Dnevnik toka misli
ponedjeljak, 30.09.2019.
Inktober - najava
Inktober je namijenjen Instagramu, ali blog.hr je elitno mjesto koje prati trendove, stoga... (zapravo samo želim biti velika riba u malom jezeru, a možda mi se netko pridruži pa neću biti jedina riba ;)
Zadatak - Svaki dan, jedan crtež na temu zadane riječi.
Vrijeme - Listopad.
Cilj - Zabava.
Ograničenje - Vlastita mašta.
:))
Biseri u mulju
Vikend.
Kuća odzvanja. Spuštam se u prizemlje, ako zatreba dodatni miritelj da se nađem u žarištu.
Međutim, situacija je pod kontrolom.
Odlazim u majčinu sobu. Prazna je. Majčina spavaća soba je ujedno i radna soba i knjižnica. Veliki bračni hrastov krevet odvojen je i zakriljen policom s knjigama koja se proteže od stropa do poda. Opusi Junga, Krleže, Freuda, Prousta kao i serijali koji su se prodavali uz Večernji i Jutarnji list, ispunjavaju police.
Zavlačim se u jazbinu. Sjedam na krevet, a onda legnem dok su mi stopala i dalje na podu.
Cijeli dan jedva držim bradu iznad vode. Odradili smo jedan ručak u gostima. Još treba odraditi jednu večeru u gostima. Smijanje, druženje, veselje.
Kad su pitali Hulka koja je njegova tajna rekao je:
- Ja sam uvijek bijesan.
Moja tajna je - Ja sam uvijek tužna.
Zatvaram oči, suze klize niz sljepoočnicu, iza ušiju i skupljaju se na potiljku.
Odjednom netko sjeda na moja koljena, liježe na mene i spušta glavu na moj trbuh.
Nećak Pavao.
Nakon toga premješta se okomito na mene, naslanja glavu na moju zdjeličnu kost i gleda filmiće na tabletu.
Bez riječi.
Opet zatvaram oči. Ali eto već Vanje i Mutimira iznad moje glave, veru se po krevetu, Vanja gnijezdi glavu pod mojom bradom, a Mutimir se penje po meni. U idućem trenutku šogorica sjeda kod uzglavlja i prepričava mi neku zgodu s klincima, a Karlo se nađe uz rub iznad moje glave.
Zatvaranje očiju postaje besmisleno. Nadam se da tragovi suza nisu vidljivi.
- Što radite svi tu? Tetka Ana je tu došla tugovati. - čujem glas svojeg brata na procjepu između zida i police. Očito je u nekom prijašnjem trenutku prošao i vidio me.
- Kad sam ja došla već su svi bili na njoj. - kaže šogorica.
- Onda evo i mene. - i moj stokilaš od brata uvalja se meni s desne strane.
Moj muž se pojavljuje na procjepu sa vodilicom za kablove u rukama.
- Pa dobro! kak ste su se sada svi ovdje stvorili... - nemoćno uzdahnem kroz smijeh.
- Još nam stari đed fali... - kaže šogorica.
- Prenizak mu je ovaj krevet, ne bi mogao sjesti. - kaže buraz.
- Ma on bi se sjeo na stolac na prolaz...
- Oooo djede... - počne dozivati Karlo.
- Mali šuti, da ti nije bilo ni u primisli!!! - zaustavljam ga.
Smijemo se.
Jedan po jedan odlaze, prvo najmanji pa odrasli za njima.
Ostajemo Pavao i ja. Prolazim rukom kroz njegovu kuštravu smeđu kosu i gledam strop.
Bez riječi. Bez suza.
U mojoj obitelji nema ničega idiličnog. Biseri koje vadim iz mulja i poliram svojim riječima kako bih život pamtila ljepšim nego što je, ujedno su olovni utezi koji me drže među živima.
petak, 27.09.2019.
Anatomija
Ulazim u dnevni boravak sa šarenim djetetom na kukovima i sportskom torbom na ramenu. Dan se bliži kraju. Još je samo par stavki na popisu, kupanje, hranjenje i spavanje.
Spuštam sav teret na pod.
- Idemo se kupati? – pitam ju retorički.
Moja znojem natopljena sportska odjeća je hladna i neudobna. Čeznem za toplinom i čistoćom.
Skidam u jednom potezu tajice, gaćice i čarape premještanjem težine s prstiju na pete. Moje dijete pokuša izvesti isti trik, ali zapne na petama pa sjedne gole guze na pod. Slatkoća mojeg postojanja prelijeva se prostorijom.
Nakon uspješnog skidanja pruža rukice prema meni i kaže:
- Ja sam mica maca.
- A ja sam lisica. – gnječim ju, ljubim čelo i stavljam na kuk.
Puštam vruću vodu u kadu.
Znam da je ovo jedno od posljednjih zajedničkih kupanja. Već sada su sve rjeđa. Kada postaje tijesna, njene noge su sve duže, uskoro će biti viška metara nogu u kadi. Dogovaramo položaj, a onda ju prepuštam igri sa figuricama Pepe prase.
Vruća voda me opušta. Tricepsi mi titraju od marinaca, bedra od deadlifta. Unatoč naporu treninga, trebao bi mi bar još jedan takav da izbacim sav bijes iz guzice.
- Što je to? – prekida me u nestajanju. Prekida moje pokušaje bijega, povlačenja, odustajanja.
- Što? – gledam ju.
- Što je to? – i prstićem pokazuje na moje međunožje.
Zastanem na trenutak. Međutim, odgovori su obično vrlo jednostavni.
- To su dlake. – odgovaram.
- Ja nemam dlake. – utvrđuje samopregledom.
- Ti si još mala, kad budeš velika kao mama imati ćeš i ti dlake, a narast će ti i cike. – objašnjavam.
- I Mutimir će imati cike. – sad me već zabavlja svojom logikom.
- Neće. Mutimir je dječak, a dječaci nemaju cike.
- On neće imati dlake. – zaključuje ona.
- Hoće. Kad bude veliki imati će dlake. I dječaci i djevojčice kad odrastu.. kad budete veliki imati ćete dlake.
Ispitivanje prestaje. A onda malo stvorenje kaže:
- Kad narastem imaću veeeelike cike. – smijuljim se, ali ne pada mi na pamet razuvjeravati ju, a kad ona s oduševljenjem doda, - Imati ću naaaajveće cike! – odvalim se smijati dok mi trbušnjaci skidaju sve svece s neba.
Neka joj taj dio objasne u školi na satu genetike, a ako će imati dodatnih pitanja poslati ću ju bakama.
četvrtak, 26.09.2019.
Ritam grada
Pronašla sam Ritam grada.
Penjem se vijugavim stepenicama, odlažem poklon na šank i čekam konobara. Pitam ga za rezervaciju na ime moje prijateljice dizajnerice. Došla sam prva, iako kasnim preko pola sata. To mi odgovara. Uvaljujem se fotelju i naručujem piće. Smirujem puls od hodanja, proučavam nepoznati prostor, procjenjujem okolinu. Ljudi je malo, još je rano za gužvu, iako moje dijete već spava, a i ja bih da nije upao taj poziv na rođendan.
A onda ju ugledam kako dolazi sa hrpom balona. Kraj beskrajno dugog šanka hoda jedna od najljepših žena koje poznajem, crne kose, vitkih nogu, crveni sako na vruće hlačice, visokih jagodica i blistavog osmjeha. Grlimo se, ljubimo se, predajem joj bocu Baileysa.
Iza nje se pojavljuje Viđenje, i dok me ona upoznaje sa svojom prijateljicom, meni zastaje knedla u grlu. Ime sam zaboravila, lice nikada. Gledam ju opčinjeno, poželim se utopiti u njoj, dotaknuti ju, oteti ju i ponijeti doma, nikada ju više ne izgubiti, ali gungula oko odlaganja stvari i naručivanja pića me vrati među žive.
Ubrzo dolaze i druge žene, djevojke, jedna trudnica, niti jednu ne poznajem od prije. Jednu znam sa Instagrama, ali me iznenadi koliko je visoka uživo, što je moja uobičajena reakcija kad naiđem na djevojku višu od sebe.
Sudjelujem u beznačajnim razgovorima sa puno smijeha i bez ikakve veće vrijednosti. Po potrebi sam vrhunski ekstrovert. Klub se puni ljudima, pleše se salsa. Veseli me vidjeti mlado i staro na podiju. Za slušati cajke moraš biti pijan, za slušati tehno moraš biti nadrogiran, za plesati salsu, samo moraš znati korake.
Pogled mi cijelu večer bježi prema viziji čistoće, djevojci deset godina mlađoj od mene, odjevenoj u bijelo, poznatih kretnji, poznatog hoda, veganka s licem moje sestre, s najljepšim osmjehom na svijetu. Hedonist u meni širi pore, rijetki su trenutci kad s toliko utjehe mogu disati i uživati.
Pridružuju nam se i neki momci. Mršavi dječaci, doduše jedan starijeg pogleda. Prijatelji moje prijateljice sa tečaja salse. Dinamika grupe se pomalo razbija, stvaraju se grupice. Moja aktivnost prestaje, više nije potrebna. Pretvaram se u pasivnog promatrača.
Primjećujem da je drugima neugodno kad ostanu bez sugovornika pa se hvataju mobitela, da ne bi bili sami, da ne bi bili izloženi dosadi. Meni nikada nije dosadno. Promatranje ljudskog ponašanja je previše dojmljivo. Moj pogled je otvoren, ne skrivam svoje zanimanje.
Momka starijeg pogleda zaskočila je jedna od djevojaka, stalno mu nešto priča na uho, njen govor tijela je dirljiv, znakovit, skoro napasan, dok njegov pogled priča neku drugu priču. Pristojan je, sluša ju, ali gleda mene. Pogled privlači pogled, zakon fizike.
On ne zna da sam samo gledatelj u publici, mamolog koji proučava ponašanje sisavaca u prirodnom staništu. Doduše, neoprezno se izlažem predmetima proučavanja, dovodim se u situaciju da postanem dio eksperimenta.
Dječaci mi čak u nekom trenutku pokazuju osnovne korake salse i bachate, a s prijateljicom dogovaram da u listopadu s njom krenem na tečaj. Salsa zapravo nije ples koji me zanima, ali kao da je važno s kojim ću krenuti dok ne pronađem onaj koji odgovara ritmu mojih kukova.
Vrijeme prolazi. Klik. Osjećam da je došao trenutak za odlazak.
Koji roditelj ne zna za blagodat korištenja vlastitog djeteta kao neopovrgljiv izgovor kad žele ići doma?
Napuštam Ritam grada.
Prošlo je jedan u noći. Hodam uz Zrinjevac prema pothodniku. Zrak struji prema meni i rasklapa suknju. Kod mene nema slučajnih razotkrivanja, pokazujem točno što želim i u kojoj mjeri želim.
U susret mi dolazi nepoznati momak na biciklu:
- Ugodnu večer želim. – pozdravlja me u prolazu.
- I ja tebi. – uzvraćam s osmjehom.
Pothodnik je prazan.
Na izlazu vidim čistača, stariji gospodin. Razmišljam o njegovom radnom vremenu i doživljajima u gluho doba noći dok mu se žustrim korakom približavam. Spremna sam ga pozdraviti. Kao u planinskoj pustoši kad naiđeš na drugog planinara, pozdravljaš stranca kao prijatelja. Međutim, čistač ne očekuje biti viđen, spušta glavu i okreće mi leđa. Trenutak je prošao. Previše planinara prošlo je kraj njega bez pozdrava.
Ova večer bila bi ravna crta, da nije bilo onog lica, Veganke s osmjehom moje sestre.
utorak, 24.09.2019.
Uskoro
Racionalna. Rekli bi. Složila bih se.
Tanki čelični premaz.
Pregladnjela. Rekla bih. Složiti će se.
Demoni u podrumu.
Moj razum se ne zavarava. Svjesna sam toga. Lak plijen. To sam. Toliko lak da se odvalim smijati. Možeš mi prodati što god hoćeš. Možeš me kupiti kako god želiš.
Pregladnjela sam, iskonski gladna pažnje, igre, lakoće, zavođenja, padanja, dodira, zagrljaja, ljubljenja… cijele te jebene romantične priče u koju ne vjerujem…dijelova ili cijelog paketa, svejedno, pregladnjela osoba ne bira, napast je vrišteća, potreba bolna.
Moji demoni spuštenih glava njuše zrak, nakostriješeni, nervozno hodaju po tankoj crti koju ne smiju prijeći i čekaju moj znak. Napeti kao puške. Ne razumiju zašto gazdarica samo stoji.
Nepomična, tiha, nepojmljivo smirena.
Što čeka?
Pregladnjeloj osobi ne smiješ dati krmenadle. Prvo mora popiti malo bistre juhe, pa još malo… postepeno povećavati količinu i krutost hrane. Sve ostalo bio bi šok za organizam, autodestrukcija, sa kobnim ishodom.
Stoga sporo sjedam na prašnjavu zemlju, tek izašla iz pustinje, kost i koža. Promatram plijen, švedski stol preda mnom, a onda zatvaram oči. Zahvalno primam zdjelicu juhe. Pijem. Polako, gutljaj po gutljaj, dok mi se toplina širi utrobom, koža odvaja od kostiju.
Tanki čelični premaz.
Dok moji demoni vire preko ramena i škljocaju zubima. Više nisu u podrumu.
Nemirni su, ali poslušni. Znaju da gazdarica brine o njima. Gazdarica vodi računa o njihovim potrebama. Gazdarica će ih izvesti u šetnju. Gazdarica je dobra. Dat će znak. Pustiti će ih. Samo malo. Još malo.
Uskoro.
Samo da popijem juhu do kraja.
petak, 20.09.2019.
Dva kvadratna metra
Mrak sve ranije pada. Prošlo je deset.
Realna, Praktična i Posložena su otišle. Duhovite nije bilo, kreči stan. Ostale smo još samo Suosjećajna, Iskusna i ja. Lektiru koja nam je bila zadana preko ljeta (Ribari - Chigozie Obioma i Britt-Marie je bila ovdje - Fredrik Backman) smo obradile i odradile.
- Je li vam se žuri? Da još natočim? – pita Suosjećajna. Devedeset posto susreta smo kod nje u stanu, ona nema djecu, a njenog muža niti vidimo niti čujemo nakon što se zavuče u svoj brlog s kompjutorom.
Iskusna pogleda mene, jer sam vozač i o meni ovisi ta odluka.
- Toči. – kažem bez razmišljanja.
Nakon prve čaše Rosea sam na vodi, ali društvo je ugodno i ne ide mi se doma.
- Ana, što je s tobom i Filipom? – pita me Iskusna. – Danas dok smo veslali po Kupi primijetila sam da nešto ne štima, sori ak zabadam, ali imam šesto čulo za te stvari.
Iskusna je krsna kuma našem djetetu. Razvedena je.
- Imamo problema. – odgovaram. - Ozbiljnih problema. - dodajem.
Suosjećajna ostavlja praznu bocu vina u kuhinji nakon što je natočila sebi i Iskusnoj, i onda naćuljenih ušiju sjeda za stol.
- Što je bilo?
Ustajem se s čašom i odlazim si natočiti vodu.
- Jednog dana kad se skupa napijemo možda vam ispričam, ali ne večeras. – polu osmjeh mi titra na usnama, onaj umorni. Konkretne razloge zbog kojih se želim razvesti u ovom trenutku zna samo moja majka, a tako će vjerojatno i ostati.
Muž mi je obećao da neće počiniti samoubojstvo, ja sam mu rekla da ću ga zadaviti golim rukama ako ga počini, jer mojem djetetu treba otac. Još jako dugo mojem djetetu će trebati otac. I moj muž će tu odluku morati donositi iz dana u dan, baš kao što bivši ovisnik u svakom trenutku svojeg života donosi odluku da neće posegnuti za sredstvom svoje ovisnosti.
Privremeno cure poštuju moju izjavi i razgovor skreće u druge vode. Međutim, žensko je žensko, a znatiželja nesvjesno ruje. Stoga se razgovor uskoro nađe na temi bračnih odnosa.
- Primijetila sam u svim brakovima koje znam da zapravo žena vodi, ona odlučuje što treba što ne treba, nije važno na koji način imputira odluku mužu, i on gunđa ali na kraju napravi kako je žena rekla, a poneki i prizna da je tako bilo dobro, ili bolje. – kaže Iskusna.
- Da, npr. moj muž je pravi muškarac, i ja bi bez njega bila izgubljena, ali kad sve zbrojim, stoji ona da žena drži tri ćoška kuće… - nadovezuje se Suosjećajna.
S time se ne slažem pa iznosim svoje stajalište.
- Možda kad se živi u stanu, ali kad živiš u kući, ne bih rekla. On brine o hrpi toga o čemu ja nemam pojma, od popravljanja auta, registracije, struja, voda, kad krov curi, košnja trave, sto poslova koje ja ne radim. Kad kod mojoj mami nešto rikne, kvaka se potrga… prozori ne dihtaju… on popravlja, ne moj brat. Tako da to ispadne fifti fifti. Podjela poslova je ravnopravna. – slegnem ramenima.
Podjela poslova nam nikada nije bila problem, podjela poslova je uvijek štimala.
Iskusna započne prepričavati razgovor sa nekim kolegicama u kojem je jedna od njih izjavila kako je mislila da kad se netko voli u vezi da više nije potreban daljnji trud, da bi nakon toga sve trebalo ići lagano.
- Ali nema bez truda, veza da bi opstala …. moraš stalno raditi na njoj. Uvijek ima problema, ali treba ulagati u odnos. – završi, a Suosjećajna se složi s njom.
- Točno, ali ja sam se umorila od truđenja. Nakon petnaest godina truđenja meni je dosta. Voda mi je preko glave… ma do plafona. – žene znaju kako drugu ženu povući za jezik.
- Neka se sada on trudi… - kaže Suosjećajna.
- Ma briga me da li će se truditi, boli me briga što će raditi, želim samo svoja dva kvadratna metra mira i tišine. – i očistim ispred sebe dva kvadratna decimetra stola.
A onda se zaustavim, pogledam djevojke i kažem:
- Ja ću se sada ustati i otići do wc-a, a vi dotle nađite drugu temu.
četvrtak, 19.09.2019.
Ostaci ostataka
- Jesi pripremila rakiju? – pita me mama, dok šest metara duga prikolica ulazi kroz uski prolaz do stražnjeg dijela dvorišta, a povici „Dobra! , Ide!, Vozi!“ odjekuju zrakom.
- Nisam… - odgovaram, a mali crv panike uspinje se grlom. Mislila sam na sve, ali rakija mi nije bila ni na kraj pameti. Stol je složen, lijep kao slika. Hrana, gajba, vino, mineralna, čak sam i coca colu kupila neka se nađe, iako to nitko ne pije, i na kraju padnem na osnovama. Majka je dakako s lakoćom riješila nastalu kriznu situaciju, a onda je mlada domaćica grlila staru domaćicu zahvalnom toplinom pruženog savjeta i vodstva.
Toga dana nakon tri proloma oblaka, osvanulo je konačno tri sata kobaltno plavog neba. Jedanaest hrastovih planjki, četiri metra dugačke, 8 cm debele, skoro pola metra široke, i svaka preko sto kila teška, pronašlo je svoje mjesto uz stražnji zid šupe. Tamo gdje je otac davnih godina za njih predvidio mjesto.
Osam muškaraca, muž, njegovi prijatelji i moj brat, prašnjavi i blatni, sjede po okviru prazne prikolice, i odbijaju ući u kuću. Mladoj domaćici ide para na uši, jer čemu trud oko stola, hrane i finog servisa, kad oni ne žele ni zaviriti da ga pogledaju. Kratko preračunavanje rute i sve iznosim van u blatno dvorište. Rakiju nisu takli ( nije ni važno, što mora biti mora biti, i ničeg ne smije uzmanjkati), zato su gajbe naglo smršavile, mačke su se skupile niz vjetar i mirisale hranu, a djed se uspio sa svojih šest nogu dovući među ljude.
Jesenski poslovi, seljanka u duši.
Karakterne crte gena teško se mijenjaju. Naslijedila sam ih sve.
Kad netko legne odmoriti se, moj djed bi govorio:
- Diži se, ucrvat ćeš se!
Sad mi njega podbadamo:
- Prespavao si cijeli posao. Ma da si bar spavao. Glumio si da spavaš kako bi se izvukao!
A on se smješka, mislim da mu je drago.
Moja majka je uvijek sve tjeskobe, tuge, boli i brige rješavala radom. To je vjerojatno jedini savjet koji ću od nje pamtiti i koristiti – „Radi nešto!“
Na tragu majčinog savjeta i mojeg postojanja, nedavno sam naišla na citat Lady Di, - "Na kraju dana ljudi misle da je muškarac jedini način na koji se možete samorealizirati. Za mene je to oduvijek bio rad.“
Par dana kasnije, dolazim do djeda sa blokom i pisaljkom. Ako ću već svojem djetetu uvaliti hrpu nepotrošive hrastovine, bar da joj mogu ispričati priču koja ide uz nju.
- Sjedaj! – vičem da bi me čuo, hrastov stolac već mu je podmetnut iza koljena.
Majka sjedi na jednom kraju radnog stola i priprema nastavu „za život“, brat za svojim čudovištem od kompjutora što svijetli kao gay parada na drugom kraju, ja se uvaljujem u kauč ispred police s knjigama, a klinci upadaju i ispadaju iz sobe u nepravilnim valovima. Kao u filmu Ja, Robot, kad se Will Smith pita zašto roboti u kontejnerima stoje zbijeni jedni uz druge, tako se i mi nekako uvijek zguramo u jednu prostoriju kao da kuća nema dovoljno katova i soba.
- Djede, pričaj mi o hrastu. – započinjem.
- Kojem hrastu? – za mene postoji samo jedan, za njega cijeli život hrastova.
- Pa o ovom što smo ga prevezli u dvorište. Kada je srušen, koliki je bio, što je sve napravljeno od njega? – policijsko ispitivanje.
- Aaa, da… da. Bio je tako veliki da je cijela njegova krošnja bila iznad ostatka šume. Rastao je u Marčevom jarku, kod Bjelovnice, kad prođeš borove, a prije izvora… Rušen je prija ovog rata... – počeo je djed.
- Jesam li bila rođena već? Mislim, da li je rušen prije mog rođenja, prije '85? – pokušavam dobiti precizniji odgovor.
- Može biti… moguće, ne znam točno, ali sigurno nakon ’77, tada mi je otac umro. – ono što se meni čini krajnje širokim rasponom, za njega je sasvim pristojno i dovoljno precizno smješten događaj unutar njegovih devedeset godina.
- Promjer je bio veći od jednog metra, to znam jer smo ga morali tesati da bi u pilani mogao ući u ležeći gater. Dobiveno je četiri puta po četiri metra planjki, što će reći, da je imao šesnaest metara dužine čistog debla prije krošnje. Prije rušenja sam ga pokušao prodati, ali nije mi se svidjela cijena, pa sam odustao. Reko neka još raste, ali onda smo ga ipak odlučili rušiti. I ovako već nije bilo pilane koja ga je mogla primiti.
Oduvijek se u selu pričalo da moji djedovi ništa ne mogu prodati, samo mogu kupiti tuđe.
- Ne znam više što je sve rađeno od njega, jer sam i druge hrastove rušio prije njega, ali on je bio najveći i zadnji kojeg smo rušili. Bilo je još tridesetak drugih doraslih u to vrijeme, ali njih su Srbi u ratu posjekli i odvezli. Sve smo radili od hrastovine, štokove, prozore, vrata… na vikendici na moru, na mojoj kući, na ovoj kući, onaj stol u blagovaoni, ovaj stol… – i pokazuje kvrgavim šakama prema radnom stol koji se proteže širinom cijele prostorije.
- A što je napravljeno od one bukve, imam fotografiju srušene bukve na kojoj sam kao dijete? – i pružam djedu album.
- Položili ju. Ispalo je dvadeset i osam metara drva za ložit. Ništa nisam radio od bukve, zašto i bi kad smo imali hrastovine.
Ostatci ostataka još su tu. Hrastovine još ima. Još uvijek radimo od nje, ali umiješale su se i druge vrste. Prenosimo u naslijeđe i neke nove gene.
Promatram fotografiju, moja mala čupava glava još hoda zemljom, sve ostale su preselile. Pitam se kada će meni biti dopušten odlazak. Bog kad uzme svoje pero u ruke, ne pušta dok ne zapiše i posljednju misao.
srijeda, 18.09.2019.
Za dame
Imam ptsp od svojih tekstova na naslovnici pa hajmo imati reklame dok ta nepogoda ne prođe.
Za stare dame koje koriste facebook kao ja. :)
utorak, 17.09.2019.
Problem
Ulazi socijalna radnica i iznosi mi određeni problem, ali me dakako, po običaju ne izvijesti o svim relevantnim okolnostima, pa s obzirom na dobivene informacije, dajem opće upute i mišljenje glede tog problema.
U idućem trenutku, kolegica pravnica iz sobe kaže:
- Koju si ti školu završila? …– i gleda me svojim snishodljivim stavom šmrkaća oblaka.
- Prekini, nemaš više puno kredita kod mene za takvo ponašanje! – režem ju u pola.
- Reci mi, molim te, koju si ti školu završila? … - ona pokuša ponovno okrenuti na svoje, ali kod mene to danas ne prolazi.
- To što radiš je direktno, neposredno vrijeđanje mene kao osobe, i zato te molim da prestaneš s takvim izjavama. – gruba sam, i riječi mi klize s usana lakoćom ravnodušne sigurnosti. A moje „molim te“ izlazi iz nadmoći kulture, ne iz podložnosti.
Socijalna radnica se smješka, veseli ju što konačno netko pere moju kolegicu iz sobe, jer inače svi to rješavaju sa „hihi haha“, ubacuje svoje komentare u našu razmjenu, ali ne obazirem se previše na nju.
- Gle, ovo je pravni problem i moramo se razgovarati kao pravnici… - pokušava opet igrati na kartu koju nikad nema u rukama.
- Ti se ne razgovaraš kao pravnik. – ova točka je tik prije glasnoće koja zahtjeva uskličnik u tekstu, te savršeno predstavlja odrješitost kraja rasprave.
Ubrzo ipak dobivam dodatne informacije glede problema, koji je čini se eskalirao dok sam bila na godišnjem odmoru, pa socijalnu radnicu s adekvatnim uputama upućujemo van sobe.
Znam, pričat će se da smo se posvađale, hodnici će brujati. Neprovjereno i netočno. Ovo nije bila svađa, samo ispravljanje leđa, zauzimanje prostora, postavljanje granica.
U tuđe ne diram, ali prostor koji zauzmem je moj i njega ne dam. Bez osjećaja. Volim odnose bez osjećaja, ima ljepote u pravilnosti kojom ih možeš oblikovati.
Kolegica započne priču o tom problemu i kako je ona zaprimila poziv i o prijetnjama tog čovjeka, i žao joj je ako me uvrijedila, ali taj problem zahtjeva djelovanje takvo i takvo…
Klimam, potvrđujem, slažem se s njom oko problema.
Pauza.
Pa započne kako je nova šefica u redu, kako ne donosi odluke bez provjeravanja, kako ne djeluje samo na temelju prijave nekog radnika na ponašanje drugog radnika, nego je zbilja korektna, za razliku od prošle šefice…
Klimam i ponavljam kako se slažem s njom, jer se doista slažem, i znam zašto mi to sada priča, jer zna da mogu otići i požaliti se na nju (što meni ne pada na pamet, ne trebam nikoga da mi rješava moje odnose s ljudima), i jedino me jebe što ju sada moram slušati dok se sama ne opere preda mnom, a meni tak svejedno, ali znam da njoj treba pa slušam i klimam i čekam da ju prođe.
Pauza.
Pa opet.
Klimam.
Začudo, nakon još jedne pauze, ona dodaje:
- Znaš zašto ti govorim ovo sve, zato što nam ne treba da probleme pred nju iznosimo.
- Mi nemamo problem. – umirujem ju.
I doista ga nemamo.
Ja imam problem.
Problem što sam pola života Boga molila da mi da strpljenja i razumijevanja, i da me nauči voljeti. Pa sam dobila što sam tražila.
Pod hitno moram promijeniti molitvu.
Nešto u stilu : „ Daj mi mira i tišine, a može i nekog lika koji će znat što sa mnom, ali u kratkim valovima, između lika/likova molim dugačke intervale mira i tišine. „ Ovo je samo radna verzija. Opasne su te molitve, treba ih jako pažljivo formulirati, inače se obiju o glavu.
Jebalo me strpljenje, razumijevanje i stockholmski sindrom.
Ova točka označava rezigniranost, apatiju i čuđenje nad vlastitom glupošću.
