset godina predavanja, upiranja prstom u moje pogreške, strogoće, principa „što te ne ubije, ojača te“ i bespogovorne poslušnosti, pa mi je novonastala situacija u kojoj mi kaže kako se sada sa mnom želi razgovarati kao sa ravnopravnom osobom, razmjenjivati razmišljanja i poglede na stvari, čini čudnom i zahtjeva svjesnu prilagodbu. Uspijevam u toj prilagodbi i razgovor se nastavlja u mirnijem tonu.

Čudi ga što planinarim po konzumerističkim Alpama, od kojih čak i Slovenci bježe pa radije lunjaju našim divljim velebitskim bespućima, što treniram u zaparenoj sportskoj dvorani umjesto da sjednem na bicikl i odvezem turu po bregima. Čudi se, a ja se čudim njegovom čuđenju.

- Dosta mi je ispunjavanja tuđih očekivanja, i tvojih i Filipovih… Nije pitanje što ja želim, nego što mogu.

- Nemam ja nikakvih očekivanja, ja se samo čudim.

Kako je moguće da ne vidi? Zar ne vidi kavez u kojem se šećem? Moja podrezana krila? Gdje su te slobodne žene koje mogu ostaviti muža i dijete i posao da bi bivakirale po Velebitu? Kako to da od mene očekuje čudesne pothvate nadrealizma, a od svojeg sina ne? Je li on to namjerno kopa po mojim ranama ili je samo obično muško koje ne vidi pored zdravih očiju?

Dva svijeta koja se ne razumiju.

Moja objašnjenja on ne čuje, on ima potrebu pričati, ne nužno i slušati. Kasno je, ustajem od stola, kažem da mi trenutno ovakvo stanje odgovara, i odlazim na spavanje.

Laž.

Ne odgovara mi, ali to je ono što mogu. Nisam slobodna. Moji izbori su posljedica prilagodbe i kompromisa. Moj muž voli Alpe pa ga slijedim, moje dijete treba majku pa ga slijedim, moji roditelji trebaju kćer pa ih slijedim, moji računi trebaju novac pa ga slijedim. Za razliku od mene on je u mirovini, razišao se od moje majke, djeca su mu odrasla, planira svoje vrijeme po svojim pravilima. I onda se čudi što si ukradem sat vremena zaparene sportske dvorane nakon posla dok mrak već nagriza grad i hladnoća stišće oko zidova. Vruća i znojna jurim po dijete, jer moje srce živi u očima tog djeteta i vraćam mu se poput presahlog izvora kako bih provjerila - kuca li još?


16.11.2018. u 13:51 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 14.11.2018.

Crna ovca

Kako je prošla subota? Začuđujuće očekivano.

U jednom trenutku, dan prije, čak sam pomislila kako je možda i među ženama moguća ona muška lakoća prelaska preko svađe. Možda i mi možemo izmijeniti žučljive riječi i nakon pola sata zajedno popiti pivu? Međutim, subota me razuvjerila. Možda negdje postoje žene koje to mogu, ali nisam ih do sada srela.

Cure su bile lagano napete, rasprava o knjizi protekla je živahnije nego uobičajeno, podmazana uzbuđenjem i povišenim raspoloženjem zbog očekivane rasprave na temu - „onog što se dogodilo u grupi“. Bila sam tako umorna (neprospavana noć prije, penjanje na Sljeme tog dana) da je moja obrana bila mlaka i usputna, više reda radi, jer je šest para očiju gledalo u mene. Vjerujem da su cure očekivale više. Podrobnije objašnjenje, jače argumente, žar u mojim očima? Ili sam to možda očekivala sama od sebe. Ne znam, no ništa od toga im nisam dala. Držala sam se jedino osnovnog pravila – nikad ni pred kime ne pokazuj slabost. Možeš odglumiti slabost, ako time postižeš svrhu koju želiš postići, ali nikada svoju pravu slabost. Nikad ne pokazuj koliko te nešto pogodilo, koliko si o nečemu razmišljao, koliko suza isplakao. Čim pokažeš slabost ljudi te pojedu. Čim kažeš – oprosti, drugi si uzima za pravo o sebi misliti kao o pravedniku kojem je nanesena nepravda.

Stoga sam im rekla kako stojim iza svake napisane riječi, kako se možemo složiti da se ne slažemo i krenuti dalje.

Međutim, ostao mi je gorak okus u ustima zbog krive procjene. Napala sam, napala pod navodnicima, osobu slabiju od sebe, a to ne radim. Napravila sam krivu procjenu i zbog toga mi je žao.

Znam da su mobiteli zvrndali i izvan grupe u kojoj smo sve skupa komunicirale, i sve ono što je izrečeno o meni, ali ne meni, osjećam kako struji zrakom poput nevidljivih iglica koje me bodu. Da li je potrebno reći kako ja nisam komunicirala izvan te grupe s drugim curama? Nisam tražila saveznike, nisam htjela da se u grupi stvaraju tabori, posljedice za dinamiku grupe bile bi tada pogubnije. Ovako imamo samo jednu crnu ovcu, koja se s time može nositi. Ponekad nije loše inscenirati trzavicu da bi se ljudi malo trgnuli, i u konačnici bili sretniji kad se opet stvari vrate u normalu. Ponekad nas takve trzavice odvuku od drugih životnih problema, koji se odjednom čine manjima samo zato što nisu novi i nisu aktualni. Kruha i igara.

Uloga negativca sve mi više prirasta srcu.



14.11.2018. u 14:02 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 07.11.2018.

Kompliment


Dvije sekunde zamrlog razgovora je možda najljepši kompliment koji muškarci mogu dati ženi u prolazu.


07.11.2018. u 11:42 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 06.11.2018.

Kamikaza

Maglene krpe plove kroz grad. Vrana našušurenog perja sjedi na goloj grani. Jesen daje zakusku zime.

Ulazim u sukobe. Moj najnoviji suicidalno mazohistički hobi. Poput kamikaze popijem zadnje oštro piće i kažem : Da, za to se isplati umrijeti!

Počelo je to prije nekih mjesec dana, oko tri u noći, kada sam si rekla kako više neću šutjeti. Mirne vode me više ne zanimaju. Mir u kući, mir u prijateljskim odnosima, mir više nije dovoljan razlog za držanje nogu u mulju sa tankim slojem bistre vode preko.

Dakako, ne upadam u te sukobe bez ikakvog plana i programa, ali definitivno u njih ulazim s puno manje priprema nego prije. I dopuštam si pretjerivanje. Zapravo dopuštam si puno toga što prije nisam. Dopuštam si nemar, ljutnju, direktnost, dopuštam si vikanje i kvarenje odnosa.

Ujedno vodim neki podivljali rat s ljudima koji koriste sarkazam. Postala sam osjetljiva na njega, i strahovito me smeta. Vjerojatno zato što sam ga sama koristila, prvenstveno u odnosu na mog muža, dok mi konačno nije došlo do glave koliko je to ružno, snishodljivo i ukazuje na moje frustracije, a sve pod krinkom zafrkancije. Primila sam se aktivne samokontrole i korekcije. To je proces, navike je teško mijenjati, ali nije mi prvi put da iskorjenjujem neku svoju manu krampom i noktima, jer majke mi! ne želim biti takva osoba.

Iz svega toga proizašla je i osjetljivost spram tuđeg sarkazma. Zbog te osjetljivosti trenutno sam u sukobu sa jednom članicom književnog kluba. Dva dana su tipkovnice užareno kipjele, a sada se hlade do subote kada je predviđen susret. Znatiželjno iščekujem rasplet konflikta, a istovremeno me sve to skupa samo živcira i dosađuje mi. Pretjerala sam, ali u konačnici stojim iza svake riječi. Poželiš dobru bitku, procijeniš protivnika kao ravnog sebi, i na kraju shvatiš da se nemaš s kime posvađati. Jedni se dignu na noge i bulazne u potpuno krivim smjerovima, drugi pokušavaju sve pomiriti, a treći padaju s Marsa, i nitko se nije u stanju držati okosnice konflikta. Je… takvu svađu. Možda će druga runda biti bolja.

Problem je što unatoč svim tim konfliktima, meni zapravo nije stalo. Nakon prvog adrenalinskog naleta ljutnje podmazane pravednošću, koji me brzo prođe, ostaje dosada. Nije mi stalo kako će se sve završiti, hoće li se zbog toga odnosi raspasti ili biti čvršći, hoće li me ljudi manje voljeti, misliti lošije o meni? Samo sliježem ramenima.

To nije dobro, trebalo bi mi bit stalo, onda bih imala rezultat pred očima koji želim postići, onda bih znala koje oruđe upotrijebiti za njegovo postizanje. Ovako mlatim okolo zbog nekog hladnog osjećaja za pravdu, logiku i objektivnost. Sve skupa bez veze.

A možda mi je stalo previše, toliko da sam čak samu sebe uspjela uvjeriti u potpunu bezosjećajnost?

A možda mi je samo dosadno i čeznem za jednom dobrom tučnjavom?

Skačem iz ekstrema u ekstrem, dopuštam si maglu, vrane i sukobe. Možda se s vremenom smirim negdje u sredini.


06.11.2018. u 11:00 • 10 KomentaraPrint#

petak, 02.11.2018.

Mustang

Muškarac koji u zadnje vrijeme osobito zaokuplja moje misli zove se Lee Iacocca. Muški čitatelji će vjerujem znati tko je on, ali čak i žene koje nikad nisu bile zainteresirane za automobile vjerujem da su čule za Ford Mustang.

Lee Iacocca je otac Mustanga, rođen je 15.10.1924.g. Allentown, Pennsylvania, SAD, i ako su podaci na internetu točni, još uvijek je živ u svojim 90-ima. Njegova Autobiografija napisana u suradnji sa Williamom Novak sa zaključno obuhvaćenom godinom 1984., pružila mi je veliko zadovoljstvo. Stil mu je ugodan, neposredan i jednostavan, bez okolišanja, reklo bi se zdravo seljački, pogađa bit stvari. Kroz svoj život i posao daje pregled ekonomskih događanja u SAD-u, ali i u cijelom svijetu. Bio je na vrhu tvrtki koje su bile od velikog značaja za američko gospodarstvo. Njegove kritike američke industrijske politike, ili kako on kaže nepostojanja takve politike, zvuči aktualno i primjenjivo na državu u kojoj živim.



Ukratko, Lee Iacocca, kao mladi inženjer, započeo je svoju karijeru u Ford Motor Company 1946.g., da bi 1970. postao predsjednik Forda, a onda mu je Henry Ford II dao otkaz iz osobnih razloga 1978.g. unatoč tome što je tvrtka te godine imala profit od 2 milijarde! Došao je do vrha, a onda je bačen na dno. Iako za njega taj otkaz nije značio manjak sredstava za život, taj čovjek nije bio spreman ljenčariti. Primio se 1979. u koštac sa tvrtkom na rubu bankrota – Chrysler, izvukao ju iz govana i opet bio na vrhu. Bio je predsjednik Chryslera do 1992. kada odlazi u mirovinu.

Nisam ekonomist, iako imam nekakvo opće znanje ekonomije i matematike (na fakultetu smo imali predmete politička ekonomije i ekonomska politika), međutim, svojim jednostavnim i razumljivim izričajem, postavljanjem problema i pružanjem rješenja za njih, Lee Iacocca je osigurao moju naklonost.

Za početak sustav tromjesečne revizije. Sustav u kojem sam odrediš svoje ciljeve izneseš ih šefu i za tri mjeseca skupa provjerite što je postignuto. Sustav koji mi se učinio ne samo praktičnim za neku firmu ili zamislite to na razini državnog sistema, već i na jednog privatnoj, čisto osobnoj razni. Napraviti svaka tri mjeseca reviziju svojeg života zvuči bolje od donošenja novogodišnjih odluka.

Sistem tromjesečne revizije zvuči gotovo previše jednostavno – ali funkcionira. … Prvo, omogućuje da čovjek bude sam svoj šef i da sam određuje ciljeve. Drugo, potiče ga na veću produktivnost. Treće, pomaže da nove ideje isplivaju na površinu. Tromjesečna revizija prisiljava rukovodioce da razmotre što su postigli, što namjeravaju postići za naredna tri mjeseca i kako to kane postići.

….sprečava da se ljudi izgube iz vida. To je gotovo nemoguće u sistemu u kojem vas svaka tri mjeseca provjerava vaš pretpostavljeni, i posredno njegov šef i njegovog šefa šef. Na taj način dobri momci ne prolaze nezapaženo. A ni loši momci, što je isto tako važno, ne uspiju se sakriti.


Lee Iacocca bio je dobar poznavatelj ljudi, znao se okružiti sposobnima i provesti nužne postupke, donijeti prave odluke u pravo vrijeme makar nije imao sve potrebne informacije. Kako on kaže, da bi prikupio onih zadnjih 5% informacija potrebno ti je još nekoliko mjeseci, a tada te tržište već pregazi. Prigovarali su mu veliki ego, ali čini se da je njegov bio taman, inače ne bi bio efikasan poslu koji uvelike ovisi o surađivanju s ljudima.

Ogromna je razlika između snažnog ega, koji je bitan i velikog ega – koji može biti destruktivan. Čovjek sa snažnim egom zna svoje jake strane. Samosvjestan je. Ima realnu predodžbu o svojim sposobnostima i odlučno radi na ostvarenju svoga cilja. No čovjek s velikim egom uvijek traži priznanje. Stalno ga treba tapšati po ramenu. Misli da je bolji od drugih. I s visoka razgovara sa svojim namještenicima.


Dobri momci zaslužuju nagradu, a Lee Iaccoca ju zamišlja ovako.

Kad čovjeku date povišicu, to je ujedno pravi trenutak za nova zaduženja. Dok je dobro raspoložen, nagradite ga za ono što je postigao i istovremeno ga potaknete da učini još više. … Kako je Charlie Beacham znao reći, „Ako želiš pohvaliti momka, pohvali ga pismeno. Ako ga želiš poslati k vragu, nazovi ga“.


Malo ispravljanja povijesti, Henryju Ford od sada ću pripisivati neke sasvim druge zasluge.

Henryju Ford se često pripisuje izum pokretne trake, ali nju su, u stvari, smislili drugi. Njegova glavna inovacija je bila nadnica od pet dolara dnevno. To je 1914. godine bilo dvostruko više od uobičajene radničke nadnice…
…Henry Ford nije nikad skrivao pravi razlog tako visoke nadnice: želio je da njegovi radnici zarade toliko da mogu kupiti automobil. Drugim riječima, stvarao je srednju klasu.



Lee Iacocca si je u svojoj knjizi dao oduška opisivanjem prljavog načina na koji je dobio otkaz, daje podrobni opis kakva je osoba bio Henryja Forda II. Ni uspjeh, ni rad, ni dobit koju osiguraš svojoj firmi ne može te zaštiti od čovjeka koji nije siguran u sebe.

Kad čovjek nije odviše siguran u sebe, ni slučajno ne želi raditi s čovjekom koji to jest. On računa: „Ako je taj tip jako dobar, vidjet će se da ja nisam – i doći će na moje mjesto.“ Rezultat je da jedan nesposoban rukovodilac povlači za sobom drugoga. A svi skupa se skrivaju iza posvemašnje slabosti unutar sistema.


Nakon toga slijede poglavlja koja opisuju što je zatekao u Chrysleru.

Otkrio sam da Chrysler ima 35 potpredsjednika, a svaki je imao svoju svitu. Nisu postojali nikakvi odbori, nikakvo vezivno tkivo koje bi povezivalo razne odjele tvrtke, nikakav sistem sastanaka na kojima bi ljudi razgovarali jedni s drugima.

Ljudi iz inženjeringa i proizvodnje gotovo da moraju spavati zajedno. A ovi nisu ni očijukali.

…nitko nije imao potpuni uvidu u financijske planove i projekte. Nisu bili u stanju odgovoriti ni na najosnovnija pitanja. No lako za odgovore: ti ljudi nisu znali ni pitanja!


Sve to neminovno potaklo me na razmišljanje o vlastitoj državi. Možda bi jedan Iacocca i tu mogao pomoći? Prošavši kroz iskustvo spašavanja Chryslera od bankrota razvio je drugačija gledišta glede politike i ekonomije.

No vladino planiranje ne mora značiti socijalizam. Ono znači to da postoji plan djelovanja, cilj.

Nećemo postići nikakav napredak dok ne odbacimo besmislenu ideju da je svako planiranje na nacionalnom nivou napad na kapitalistički sistem. Zato i jesmo jedina razvijena zemlja na svijetu koja nema industrijsku politiku.


Došavši do ovih redaka u knjizi više nisam znala da li bih se smijala ili plakala.

Da li se naš obrambeni sistem može održati bez snažne automobilske industrije, proizvodnje čelika i strojnog alata?
Bez snažne industrijske osnove nema ništa od nacionalne sigurnosti.


Iako je knjiga pisana 1984., prije mog rođenja, njegove riječi se čine tako jasnima i primjenjivima. Lee Iacocca je otvoren i direktan u iznošenju svoje kritike, ali i nuđenju rješenja za probleme u kojima se našla američka privreda. S obzirom na izmjene glede carina na čelik i drugih koje se trenutno odvijaju, moguće da je netko u SAD-u konačno naćulio uši i čuo što on govori.

Nemoguće je sažeti u ovaj prostor sve što me zaintrigiralo, što mi se svidjelo i zbog čega sam se zamislila nad ovom knjigom. Mogu je samo toplo preporučiti.

02.11.2018. u 09:41 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< prosinac, 2018  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora