Dnevnik toka misli
srijeda, 23.05.2018.
Bliska prijateljica
Smijem li si dopustiti par minuta lutanja kroz svoje misli. Bijeg od valova koji me neumoljivo zapljuskuju, lešinara koji kljucaju, telefona što zvone, i vrata što se otvaraju uporno u nepravilnom ritmu radne dinamike.
Mijenjam kolegicu koja je na bolovanju, već drugi tjedan. Liječi svoj ponos i ego. Opravdano. Politika je kurva, nakon druženja s njom svakome je potrebno bolovanje. Odrađujem njen dio posla, odrađujem svoj dio, sve je hitno, sve je bitno, i svima su potrebne konzultacije u pogledu posla koji rade u prosjeku 15 godina duže od mene.
Misle kako pravnik zna bolje od njih, riječ pravnik ima stigmu pameti, a zapravo jednostavno ne vjeruju dovoljno sami sebi. Problem nedostatka samouvjerenosti. Ili, prebacivanje odgovornosti na drugoga, i to bi mogao biti razlog, ali u svojoj vjeri u dobro u ljudima, prikloniti ću se prvom tumačenju.
Kad bih barem već bila stara.
To je misao koja mi se često plete po mozgu. Bili smo na svadbi ovog vikenda. Promatram stariji bračni par u klupi ispred mene. Muž polako gubi strpljenje. Mrzi vjenčanja, a ovo je vjenčanje s misom. Bliži se pričest, i gospođa iz reda ispred se ustaje, dok muški ostaju sjediti. Njezin suprug blago ju pridržava za kukove dok se ona provlači ispred njega. Sretnici.
Nemam iluziju da će mi starost biti lijepa. Vjerojatno ću imati šećernu bolest i reumu, ako ćemo genetski, a mirovine možda neće niti biti, ako ćemo financijski. Ipak, priželjkujem ju. Priželjkujem da su sve važne odluke iza mene, da me svo zlo koje mi se mora dogoditi već prekalilo, sve bitke ili dobivene ili izgubljene, ali da ih više ne moram voditi. Čak i sretni trenutci neka su sjećanja iz kojih ću crpiti snagu, a ne bljeskovi munje koji će proći prije nego što dođu.
Premlada sam da bih rekla da sam umorna od života. Ali što mladost ima s time? Preumorna sam od neizbježnosti spoznaje da još, u najboljem slučaju, moram doživjeti nemoć i smrt svojih roditelja, posvađati se s mužem bar sto puta, poslati desetke ljudi u pm, pokopati dio svojih snova, i promatrati životne boli i padove svoje kćeri. A sve to će se dogoditi, jer to je život.
Moja sestra je trebala živjeti, ona je voljela život, ja život samo odrađujem. Poput nekog velikog ispita, rješavam pitanje po pitanje, s glupim osjećajem moralne obveze da ga riješim najbolje što mogu. Družim se sa smrću još od kada sam stajala kao dijete uz raku u koju su pokapali mojeg brata. Čak niti tada smrt nije bila nešto strašno. Smrt je šal kojim grijem ramena, moja bliska prijateljica. Život je taj od kojeg me hvata jeza, neumoljiv, uporan, nasilan i krvav. Spoznaja da će u nekom trenutku doći njegov kraj, moja je utjeha.
I ne moram se brinuti, proći će dovoljno brzo, što sam starija godine kraće traju, samo ću se okrenuti i moje želje će se ostvariti. Godine traju sve kraće, ali zato su mi dani dugački, vječni. Svaku večer zahvaljujem Bogu na svemu što je taj dan prošlo u dobru, ali na daru života što mi je dao ne zahvaljujem, o tome ćemo se razgovarati Licem u lice. On već zna što ću mu izbrojati, ....da me se nije pitalo kad je o tome odlučivao, nisu mi dane upute, previše je toga nejasno i skriveno, kontradiktorno i šuplje... i slično, međutim, ne znam što će On meni reći.
Možda će mi, kroz neki od ovih beskrajnih dana koji su mi suđeni, šapnuti zašto. Možda neću morati čekati kraj utakmice. Možda mi pošalje neku drugu blisku prijateljicu.
ponedjeljak, 14.05.2018.
Sijem
Poput zalutale jeseni, jutro je osvanulo maglovito i svježe. Trava otežala od rose, polegla pod težinom svojih sokova i prosutog biserja. Miris vlage i skrovitosti u mislima, a boje divno nestvarne kao akvarel.
Ne volim poeziju. Zapravo, „ne volim“ je krivi izraz. Nemam vremena za poeziju.
Poezija traži vrijeme, obrnuto proporcionalno broju riječi u pjesmi. Uz vrijeme, potrebno je posebno stanje duha, spremnost na uranjanje i otvorenost za oslikavanje vizija na platnu svoje duše.
Tko danas ima vremena za to? Čitamo bez razumijevanja mudre izreke na fejsu, reklamne panoe dok se vozimo autom, gledamo, ali zapravo ne vidimo, čitamo ali ne pamtimo. Lakše mi je pročitati roman od 500 strana nego jednu pjesmu od tri kitice. Iako i romani skrivaju svoje pjesničke slike unutar radnje, ipak je radnja ta kojom si opravdavam gutanje i trčanje kroz tekst, dok pjesma poput ljubavnice traži potpunu posvećenost i davanje na par sati. Rijetko kada se upuštam u tu avanturu.
Čak i kad se čovjek nađe s druge strane pera, priča je slična. Mislim da je teže napisati dobru pjesmu nego dobar roman. Stoga se rijetko upuštam i u tu avanturu.
Kome onda padne na pamet ideja slati me na radio kako bih čitala svoje pjesme? Meni ne, ali mojoj kolegici da. Ona poznaje ljude, a ljudi su skloni izaći u susret mojoj kolegici. I tako se, ni luk jela ni luk mirisala, nađem u studiju sa slušalicama na glavi i mikrofonom pred sobom, premrla od straha i treme.
Koja li je uopće svrha života nego pobijediti svoje strahove?
Moje prirodno stanje je samoća. Kao priučeni ekstrovert, u prijevodu introvert kojeg su godine suživota sa ekstremnim ekstrovertom prisilile na usvajanje prihvatljivih društvenih obrazaca ponašanja, imam užasnu tremu od bilo kakvih javnih nastupa. Kategoriju javnih nastupa tumačim široko, pa tako u nju ulazi i radnja - podignuti slušalicu i rezervirati termin kod zubara. I baš zato, nikada ne bježim od prilike da tom svojem strahu zadam udarac. Pričanje o seminarskoj radnji pred cijelom dvoranom na faksu, održavanje predavanja o muško-ženskim odnosima u prostoriji punoj muškaraca i žena, ili kao jučer sudjelovanje u radijskoj emisiji i čitanje vlastite poezije.
Izvana se moja nezvoza u pravilu ne primjećuje. Na faksu su mi kolege uvijek govorili kako izgledam smireno i staloženo dok čekam ispite, međutim, istina je da sam prije toga bila na WC-u s proljevom. Pa tako i jučer, izvana sam bila pristupačna, vesela i razgovorljiva osoba, čitala sam pjesme polako i sigurno, dok sam iznutra umirala, srce u gaćama. Jedva sam čekala sakriti se u neku rupu i procesuirati što mi se upravo dogodilo.
Imam jedno novo iskustvo, a mojem strahu dodana je nova karika na lanac.
Svaka naša radnja, svaka naša izgovorena riječ je sjeme koje smo bacili, ne znajući na kakvo će tlo pasti i kakvim plodom uroditi. Jučer sam posijala mnogo sjemenja, posvađala sam se s mužem, dogovarala kupoprodaju vikendice, prodala svoj zadnji uradak akrilnih boja na platnu, pokazala nećacima kuglični ležaj i upozorila brata da ne smije dirati u tuđu svetinju samo zbog svoje zabave. Vikend čiju reprizu ne priželjkujem, a tjedan koji je počeo smiješi mi se licem sve samo ne blagog i ugodnog izraza.
Sjeme će klijati, a plodovi će me pogoditi kad ću to najmanje očekivati. Neću biti spremna, nisam bila ni jučer. Nije poanta u spremnosti, poanta je u nebježanju.
četvrtak, 10.05.2018.
O sumnji
Sunčana i prohladna jutra nižu se ovog tjedna postojano i bistro poput planinskog potoka. Paukove zlatne niti titraju na neprimjetnom gibanju zraka. Pijem kavu i odbijam svoje suradnike i njihove političke peripetije u vezi posla shvaćati ozbiljno. Smijem se bez glasa i vodim duhovite razgovore sama sa sobom, diveći se sposobnosti ljudskog djelovanja da zakomplicira postupke kako bi osigurao vjerodostojnost, dok je istodobno javna tajna da sami sebi pljuju u lice. Glumci u parodiji birokratskog licemjerja. Srećom, imam sporednu ulogu, nažalost, i sporedne uloge imaju tendenciju uprljati svojeg nosioca.
Pijem kavu i sumnjam, sumnjam u ozbiljnost života.
Andreas Urs Sommer u svojoj knjizi Umijeće sumnje, Nagovor na skeptičko mišljenje, u uvodu kaže:
........Ova knjiga ne želi biti ništa više od skromne zbirke primjenjivih slučajeva filozofskog sumnjanja,...
Nikada neću biti skeptik, nije mi u naravi, previše sam lakovjerna. Svatko me može prvi put preveslati, i to ide na njihovu savjest. Međutim, drugi put to više nema veze sa tuđim zlom, već s mojom glupošću, pa stoga nastojim izbjeći taj drugi put. Malo vježbe skeptičkog razmišljanja neće biti na odmet.
U poglavlju Zabava, Urs Sommer razlaže:
.....
Ipak češće bivam zabavljen, postajem primatelj zabave koju su drugi pripremili za mene. To znači da nestaje i refleksa koji je još prisutan kada se zabavljam, svejedno zabaljam li se s drugima ili sam. Ako me se još samo zabavlja, tada sam kao biće koje misli i osjeća postao igračka onih čija mi se zabava nudi.
... Izložen sam, dakle, utjecaju kojem vlastitom snagom ništa ne suprotstavljam. Nalazim se u stanju trpljenja.
Ovime me odmah dobio, moja mržnja prema reklamama ili mobitelima koje svi prijatelji drže u rukama dok smo na kavi, ovdje nalazi plodno tlo. Međutim, on nastavlja razlagati sustav skeptičnog razmišljanja i na kraju dolazimo do zanimljivog preobrata.
....
Zabava je loša jer me osuđuje na pasivnost ukoliko me se samo zabavlja.
Ali kakva je to sloboda,..., koja mi daje samo pravo na djelovanje, ali ne i na trpljenje?
Dolazi se do zaključka da ako svjesno i svojevoljno odlučim bivati zabavljenom, biti pasivnom, onda je to također izraz moje slobode i prava na izbor.
Ponekad mi se čini da je, zbog sulude vožnje modernim životom, jedini način kako u pet minuta isključiti i resetirati mozak, tako što ga uštekamo u TV ili mobitel. Međutim, navodno 15 minuta čitanja nekog romana smanjuje razinu stresa u puno značajnijem postotku.
Otpuštanje napetosti bivajući zabavljen je dakako potrebno, ako ništa zbog našeg zdravlja, međutim, slobodno vrijeme koje u službi odmora biva iskorišteno na taj uludi način, možda je baš ono vrijeme koje nam je dano kako bi se posvetili stvaranju ili političkom djelovanju.
U poglavlju Slobodno vrijeme kaže:
.....
....slobodno vrijeme omiljeno sredstvo pripitomljavanja ljudi.
Lunjajući internetom i društvenim portalima svih vrsta, i gubeći vrijeme za koje se vječno žalim kako ga nemam, ponekad razočarano uočim kako nisam zabavljena, kako nema sadržaja koji me zanima. I onda mijenjam ploču. Ostajem umrežena, ali ovaj put u ulozi zabavljača, nudeći sadržaj koji bih i sama htjela pronaći.
utorak, 08.05.2018.
Boje
Vidim slova i brojeve u bojama.
Što je poprilično zabavna karakteristika, ali ima i svoje nusproizvode. Pa tako ženski lik u knjizi može biti opisan kao crnka vrane kose i tamnih očiju poput komada ugljena, i zvati se Sara. Slovo S je žuto, žarko žuto i svaka Sara, Sanja, Sofija.... bit će plavuša htio to pisac ili ne. Dok će sve Gordane, Gorane, Georgiane biti garavuše crne kao noć. G je crno. Iako imena imaju više slova, u pravilu prvo slovo daje naglasak cijeloj riječ (riječ je riječ zelene boje, tamna poput guste rijeke). Ponekad, ako je manje dominantno, zna se spojiti sa drugim nijansama, ali to je već rijetkost. A ako se kojim slučajem spoje i slova i značenje riječi, kao kod Svjetlane ili Sunčane, stvar je zacementirana.
Pa tako i blogeri (riječ blog je smeđe boje, kao i imena Borna, Branislav ili Berislav), čak i oni koji su svoje fotografije objavili, ili čiji identitet nije skriven, za mene imaju svojstva koja proizlaze iz imena/naslova koji su si dali, a karakter i godine iz cjelokupnog dojma i tragova što ostavljaju u svojim riječima.
Golden H – gospodin u 60-ima, u crnom odijelu (G je crno), sijede kose (H je bijelo, ponekad i srebrno), okružen knjigama filozofa, ekonomista i sociologa, za radnim stolom kod kuće, ili u udobnom naslonjaču, okružuju ga tople nijanse, a opet distanciran, spartanski sažet.
FreshCaYg – plavokosi, plavooki muškarac (F je svjetlo plavo, S je žuto, H bijelo, C svjetlo žuto) u kasnim 40-im ili rane 50-e, sjedi u bircu na terasi, kratka crna kava na stolu, novine također, košulja s kratkim rukavima, pomalo zgužvana, razbacuje se svojom osobnošću, poznaje sve supijače kave za susjednim stolovima, kao i sve prolaznike, nemaran, glasan, glumac, a negdje duboko skriven čuči čovjek.
Anna-Bonni – crvenokosa (A je crveno, blještavo crveno, dominantno), godine ne mogu odrediti, godine ženama ni ne treba određivati, pije kavu na terasi kod kuće, na suncu, okružena zelenilom, prekrasan kontrast crvene i zelene, vatrene čudi, naoko mirna, sjedi, pije kavu, ali isto tako mogla bi uhvatiti cijeli grad za šiju i dobro ga protresti.
Sarahbernardht – plavokosa (S je žarko žuto), one dobrodušne tople nijanse, nema obličja, nema godine, poput sunčeve kugle sjaji, njezine zrake prodiru duboko, sežu daleko, samo onaj neodređeni osjećaj kad svratim na njenu stranicu – doma sam.
..................
Svraćam na stranice blog knjige kao gost, ne znajući nikad što me čeka u idućem poglavlju, a ako baš želim mogu birati pod poglavlja i namiriti dušu potrebnim sadržajem. Kad mi treba mira i tišine idem do Golden H-a; kad mi se pije neobvezna lepršava kava do Fresha, tamo su ionako svi; kad mi se putuje zelenilom krenem tragovima Zlatnih Žbica; kad preozbiljno shvatim samu sebe, Smjehotvorine su uteg na drugoj strani vage; a kad mi se hladnoća zavlači pod kosti sjednem kod SarahB kako bih se ugrijala blještavilom žutog biserja.
ponedjeljak, 07.05.2018.
Danas grizem
Zrela sam za godišnji odmor. Zrela kao kruška. Ma što govorim, već sam fermentirala, tko bi zagrizao u mene dobro bi se napio. Da mi je sada jedna dobra ljuta. Kvragu, ni piti ne smijem, dijete u jutro ne pita da li si mamurna ili ne. Kao što ne pita niti da li si umorna ili ne, niti da li bi rado piškila sama bez da me gledaju te plave oči i pitaju:
- Mama, ta ladiš?
Sve mi se prosipa kroz prste, trebala bi mi jedno tri dana intenzivne njege, a onda tri dana mračne komore pa tri dana ležanja na suncu. Nakon toga možda bih se opet mogla fokusirati.
Zdrava sam kao drek, kako se to izvoljeva izraziti moj muž. Internistica je bila nešto pristojnija u svojem izričaju pa je rekla da je sve u redu, ... samo ste anemični, zalihe željeza su vam niske.
Zdrava kao drek i spremna puknuti kao kokica. Danas su mi usporedbe zadivljujuće originalne i živopisne.
Sistematski je iza mene. Isprepipali su me, ispikali, zavirili gdje treba i gdje ne treba, premazali me onim gelom za uzv od glave do pete, da bi mi na kraju rekli što znam od osnovne škole, fali mi željeza. Iako moram priznati, svi su doktori i doktorice bili krajnje ljubazni i profesionalni.
Doduše, jednom od doktora sam vjerojatno ostavila gorak okus u ustima. Pitao je u šali, dok mi je pregledavao abdomen:
- Nema posla, ha? – misleći na moju struku i radno mjesto, što je bilo toliko apsurdna pomisao da ju moje moždane vijuge nisu povezale s mojim poslom, već podigle na višu razinu generalizacije stanja u Hrvatskoj.
- Ima posla u Hrvatskoj, samo ljudi ne žele raditi. – trenutak je šutio, pa rekao.
- Niste me razumijeli, mislio sam na vaš posao, šalio sam se.
Kanije mi je kolegica, koja je bila prije mene na redu, rekla da je njoj ispričao kako ima pet ponuda za odlazak iz Hrvatske. Tek mi je onda sinulo. Čovjeku koji ima posao i plaću par tisuća veću od moje, i koji se dvoumi da li napustiti Hrvatsku, rekla sam – ... ljudi ne žele raditi.
Riječ je o nečemu što tvrdim upornošću mazge već mjesecima svakome tko želi slušati. Tvrdim, jer to proizlazi iz mojeg radnog i osobnog iskustva. Azilanti bez znanja jezika i bez rodbinskih veza pronalaze posao u roku par mjeseci, dok naši ljudi sklapaju sporazumne otkaze ugovora o radu na neodređeno vrijeme (držala sam te dokumente u rukama), ako ćemo o NKV i SSS, a ako ćemo o VSS, svi moji kolege s faksa su zaposleni, svi vježbenici koji su prošli kroz moje ruke su se zaposlili.
O da, znam, nisu to poslovi koje sanjamo, plaće koje želimo, uvjeti koji bi nam odgovarali, to nije predmet moje tvrdnje. Moja tvrdnja je – U Hrvatskoj ima posla, samo ljudi ne žele raditi.
Niti ja ne želim raditi. Želim otići na godišnji odmor od svojeg života. Pobjeći poput najveće kukavice, pobjeći od svojeg glupog mozga, svojih glupih planova, svojih je... obveza, rodbine, pranja veša, ribanja wc-školjki i brisanja je... prolivenog mlijeka.
Da sam bar u pms-u, mogla bih sve svaliti na to, i reći samoj sebi za dva dana bit ćeš kao nova. Ali nisam.
Danas čak ni je... pisanje ne pomaže.
Ma znam u čemu je problem... fali mi željeza...
Idem zabiti zube u neku kovanu ogradu!
četvrtak, 03.05.2018.
Pivski čep
Tekst sam napisala 2013.g. i iz poštovanja prema prijateljici stavila ga u otpad...
"Udaje mi se prijateljica. Doduše, nije mi prava prijateljica. S obzirom da sam rigorozna po pitanju dodjele titule prijateljica, moram reći da ona više spada u kategoriju jako dobre poznanice iz društva u kojem se krećem na tjednoj bazi.
Digli su kredit za stan i sada ga užurbano uređuju. Neće biti gotov do svadbe. Međutim, zar je itko uspio riješiti sve prije nego što se uputio u tu navodno dosmrtnu avanturu?
Mogli su ići u podstanare, ali htjeli su ulagati novce u nešto svoje.
Mogli su si urediti stan u dvorištu njezinih iznad garaže, ali bojali su se da će se rodbina previše petljati.
Digli su kredit.
I sada su vezani ne obećanjem koje su dali jedno drugome, odnosno dat će ga uskoro, nego su vezani okovima bankarskog sustava.
Žao mi je svakoga tko diže kredit, bio prisiljen na to ili ne.
Međutim, nije to ono što me u vezi nje muči. Financijski problemi su gadni i novac razara obitelji, ali recimo da dokle god slijedimo isti cilj pred očima, možemo svladati prepreke.
Problem je što svi u društvu smatraju da on nju vara ili će ju varati ili ju je varao, a u najmanju ruku očijuka sa svakom zgodnom curom na koju naleti. Ono što ona ne želi vidjeti pored zdravih očiju, ne možemo joj mi nacrtati. Ne bi bilo umjesno, a nije da ga je netko ulovio in flagrante. Mislim, nije isto da li vidiš da se netko drži za ruke ili dodirivanje, ili je uhvaćen u bludnom činu. Da je netko vidio ovo zadnje, vjerojatno bi joj rekao, ali ovako??
Ovako ništa.
Osim toga digli su kredit. Čemu biti sijač zlog sjemena. Imati će problema i bez nas. Banke će se već za to pobrinuti.
Jedno ljeto, sjedili smo svi na terasi vikendice. Lik me svako malo nešto pitao, tinejđerski pokušavajući pridobiti moju pažnju. S obzirom da me iritirao još od prije, a ovo je samo utvrdilo moje mišljenje, nastojala sam uvijek biti u dijagonalno suprotnom kutu terase.
U jednom trenutku dok sam ležala u ležaljci što je bilo moguće dalje od njega, doletio je do mene pivski čep. On me gađao pivskim čepovima!!!!! Digao mi je tlak na žešće, a imam jako dugačak fitilj. Ekipa je blijedo gledala što se događa, u šoku kao i ja. Ona je također bila tu. I nitko ništa.
Pitala sam muža:
- Smijem li sada prestati biti pristojna? - drugi su to shvatili kao neku šalu, ali muž je znao da kipim. Već smo puno puta pričali o njemu i znao je moje mišljenje.
- Ne smiješ. - odgovorio je i svi su se opet nasmijali.
Nikad nisam prežalila što u toj prilici nisam reagirala nagonski već u skladu sa finim odgojem. Ponekad nagon zna najbolje. Ponekad psovke nisu grijeh, ponekad za dobrobit drugoga, čovjek mora uvrijediti i obezvrijediti odabrani subjekt ljubavi tog drugoga.
A opet. Što mi znamo o njima? Što itko zna o drugom paru?
Dok sam još hodala sa svojim mužem, nebrojeni broj puta sam dobila komentar :
- Pa što ti radiš s njim?
- Mora da ti je teško s njim...
- Jadna ti...
Slušaš te ljude i misliš si ... Pa koji vam je k...! Što vi znate o meni i njemu i našoj vezi!
Ne. Nemam pravo suditi, nemam pravo ni procjenjivati ih, čak ni misliti ružno o njemu. Niti ću to činiti.
Pijem radler. Čekam oluju. Čistim misli od kukolja. "
Razveli su se tri mjeseca nakon svadbe. On je tražio razvod. Ona bi mu oprostila ljubavnicu.
I dan danas nikome nije jasno, ako već nije volio nju, što nije bar sebe dovoljno volio pa izbjegao cijelo sranje oko kredita, vjenčanja, uređenja stana...
Nisu sve negativne misli kukolj. Nisu sve pozitivne misli pšenica.
srijeda, 02.05.2018.
Sjekira nije voda
- Imam dvije sjekire u spavaćoj sobi. – odgovaram Mirni.
Sjedili smo na našoj terasi, pala je noć, dijete spava, a iz svih tegli proviruju krvave glave pelargonija. Mirna je pitala društvo što bi napravili da noću čujemo kako nam netko kopa po kući. Naime, razgovarali smo o pljačkama koje su zadnjih godina učestale po kvartu. Na moj odgovor svi su se nasmijali. Zapravo sam potpuno neduhovita osoba, samo iznosim činjenice, ali činjenice su ponekada drugim ljudima smiješne.
Prvu sjekiru mi je poklonio muž. Za rođendan, prve godine kad smo prohodali. Umjetnik u duši kakav je, dao je ugravirati moje ime u oštricu, izrezbario je dršku i napravio posebnu kutiju sa crnom baršunastom unutrašnjosti za nju. Naoštrio ju je kao britvu, ali zbog umjetničkog dojma odmah je bilo jasno da je potpuno neupotrebljiva, osim za staviti na zid. Vjerojatno sam tada zaključila da je on pravi.
Sjekira nije voda.
Tjednima prije toga žalila sam se Filipu kako je moj otac mojem bratu napravio i poklonio sjekiru, a po pravu prvenstva rođenjem trebala sam prvo ja dobiti sjekiru, a tek onda deset godina mlađi brat. Postupak mog oca pogodio me poput šamara.
Međutim, sin je sin, a kćer je kćer. I nikada kćer neće biti sin. Mogla sam s njime mijenjati ulje na autu, zabijati kaplaje na krovu šupe, miješalica i ja najbolji prijatelji, savršeno poslušna i puna poštovanja, ali kćer nikada neće biti sin.
Danas taj sin ne razgovara s ocem, taj sin sada ima bijele mekane ruke, radi u programerskoj firmi, nakon pet godina studiranja još nije bakalar, doveo je curu u kuću, pa dijete. Djeca što imaju djecu. I začudo time samo još učvrstio svoj položaj, jer sada sin ima sina, i zastava je osigurana.
Jednom kad sam pričala s ocem o tome, otvoreno sam rekla kako je pogriješio s izborom nasljednika, vođe obitelji. Meni je sada svejedno, već sam se usmjerila u druge vode, izgradila svoj brod, ali moglo je biti drugačije, snovi mojeg oca nisu se morali raspasti tako brutalno. On mi je rekao:
- Prezime je poput zastave, ljudi se okupljaju oko zastave. – udala sam se, promijenila prezime i očito se obitelj neće okupljati oko prezimena mojeg muža.
- Shvatila sam. – odgovorila sam mu, i više nismo o tome pričali.
Međutim, razmišljajući kasnije ostala sam pri svome, pogriješio je. Nije dovoljna samo zastava, važno je i tko ju nosi. Moj brat je previše balav i previše slab da bi se okupljali oko njega, on još nije svoj čovjek, i pitanje da li će i kada biti. Zastave ne mogu nositi bijele i mekane ruke. Međutim, ništa od toga nije presudno, presudno je što on niti ne želi nositi tu zastavu. On rezonira nekom drugom melodijom, koja nije niti dobra niti loša, već njegova. Moja je bila kompatibilna s očevom... ali sin je sin... I tako kao što je jednom naša susjeda Ličanka rekla svojem sinu kad ju je pitao za cvijeće, a ona već bila stara i bez snage:
- Ono što je bilo toga više ni.
Moj otac je oduvijek imao ideje, ideje o našoj obitelji i kako bi utopijski to trebalo izgledati. On bi se pomalo povlačio, sin bi preuzimao, kćeri bi se oslanjale na pomoć sina, baka bi čuvala unuke. Nažalost, niti jedna ideja mog oca nije se ostvarila. Skršene su nemilosrdno neminovnošću naše ljudske gluposti.
Možda je moglo biti drugačije, a možda i nije. Možda je baš moralo biti ovako. Možda to nema nikakve veze niti s mojim bratom niti sa mnom, nego s lekcijama koje je život pripremio za mog oca. Krvožednim lekcijama čiji popis je sastavljen prilikom njegovog rođenja.
Nakon što sam rodila, otac mi je napravio sjekiru. Malo sječivo, oštro, dugačka drška, s metalnim zubom na kraju pa može služiti i kao štap za planinarenje. Dobila sam svoju sjekiru, prekasno da bi se brod spasio, ali drške dovoljno čvrste da se na nju još neko vrijeme oslonimo brat i ja.
Sjekira nije voda.
