Noć je, dijete duboko diše i izvlačim se iz kreveta. U dnevnom boravku palim lampu i dohvaćam Arhipelag gulag drugi dio.
U poglavlju o mangupima dolazim do pojma intelektualac i tko je zapravo intelektualac?
Solženjicin priča o sobi nakaza (kao o socijalnom modelu) gdje su bili mangupi, zatvorenici višeg položaja u hijerarhiji logorskog ustrojstva, među njima i on. Nakazama je smatrao zapravo samo četvoricu od njih šestero, uključujući sebe, jednog generala, jednog „generala“ i jednog neuropatologa Pravdina.
Pravdin je izrastao u kulturnoj sredini, sav njegov život je protekao u umnom radu, sve oko njega su bili obrazovani ljudi – a opet pitanje je da li je bio intelektualac, to jest neko ko poseduje ličnu inteligenciju.
Kako godine prolaze ja se sve više zamišljam nad tom reči – inteligencija. Mi se svi rado ubrajamo u nju, iako je sasvim izvesno da joj ne možemo svi pripadati.
Između redaka crnih tiskanih slova na požutjelom debelom papiru, moje misli odlutaju do prošlog vikenda.
Nakon mojeg opsežnog iznošenja biografskih podataka Virginije Woolf, Realna je jedva dočekala da ispali iz sebe:
- Dobro Ana, koji je tebi k… da nas maltretiraš ovakvim knjigama, bilo mi je kao da sam opet na faksu! Znaš ti koliko sam se tih feminističkih sranja načitala na faksu jer sam morala! Njen život je sto puta zanimljiviji od te knjige.
Naravno, Vlastita soba bila je moj prijedlog za čitanje, jer abecednim redom predlažemo knjige.
Vrijeme je protjecalo dok smo slušale njene izljeve frustracija knjigom i tjerale od sebe malu pseću štetočinu da nam ne ukrade kolače sa stola.
Realnoj moram priznati što je bar pročitala knjigu do kraja i zaista joj se posvetila, čak i citate izvadila. Tri od nas sedam nisu knjigu uspjele pročitati do kraja. Meni je trebalo skoro puna dva mjeseca za tih 114 stranica, jer sam ih čitala isključivo u lokalnoj birtiji po tri sata u komadu, naručujući jednu kavu za drugom i radeći bilješke. Izvadila sam toliko citata da sam praktički prepisala cijelu knjigu.
Realna je završila Filozofski fakultet, doduše talijanski, švedski i norveški, ne komparativnu književnost, međutim, dok slušam njeno mišljenje i kritiziranje sadržaja, čudim se. Zar fakultete ne biramo prema sklonostima nekoj temi ili znanju? Uostalom, ona niti ne radi u struci. Otkuda tolika nakupljena odbojnost?
Čitajući prvi dio Arhipelaga gulag osobito mi je zanimljiv bio baš dio gdje detaljno analizira Kazneni zakon Sovjetskog saveza. A isto sam se napatila na faksu, i trebalo mi je sto godina da završim, vjerojatno više nego njoj, i radim najdosadniji mogući pravni posao, pa ipak na pravnu tematiku ne reagiram s toliko negativnog naboja. Baš suprotno.
Vraćam se crnim tiskanim slovima i neuropatologu Pravdinu, nesigurnoj, izbezumljenoj i zalutaloj ovci Arhipelaga.
Ne znam kakav je neuropatolog bio. Mogao je sigurno biti i dobar, ali samo u neko učtivo i opušteno vreme, i to ne u državnoj bolnici nego u privatnoj ordinaciji, iza bakarne pločice na hrastovim vratima, uz melodično otkucavanje zidnog sata, gde ga ništa ne požuruje, gde ima samo svoju savest da sluša. Međutim, on je od toga doba dobro isprepadan, isprepadan za sav život.
Dalje u tekstu priča nam o Oračevskom, jednom od dvojce mangupa iz sobe koje nije smatrao nakazama, već prema njemu osjećao sklonost i divljenje…
Došao jednom netko i ispričao: sa sedmog sprata ispuštena je betonska ploča. Svima se dah prekinuo: „Da nije koga ubila?“ Samo Oračevski: „Da li ste videli kako se razbila, u kojim pravcima su naprsline?“ (Ploče su izlivene po njegovim crtežima, i on je htio da zna da li je dobro postavio armaturu.)
- Skupili se brigadiri i grupovođe po decembarskoj studi u kancelariji da se ogreju i prepričavali logorske. Ušao Oračevski, skinuo rukavicu s jednim prstom i, pobednički i pažljivo, izvukao iz nje na sto skočanjenog ali još živog, lepotana – leptira s narančastim i crnim šarama: „Evo da vidite leptira što je preživeo devetnaest ispod nule! Našao sam ga na jednoj tavanskoj gredi.“
I pomalo biva jasno. Nekad si bio šegrt kod krojača, kovača, klobučara..., danas smo šegrti Pravnog fakulteta, Ekonomskog, Građevinskog… i sva ta naša vrla obrazovanja nemaju nikakvu vezu sa inteligencijom ni majstorstvom. Moje sugovornice su sve visoko obrazovane žene, ali da li posjeduju osobnu inteligenciju je manje sigurno.
… Ako ne želimo da izgubimo ovaj pojam, ne smemo dozvoliti da mu opada vrednost. Intelektualac se ne sme određivati prema profesionalnoj pripadnosti i vrsti zanimanja. Dobro vaspitanje i dobra porodica također nisu zaloga da se postane intelektualac. Intelektualac je onaj čiji su interesovanje i volja okrenuti uporno i neprekidno prema duhovnom životu, i to ne pod prisilom spoljašnih okolnosti već često i uprkos njima. Intelektualca je onaj čija misao ne podražava druge.
Savjetujete mi vrćenje vlastitog tihog filma, pronalazak kvalitetnijeg društva, ali moji interesi su šaroliki, želim vidjeti cijeli Mjesec! A preda mnom se otkrivaju paralele u toku misli jednog Solženjicina i jedne Virginije Woolf.
Sada znam da se pisac ne sme potčinjavati osećanjima gneva, odvratnosti, prezira. Recimo da si se nekome u vatri usprotivio. Ti onda nisi toga saslušao, nisi došao do njegovog sistema pogleda. Izbegavao si nekoga iz odvratnosti - umakao ti je tebi potpuno nepoznat karakter, upravo onaj koji će ti ustrebati. Ja sam - na žalost prekasno – video da sam svoje vreme i pažnju uvek poklanjao samo onim ljudima koji su me oduševljavali, bili mi simpatični, izazivali u meni saosećanje, pa zbog toga i vidim društvo kao što Mesec vidimo: samo s jedne strane.
Woolf…
Pisat će bijesno, a mogla je smireno. Pisat će budalasto, a mogla je mudro. Pisat će o sebi a mogla je o svojim likovima.
…
Kad govorimo o romanopiscu, onda pod integritet mislimo na uvjerenje koje on pruža da je nešto istina. Da, osjećamo, nikada ne bih pomislila da je tako; nikada nisam upoznala ljude koji se tako ponašaju. Ali uvjerio si me da je to tako, da se tako zbiva.
Kroz misli mi se vrti trosatna rasprava s curama na temu knjige Virginije Woolf, Vlastita soba, ali i na odnekud nadovezanu temu napretka čovječanstva i da li treba Zemaljsku kuglu isti tren potopiti i sve nas pobiti, jer je sve otišlo u pm, a ljudi su nesposobna i zla čudovišta.
I iznova se pitam kao i toliko puta do sada, zašto nisam uspjela formulirati svoje argumente preciznije? Zašto sam pod pritiskom tri raspravna protivnika povjerovala da nisam u pravu? Zašto vjerujem da drugi znaju više i bolje od mene? I zašto kao toliko puta do sada odlazim sa bojišta rasutih riječi s neumoljivim osjećajem – u pravu si, prespavati ćeš, provjeriti činjenice i složiti argumente, one nisu ni približno shvatile tvoje polazište i tvoju misao, jer gradimo na potpuno različitim temeljima.
*bias - pristranost, predrasuda, odstupanje, naklonost... viši pojam svega navedenog
One grade na negativnom stavu uljuljkane pasivnosti i nabacanih floskula:
- Svijet je otišao u pm.
- Dokle god se ljudi međusobno ubijaju čovječanstvo ne napreduje.
- Znam povijest, učila sam ju.
- Bijelci drže Afriku i zato se ona ne može razvijati.
- Govoriš o prvom svjetskom ratu, jer je to najrazvikaniji događaj glede broja ubijenih, znaš ti koliko ljudi se danas ubije u svijetu?
- Dokle god mali crnci moraju vaditi dijamante u Africi…
Pokušavam doprijeti do njih objašnjavajući da je povijesni razvoj civilizacija tekao različito po kontinentima i da se unatoč tome što kažemo da je Zemlja globalno selo, ipak ne možemo glede razvoja tehnologije, civilizacije i kulture promatrati kao jedinstvo. Pokušavam objasniti da u Africi crnci ubijaju crnce, a ne bijelci, i da su se ljudi oduvijek ubijali međusobno i uvijek budu, ali to ne znači da čovječanstvo nije napredovalo….
- Ne mogu vas natjerati da pospremite svoje krevete, ali ja ću svoj pospremiti. Vjerujem da stvari idu na bolje, vjerujem da imam utjecaja, vjerujem da mogu nešto napraviti, ja sam taj ćošak svemira na koji mogu utjecati, i ja ću svoj dio odraditi.
U nastalom procjepu tišine, tiha i povučena Suosjećajna kaže:
- Zapravo smo nezahvalni, nismo svjesni koliko nam je dobro.
Na što sve ostale počnu klimati glavama, potvrđujući da se ne sjetimo reći hvala na svemu što imamo.
I opet sam crna ovca, jer kažem:
- Ja sam zahvalna. Svaki dan. Svaka moja večernja molitva započinje sa – Bože hvala ti na svemu što je danas dobro prošlo, jer uvijek puno toga prođe u dobru.
Moje molitve su jednostavne, kažem – Bože hvala ti što imam krevet i sada ležim u njemu jer sam umorna ko pas, ili što imam krov nad glavom, jer vani pada kiša. Prije jela kažem, Hvala ti što imam za jesti, jer sam gladna kao vuk. Bog nije glup, ne trebaju mu cifraste neiskrene floskule, dovoljna je jedna riječ, jedan osjećaj i svijest da ništa od toga nije palo s neba.
Vodim se pitanjima – što mi je činiti? što mogu napraviti? koje knjige moram pročitati? koje ljude upoznati? s kime raspraviti pojedine teme? od koga mogu naučiti ono što ne znam?, jer sam gladna kao čopor vukova, žedna kao pustinja, u potrazi za mozgovima koje ću proždrijeti.
Promatraju me kao neku čudnu biljku, ispranu pozitivnim uvjerenjima, načičkanu zahvalnošću, prožetu djelovanjem, koja govori o samoobrazovanju, mijenjanju svijeta, i koja ih maltretira nečitljivim knjigama (tri od sedam nisu pročitale knjigu do kraja, knjiga ima 114 strana). Misle da sam idealist, sanjar, one pune sebe i svojih realnih viđenja stvari, glava zabijenih u pijesak.
I nisam Don Quijote ni Sancho Panza, ni imaginarno čudovište, nego jebena vjetrenjača. Pozitivna činjenica njedara punih energije u stalnom pokretu uvjerena da će ta šaka brašna koju dnevno sameljem nekome napuniti trbuh.
Sestra izvlači djeda iz auta, nosi ga u kuću, ja grabim svoje dijete i ulazim za njom. Pregledavam sve prozore po svim katovima da li su dobro zatvoreni. U hitnji razmišljam što mi je činiti, kako zaštiti ukućane, gdje se sakriti. Izlazim pred kuću, kum sa još dvojicom presijeca kablove i vodove da ne bi došlo do eksplozija i požara. Kum je vedar i neopterećen, dok kiša pada horizontalno, a čudovišno veliki tornado već zalazi u našu ulicu. Vrh vrtloga prekiva cijeli grad, tutnji i bljeska plavo ljubičasto kao u filmovima apokalipse.
Budim se u gluho doba, a probuđeni um nastavlja rješavati situaciju, dok srce lupa u krletki od rebara. Izbacila bih sve nepotrebno iz špajze koja se nalazi pod stepeništem, ugurala deke i jastuke, dohvatila sve boce s mineralnom i nagurala najmilije unutra dok sve ne prođe. Stepenište je nosivi dio kuće, građene još onda kad se o potresima nije vodila briga.
Nakon što sam riješila problem, um pita – Zašto sanjaš tornado? Koju poruku mi podsvijest sada šalje? Na što me upozorava?
Noćas sam ubila boga u čovjeku koji me tlačio, kojeg sam poslušno slušala dok mi nije prekipjelo. Budni um prepoznaje lice jednog od uvaženih lokalnih pravnika. Ne važan detalj, važniji je onaj gdje nećaka šaljem da dozove pomoć – Dovedi tatu! – vičem za njime, iako mi pomoć očito ne treba, možda je otac potreban kako bi spriječio da doista ne ubijem tog čovjeka.
I jutros dok magla obavija duše mojeg grada, zagonetke više nema.
Bijes.
Čist u svojoj pravednosti.
Razoran u svojoj snazi.
I potpuno pogrešan kao metoda ili cilj.
Čini se da imam popriličnu količinu negdje svezanu lancima. Možda ću ga morati malo prošetati, zapravo ne možda, nego pod obavezno, šetati ga često, ali pomalo, udobrovoljiti ga, inače će mi se otrgnuti, izgristi nedužne, a pre lijena sam sanirati štetu u slučaju takvog razvoja događaja.
- Evo ti dvije seljačke jabuke! – upada mi kolegica u sobu. Jedna od onih koja mi mentalno savršeno odgovara, konkretna i jednostavna, i vječito me hrani plodovima svojeg vrta.
Pružam ruke i kažem:
- Hvala! – s osmjehom koji poklanjaju djeca. Jer dijete sam sve dok mi ne dokažu suprotno.
- Nema na čemu! Vani je ova grozna magla, depresivno vrijeme! – uzvikne ona i na izlasku snažno zatvori vrata.
Prinosim jabuke licu, a one zamirišu sjećanjima.
Odlažem ih sa strane i promatram.
Male su, crvene, pjegave, s crnim točkama, poput staračkih ruku. Obasjane žućkastim svjetlom lampe nestvarno blješte uz sivi printer i bijeli telefon.
Sinoć dok sam s trga hodala prema kolodvoru, nakon što sam si kupila četiri knjige, i niti jednu od onih koje sam tražila, jedan čovjek mi je rekao u prolazu:
- Lijepo te gledati dok hodaš, ali žurim pa ne mogu više hodati iza tebe.
Možda sam konačno pronašla brzinu koja meni odgovara.
Zagrizam u jabuku, sočna je i bijela. Ostavljam tragove sjajila na njenoj kori i ona mi se šljokičasto smiješi. Trebala bih raditi, ali moje misli plešu i vrte se u krug kao mali vražići oko vatre. I puštam ih jer me vesele. I jer se zbog njih smješkam dok gledam u tu groznu depresivnu maglu kroz prozor.
