Naslonjena sam na narančasti stub zgrade, zavjetrina obasjana suncem.
Spuštam glavu na prsa.
Šilt poštarske kape skriva mi lice.
Sjeverac na mahove zaokrene prema meni i zaleprša vrhovima pelerine.
Oštro poput britve okrzne mi obraze.
Tonem u nepomičnost.
Poput mačke na suncu, ne postojim za vanjski svijet.
Čujem korake.
- A je li ona živa? – tiho pita dječački glas.
- Ne znam. - odgovara odrasli muški glas.
Otvorim oči, ali ne podižem glavu. Vidim par velikih čizmi i par malih kako prolaze ispred mene.
Podižem glavu i osmjehujem se djetetu, a njegov otac prasne u smijeh:
- Živa je!
- Nije lutka! – usklikne dijete oduševljeno dok mu se oči šire od uzbuđenja.
Ubrzo im se pridruži majka koja je zaostala za njima desetak metara, vjerojatno zagledana u neki izlog, pa mi kaže:
- Pitao nas je da li ste lutka. – i smije se dok prolazi.
Ne progovaram, samo ih ispratim s osmjehom i opet spuštam glavu na prsa, srca ugrijanog jednostavnosti ophođenja kojoj nas uče djeca.
< | siječanj, 2020 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.
Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,
da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,
mame osmjehe
i suze.
Pišem.
Postojim.
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.
Albert Camus
Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.
Salvador Dali
dtokamisli@yahoo.com
Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora