utorak, 31.12.2019.
Vlastita soba
Kava mi se ohladila.
Knjigu sam pročitala.
Jeza me prožela, i strahopoštovanje.
Sramotno neuka prestravljeno gledam pred sobom vrhunce planina na koje se moram popeti.
31.12.2019. u 11:03 •
34 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 22.12.2019.
Pijem kavu.
Pod svjetlom stolne lampe.
Moj odraz gleda me kroz staklo prozora.
Nebom se valjaju kišni oblaci.
Zemlja je mokra i teška.
Neki dan, dok sam hvatala zrake sunca stojeći u šupi, praznog uma, gledajući kako vjetar u naletima mrsi travu, djed je promrmljao kraj mene:
- Rekao bi moj djed sada... Rast će dani, ali rast će i zima.
22.12.2019. u 14:17 •
14 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 19.12.2019.
Golih nogu
Ah ti muškarci...
... i ova južina....
.. idem si nekaj popiti.
:))
19.12.2019. u 10:09 •
14 Komentara •
Print •
#
srijeda, 11.12.2019.
Kriptonit
Sjedimo za njihovim stolom. U njihovoj blagovaoni. U njihovoj kući.
Mi, službene osobe. S papirima, zapisnicima, košuljicama predmeta.
Žena prvo stoji, naslonjena na ormarić. Sjeda za stol tek kad dođe njen muž i sjedne sa robusnim stavom.
Mi, tri mlade cure, jedna tek studentica na praksi.
Oni, obični ljudi, koji nose svoj obiteljski križ najbolje što znaju.
Preispitivanje prava na status roditelj njegovatelj. Kolegica me pozvala da idem s njom, da joj budem podrška, jer je glava obitelj narogušen. Pretpostavljam da se pročulo da sam spremna ići na teren.
Puštam kolegicu da priča, ona s tom obitelji kontaktira već neko vrijeme, ja ih vidim prvi put.
Roditelji debelo iznad šezdeset i pet godina, dijete debelo iznad četrdeset godina. Potrebno je preispitati da li je majka psihofizički sposobna obavljati svoju ulogu kao roditelj njegovatelj. Tko će majci reći da nije u stanju brinuti o svojem djetetu?
Čovjek je ljut je je status trebalo priznati puno prije, jer njegova žena brine o sinu već preko dvadeset godina, jer su mu prije rekli da nema pravo, jer je status priznat tek u žalbenom postupku nakon provedenog drugostupanjskog vještačenja. Jer nose svoj križ već dugo, hrabro i s ljubavlju, a podršku nisu dobili.
Kolegica pokušava vratiti nit razgovora na sadašnji trenutak, jer na ono što je bilo prije nemamo utjecaja, niti smo tada uopće bile zaposlene. Ali mi smo predstavnice te institucije, na prvoj liniji.
Sjedimo za njihovim stolom. U njihovoj blagovaoni. U njihovoj kući.
Kao da na to imamo pravo, kao da išta znamo o onome kroz što su oni prošli.
Tenzije rastu.
Kolegica se vrti u krug.
Preuzimam riječ.
- Kada ste to tražili status?
- Prije, razgovarao sam sa nekom vašom kolegicom, rekli su mi da nemamo pravo.
- Morate uvijek pismeno, sa institucijama se uvijek mora pismeno razgovarati, preporučeno poštom slati, doma skupljati svu dokumentaciju. Uvijek pismeno. – kažem blagim glasom razumijevanja.
- Kakvi smo to ljudi ako ne možemo vjerovati jedni drugima?
- Slažem se s vama, ali stanje je takvo, morate uvijek pismeno.
Razgovaramo o promjenama koje najavljuju, o domovima u okolici, o zdravstvenom stanju njegove žene.
- Gospodine, nama nije cilj vama oduzeti to pravo, ali morate biti objektivni, vama godine idu, vaša žena neće moći zauvijek biti njegovatelj.
Pomalo pronalazimo zajednički jezik, jer mi smo zapravo na istoj strani, u konačnici mi se slažem skoro oko svega.
Topli pogled tog čovjeka i način komunikacije razoružaju me, znam i zašto. Štoviše, to mu i kažem:
- Podsjećate me na mog oca, a to nije dobro. – osmjehujem se.
- Zato što govorim istinu. – gleda me svojim smeđim, naboranim očima.
- Da.
Vraćam se na zakonske odredbe, u svoj poznati okvir:
- Moramo se držati zakona, nama su ruke vezane njime.
A on mi samo kaže:
- Vi možete sve.
Nalaktim se na stol i razmišljam dok ga gledam. Kao da razgovaram sa svojim ocem, unaprijed predodređena za gubitnika u raspravi. Moj kriptonit.
- Možemo sve? - pitam kao učenik u nevjerici.
- Vi možete sve. - ponavlja.
I ja mu vjerujem.
- Ipak, moramo odraditi svoj posao.
- Je, vi ćete odraditi svoj posao, ali oni gore samo sjede i sve su sje… - odmahuje glavom.
- Eh, oko toga se slažemo. – ustajem se sa osmjehom.
Tenzija više nema u zraku. Ipak smo na istoj strani.
Mogla bih se naviknuti na rad na terenu, na ljude, na slušanje kako dišu, na osluškivanje zlatne melodije kojom rezoniraju. Slika koju očima u oči oslikamo nema veze za crnim riječima na papiru.
Papir podnosi sve. Papir će pokriti sve.
Na zapisnik se obvezuju donijeti liječničku potvrdu da je sposobna.
Mi možemo sve.
11.12.2019. u 08:37 •
30 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 09.12.2019.
Okružena idiotima
Nedjelja je. Na stolu gore dvije svijeće. Ukrašavam vijenac od brezinih grana.
Točnije, dva vijenca.
Jedan savršen, precizan, bez mane, s crvenom mašnom, crvenim jabučicama i slamnatim srčekima.
Drugi malo jajolik, auzvinkl, s brezinim lišćem još na grančicama koje neuredno strše na sve strane, i utaknutim svežnjem suhog ječma i raži, zvončićima i slamnatim kuglicama.
Prvi je za vanjska vrata. Za namjernike i prolaznike. Drugi je za unutarnja vrata. Za nas nesavršene, koji se grijemo uz peć i pijemo kuhano vino, i da svakome tko prođe mogu naturiti na nos kako sam ga predivnog napravila.
Djed mi se pridružuje, sjeda pokraj mene. Stol je pretrpan ukrasima, trakama i nakitom. Pod je prepun lišća.
- Nije trebalo trošiti novce, imam ja u svojoj kući krutije pune toga. – ne shvaćam odmah na što misli, - Mi bi uzeli zimzelenog iza kuće pa ukrašavali kuću, ne bi kupovali. – sad mi tek sine.
- Deda, to sam sada pred kućom odrezala grane s naše breze, vijenci nisu kupljeni. Naša breza i par zip traka.
- E onda dobro. – dobivam odobrenje.
U nekom trenutku obijesti, između čišćenja stola za večeru, jer naši ptići već gladno živkaju otvorenih usta oko bake i mene, i metenja poda, šaljem poruku preko mobitela, iako znam odgovor.
„Tata, dođi.“
Poslije večere, čitam odgovor:
„Ne Ana, neću doći.“
I znam, misli da me mama nagovorila. Ona ga već neko vrijeme zove da dođe za Božić, i zbog toga sam automatski u pat poziciji, jer što god napisala on će iskonstruirati neku svoju verziju priče.
Kao da majka i ja ne možemo imati iste želje, iste misli bar po nekim pitanjima. Kao da se mene može nagovoriti na ono što ne želim. Kao da ne znam sama što želim. Kao da bi još jedan poremećeni obiteljski član naše poremećene obiteljske idile mogao biti na odmet. Kao da se neke stvari ne bi trebale podrazumijevati.
Kako mene taj čovjek živcira!
Oooooo, ali nije mi on jedini idiot s kojim imam posla, on je samo moj prvi, najdraži idiot s kojim imam posla.
Danas sam mu poslala prvu kuvertu. Naslikala sam grančicu božikovine, i napisala jednu riječ – Dođi! Nisam se potpisala, samo datum stavila, čisto da ih može slagati kronološki, jer sad će mu poštar svaki dan donositi po jednu.
Dolijevam ulje na vatru da bolje gori. Kako se idioti kojima sam okružena slučajno ne bi opustili. Kako nam slučajno ne bi ponestalo sadržaja za savršeno kaotično-poremećenu obiteljsku Božićnu priču.
09.12.2019. u 15:26 •
7 Komentara •
Print •
#
utorak, 03.12.2019.
Ružno vrijeme
Vani je još mračno. I hladno.
Pokušavam poredati moždane funkcije u suvisli redoslijed kad ulazak kolegice socijalne radnice navješćuje atipični početak radnog dana.
Prvo nagovara kolegicu pravnicu do mene da ide s njom na teren u problematičnu udomiteljsku obitelj, ali ova odbija. Onda nagovara mene. Mene ne treba nagovarati. U konkretnom slučaju pisala sam četiri rješenja o smještaju u zadnjih godinu i pol. Imam veze s predmetom, to mi je posao, ako trebam ići, idem.
Ona se ozari od veselja i počne planirati kavicu na pola puta.
- Dobro, a koja će biti moja svrha na terenu? – pitam.
- Ma joj, oni su komplicirani, imaju i dobermana…
- Gle, neću glumiti policajca tamo samo zato što mi nije problem sresti dobermana na cesti, zašto me trebaš?
- Moram imati svjedoka, a i da pravno objasniš udomitelju o čemu je riječ.
- U redu. Koliko nas dugo neće biti? - pitam, jer takvo korištenje radnog vremena kod mene nije planirano. Zapravo rijetko do nikada idem na teren. Moj posao je kvariti oči za ekranom.
- Jedno dva, dva i po sata. - cvrkuće ona.
- Donesi mi taj predmet da se podsjetim o čemu je riječ.
Otvaram košuljicu, uložena je žalba, ovo je već druga u nizu. Ujedno otvaram bazu podataka pa slažem redoslijed događaja u glavi, radnje koje su potrebne, svrhu koja se želi postići tim odlaskom na teren, a onda kako nemam iskustva odlazim do voditeljice odjela koja je ujedno i nadležna za udomiteljske obitelji, kako bih se kod nje dodatno informirala o toj obitelji i pristupu.
S obzirom ona predlaže drugačiji pristup, pozivam i kolegicu čiji je to slučaj da skupa o svemu porazgovaramo.
Pretresemo sve i dogovorimo što i kako je najbolje.
Pet minuta nakon što opet sjedim za svojim radnim stolom pokušavajući se dokopati kojeg gutljaja kave, i obaviti bar nešto prije planiranog odlaska, ponovno ulazi kolegica socijalna radnica i kaže:
- A što si ti išla njoj govoriti kamo mi idemo? Ne trebam ja savjete mlađih kolegica, ja znam što radim i kako to riješiti!
Gledam ju u čudu. Voditeljica odjela ima bar petnaest godina radnog iskustva, možda je mlađa od ove, ali baš i ne jako puno.
Opet sam napravila neku pogrešku u proceduri. Baš me 'oću te pogreške. Kako meni uspijeva upasti u takve glupe situacije gdje ono što je za mene nužni i normalni redoslijed radnji u obavljanju posla, ispadne da ... nemam pojma što… igram igre, mutim nešto, želim naškoditi kolegici i prikazati ju da ne zna što radi? Koji k… sam pogriješila?
- Ja nisam otišla kod mlađe kolegice, ja sam otišla kod voditeljice odjela i nadležne socijalne radnice za udomiteljstvo. Otišla bih i do šefice i bilo koga drugog od koga mogu dobiti dodatne informacije i savjet. – objašnjavam svoj postupak.
- Zašto ti nisi htjela ići sa mnom, mogle smo to potajice izvesti? - obrati se ona drugoj pravnici.
- Potajice? O čemu ti? Kod mene toga nema, kod mene je sve transparentno. Trebamo raditi kao tim. - ubacujem se, jer za glupe uredske začkoljice nemam ni talenta ni sluha.
- Ma dobro, ali meni ne trebaju savjeti mlađih. To je moj slučaj, i znam kako ga riješiti. – nitko nije rekao da ga ne zna riješiti, ne znam zašto se brani. Doduše, predmet sam za sebe očito priča drugu priču.
- E pa meni trebaju savjeti, ja sam ovdje među mlađima i meni trebaju. – kažem, a onda uspijevam pomalo objasniti moje razloge postupanja i ona odlazi.
Pitala bih za mišljenje i kolegicu koja ima nula radnog iskustva, ako ništa u edukativne svrhe, ali tko zna, možda bi to dijete imalo i dobru ideju, svježi mozak s fakulteta, a kamoli ne starije od mene.
Na kraju nismo otišle. Neka zavrzlama oko službenih auta, a i počela je kiša padati.
Tko bi htio piti kavu po tako ružnom vremenu?
03.12.2019. u 08:20 •
30 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 02.12.2019.
Sve je u redu
Zaključavam vrata iza sebe. Kabina je uredna i čista. Odvezujem remen, skidam hlače i gaćice, i sjedam na wc-školjku.
Odahnem.
Moje dvije minute samoće i tišine. Relativne tišine. Glazba koju puštaju u McDonald's-u čuje se prigušeno u kabini.
I znam, sve je u redu. Točno kako treba biti.
Tamo negdje u restoranu, za dugačkim stolom sjedi četvero djece, baka, šogorica i moj muž.
Prije toga smo bili na klizanju. Sada su svi promrzli i gladni, halapljivo jedu i umorno šute.
Kasnije tog dana mi baka priča kako je Karlo rekao:
- Moj račun je bio šezdeset kuna, ali tetka je rekla da smijem naručiti što god hoću.
Nisam ni pogledala koliki je njegov račun, dok sam pokušavala otkriti što Pavao želi jesti i ujedno otkrivajući čudo tehnologije putem kojeg se vrši narudžba i plaćanje. Meni je to prvi put, dečkima nije. Iako volim brzu hranu, u McDonald's zalutam svake prijestupne godine. I svaki put iznova zaključim kako im hrana ne valja i da tu nemam što raditi.
Ranije tog dana, vozeći se prema klizalištu rekla sam Karlu da danas trošim i da mi ne dolazi s forama da 'ne treba', da 'je to preskupo', i ostalim izjavama osjetljivog mladog duha koji se u njemu razvija. Ponavljam mu da je on dijete i ne treba brinuti brige odraslih, da ne mora uvijek misliti samo na dobrobit drugih, da se ne mora stalno ispričavati.
- Smiješ biti dijete. – uvjeravam ga.
- Ali meni je već jedanaest godina. – vrijeme leti. Beskrajni niz sjećanja na protekle vremenske jedinice zgusnuta u jednoj točki postojanja.
Vraćam se za stol.
Dvije male štetočine se grizu, grebu, tuku i ljube.
Dva momka, s osmjehom na licu, jer ovaj dan nalikuje danima kakve su provodili s majkom.
Baka bez djeda, okružena unucima, sa srcem na mjestu.
Šogorica koja je jučer položila ispit, opuštena.
I moj muž. Muž s kojim više ne želim živjeti, ali koji i dalje želi živjeti sa mnom, koji se nada čudu, koji me ne pušta. Muž koji se promijenio, koji se bori za vlastitu obitelj, za suživot koji smo stvorili, prostor koji smo uredili skupa, za svoj dom. Ali koji nema mehanizme dopiranja do vlastite žene.
I ja.
Koja ne želim čudo.
Koja konačno opušteno gledam na budućnost.
Koja se više ne borim s vjetrenjačama.
Žena koja čezne za vlastitom sobom.
I koja će imati vlastitu sobu.
Moje dvije minute su prošle i znam da je sve u redu.
Točno onako kako treba biti.
Onako kako u ovom trenutku može biti.
02.12.2019. u 10:51 •
8 Komentara •
Print •
#
