Dnevnik toka misli

srijeda, 30.01.2019.

Female assassins

Ponekad bubnem glupost i ostanem živa. Ni prvo ni zadnje ljudsko biće koje se bavi takvim nepodopštinama. Međutim, mogu reći u svoju obranu, kasnije obično provjerim koliku sam glupost rekla, a ponekad dođem i do zaključka da možda i nisam rekla glupost.

Pa me tako moj komentar – Znaš ti da su najbolji plaćeni ubojice žene? (pri čemu sam se lukavo poslužila formom pitanja pa u slučaju da netko doista ima točan podatak, mogu reći - pa ja sam pitala, nisam tvrdila), potaknuo istražiti što doista internetska bespuća kažu o ženama plaćenim ubojicama.

Zapravo me iznenadilo koliko malo kažu. Lako je pronaći liste najboljih muških plaćenih ubojica, ali takve liste za žene nema. Oh, postoje liste, liste serijskih ubojica, i povijesnih žena koje su pomagale u ubijanju, a svima je poznata priča iz Biblije o Juditi. Međutim, to nije bilo ono što sam tražila.

Ipak, pronašlo se tu što kakvih zanimljivosti o ženama ubojicama.

1. Obične ubojice (u smislu jednom i bez naknade)

Dr. Lana Mužinić-Masle psihijatrica iz Psihijatrijske bolnice Vrapče, napravila je istraživanje zašto žene ubijaju i kako to čine. Štoviše, 1999. godine napisala magistarski rad na temu “Usporedba forenzičko-psihijatrijskih obilježja ženskih i muških počinitelja kaznenih djela ubojstava i pokušaja ubojstava.”

Iz tog rada ugrubo proizlazi da žene najčešće ubijaju iz straha, hladnim oružjem, bračne partnere koji su ih zlostavljali i to u zajedničkom stanu i pritom su ubrojive i trijezne, a muškarci iz bijesa, vatrenim oružjem, na otvorenom i to poznanike ili slučajne žrtve, pod utjecajem alkohola.

Službeni podaci MUP-a govore da su u 2001. godini, u Hrvatskoj počinjena 74 ubojstva, od čega su 5 ubojstava počinile žene, a ostalo muškarci. Pokušaja ubojstava u prošloj je godini bilo 168, od toga je 18 ženskih počinitelja.

Lana Mužinić-Masle je kazala:

U literaturi ima vrlo malo podataka o ženama počiniteljima kaznenih djela ubojstva i pokušaja ubojstva i to je područje ostalo neistraženo. Kriminologija je općenito malo govorila o ženama, više se koncentrirajući na ponašanje muškarca, jer vladalo je uvriježeno mišljenje da je kriminal ponajprije muška pojava, odnosno fenomen svojstven muškarcima. Takvo shvaćanje nije bilo samo posljedica predrasuda vezanih za uloge muškaraca i žena u društvu, nego se temelji i na činjenici da su muškarci u svim povijesnim razdobljima, u svim zemljama svijeta počinili mnogo više kaznenih djela nego žene, naročito kaznenih djela nasilja. Ovim istraživanjem željela sam definirati specifična forenzično-psihijatrijska obilježja ženskih počinitelja, što se odnosilo na posebnosti afektivnog reagiranja, viktimološku dimenziju ženskog kriminaliteta, djelovanje stanja alkoholiziranosti na ženske počinitelje i drugo, a sve u svrhu objašnjenja zašto dolazi do takvih delikata kod žena.



Žene – trovačice odlaze u povijest

Žene najčešće, točnije u 68,6 posto slučajeva, kao sredstvo ubojstva koriste hladno oružje, a tek u 14,3 posto slučajeva koriste vatreno oružje. …… Ni jedna žena nije svoju žrtvu ubila ni pokušala ubiti gušenjem ili davljenjem, …... Sredstva kojima žene najčešće ubijaju zanimljiv su podatak i utoliko što je nekad jedna od najvećih predrasuda bila ona o ženama-trovačicama.



I da se malo vratimo na PMS….

Posebnu pozornost treba obratiti na promjene koje nastaju u pubertetu, zatim na one vezane uz menstrualni ciklus, trudnoću, porod, materinstvo i klimakterij”, kaže psihijatrica. Razdoblje menstruacije je važno, jer izaziva agresivne impulse, destruktivne misli, strah, napetost i depresiju. Često su ti problemi uspješno korišteni u obrani nakon počinjenja kaznenih djela ubojstva, no svi ti aspekti utjecaja predmenstrualnog sindroma na kriminalitet žena nisu još uvijek do kraja istraženi i može se reći da je u prošlosti precijenjena važnost PMS-a. Danas se smatra da u nekim slučajevima PMS može imati kriminogenu važnost, ali samo kao trigger, a ne kao temeljni uzrok kriminalnog ponašanja.



2. Serijski ubojice

Neka prijašnja istraživanja u SAD-u otkrila su da su žene ubijale kroz mnogo dulje razdoblje nego muški serijski ubojice, a čak 80 posto svojih žrtava su osobno poznavale, te da su gotovo sve te žene serijske ubojice, ironično, bile medicinske sestre.

Psihologinja Marissa Harrison sa svojim kolegom Tomom Bowersom s Fakulteta Penn State Harrisburg godinama proučavala zločine i karakteristike masovnih ubojica, 64 žene serijske ubojice koje su zločine počinile u SAD-u u razdoblju od 1821. do 2008. godine, s dva glavna cilja:

“Prvo, htjeli smo dokumentirati motive i metode ženskih serijskih ubojica i povijesti njihovih ubojstava na nekim novijim primjerima i na puno većem uzorku, jer što su uzorci veći, rezultati će biti vjerodostojniji. Nadalje, s obzirom da smo psiholozi, otkrili smo da nedostaju upravo psihološka istraživanja o ženama serijskim ubojicama”

5 najvažnijih rezultata studije:

1. Kao što je to bio slučaj i u prijašnjim istraživanjima, pokazalo se da je većina žena u istraživanju dolazilo iz višeg ili srednjeg sloja.

2. Gotovo sve (92 posto) su poznavale svoje žrtve, gotovo sve su bile bjelkinje, najčešća metoda ubojstva bilo je trovanje, dok je najčešći motiv bio novac.

3. Većina tih žena bilo je fakultetski obrazovano, ili su imale završenu barem srednju školu. Zanimanja kojima su se bavile bila su vrlo raznolika, pa ih je tako bilo od vjeroučiteljica do prostitutki.

4. Većina žena iz istraživanja bila je udana. Ustvari, ove su ubojice bile čvrsto monogamne – udane, najčešće ipak dva puta, a rijetke od njih čak i po sedam puta. Za većinu onih čije su fotografije bile dostupne pokazalo se da su bile prosječno ili čak iznadprosječno privlačne. Također, sve su bile Kršćanke (tamo gdje su uspjeli iščitati podatke o vjeroispovijesti).

5. Gotovo dvije trećine njih bile su u nekakvom srodstvu sa svojim žrtvama, jedna trećina njih ubila je svoga muža, a čak 44 posto ovih žena ubilo je svoju biološku djecu.

I zaključak:

Prvo: Podaci (kao i podaci iz prijašnjih istraživanja) pokazuju da je glavni motiv za ubojstvo kod žena serijskih ubojica novac, dok je u ranijim istraživanjima dokazano kako je glavni motiv za ubojstvo kod muških serijskih ubojica seks.

Drugo: Ranija su istraživanja pokazala da su muški serijski ubojice često uhodili i ubijali potpune strance, dok su žene češće ubijale ljude koje su osobno poznavale. Stoga bismo mogli reći da su muški serijski ubojice ‘lovci’, a žene ‘sakupljači’. Iako je ovakav zaključak pomalo neobičan, on ustvari pokazuje da su aktivnosti naše psihe uvelike slične aktivnostima psihe naših davnih predaka.



3. Plaćeni ubojice – nedavno objavljen članak (2018.), govori o Kolumbijkama koje izvršavaju naručena ubojstava za lokalne bande, s obzirom se vjeruje da njihova anđeoska lica i status kućanice neće pobuditi sumnju.


4. VIC

CIA otvorila natječaj za plaćenog ubojicu.

Nakon provjere prošlosti, intervjua, testiranja sposobnost, tri finalista, dva muškarca i žena, idu na završni test.

Završni test treba provjeriti da li će izvršiti dani zadatak bez obzira na sve.

Odvedu prvog muškarca do metalnih vrata: Unutra je tvoja žena, evo ti pištolj, ubij ju.

Muškarac odgovara: Ne možete biti ozbiljni!! Ne mogu ubiti svoju ženu!

CIA: Nemate što je nama potrebno, uzmite svoju ženu i idite kući.

Priča se ponovila i s drugim kandidatom

Došao je red na ženu, odvedu ju pred vrata, unutra je njen muž, daju joj isti zadatak.

Ona uzima pištolj i ulazi unutra. Čuju se pucnjevi iznutra, potom vrištanje, razbijanje i lupanje o zid. Nakon nekoliko minuta nastupa tišina, žena izlazi van, i kaže:

- U pištolju su bili ćorci, morala sam ga zatući stolcem.


U konačnici zaključujem:

Žene su bolji plaćeni ubojice od muškaraca. Liste nastaju tako što su počinitelji ulovljeni i izvedeni pred sud pravde. Žene nisu ulovljene, jer su bolje pa zato nema listi. :))

30.01.2019. u 12:14 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 29.01.2019.

Ruski rulet


Naporan tjedan je iza mene.

Taj stupanj samokontrole, koji žena mora isporoditi dok ima PMS kako ne bi otkinula glavu bilo kojem slučajnom prolazniku zato što je za dva centimetra prešao imaginarnu i iracionalnu granicu postavljenu od njenog trenutnog hormonalnog stanja, je brutalan. A očuvati pristojnu razinu odnosa s kolegicom u sobi je već na razini paranormalnih ostvarenja.

Zato muž, koji je mnoge lekcije savjesno usvojio, još uvijek ulijeće u tu zamku kao leptirica na lampu.

- Jesi li dobro? – pita blago namrgođenu ženu.

- Ne! Nisam! Živčana sam već tjedan dana! Hoćeš da ti pričam o tome?! – žena više nije blago namrgođena.

Shvatio je, povlači se u drugu sobu.

Iako ponekad baš uživa u igri s vatrom pa nakon minute opet pita:

- E, a jesi sad bolje?

Reakcije su nepredvidljive, od histeričnog smijeha, razbijanja tanjura, hladnog pogleda do plakanja u kutu. Pretpostavljam da ga opere nalet adrenalina, spreman je dohvatiti jastuk za samoobranu, ali i maramice za ponuditi, i onda postavi pitanje. Ruski rulet za napredne.

Najgori su trenutci kad normalna ti sjediš u staklenoj kocki, zvučno izoliranoj, i pokušavaš onu drugu, što divlja vani slobodno, spriječiti od pogubnih i nepopravljivih riječi i djela.

Možda je vrijeme da počnem redovito psovati. To nije baš damski, a ja bih dakako htjela biti dama, međutim, teško je kamuflirati stvarne osjećaje ako nikad ne psuješ i onda nekome okineš neku sočnu. Ta psovka strši poput Eiffelovog tornja u Parizu. Kad bi mi to bila redovna navika, nitko ne bi od šume vidio drvo.

Stvaranje dobrih navika, moj životni cilj.

Srećom, nije svaki mjesec tako, i srećom ima rok trajanja.

Trenutak oslobođenja nastupa naglo, kao nožem odrezana linija. Ramena se opuste, blagost se vrati u oči i misli počnu lutati obzorom, lelujavo kao netom oprani oblaci.


29.01.2019. u 10:27 • 15 KomentaraPrint#

srijeda, 23.01.2019.

Pada snijeg


Dan odmiče i više nije jutro.

Dan odmiče, a mrak se još uvijek smuca kroz ulice. Pada kiša. Prozorsko staklo urešeno biserima.

A moje misli spokojne. Zakukuljene na suhom. Razbuđene kavom, ali neopterećene. Rijetki trenutci, biseri na vremenskoj crti.

Imam novu frizuru. Preživjela sam prvi val odobravanja, na poslu, doma, u virtuali. Kažu drastična promjena, kažem jedino takve i radim. Kažu izgledam mlađe, kažem nitko me neće shvatiti ozbiljno. Kažu odlično je, kažem praktično je.

Imam na sebi staru, bordo crvenu vesticu. Kupila mi ju je sestra prije četrnaest godina, na dan svojeg vjenčanja. Vidim ju pred sobom poput ljeta, toplu i nasmijanu. Bila je moje sunce, moje utočište. Moja protuteža.

Kažu kad ne možeš promijeniti dečka/muža, promijeni frizuru. Mislim, ali ne kažem, kad ne možeš spriječiti život da ti izbija dah iz pluća, odreži kosu, ofarbaj ju u vatru i prikrij bol. To sam napravila kad se razboljela, dok smo živjeli kao pod opsadom, potpuno izgubljeni, glumeći hrabrost. Uvjeravajući druge, uvjeravali smo sebe same.

Pomirile smo se, moja sestra i ja. Više ne sanjam čudovište, sada sanjam prijateljicu, pratiteljicu. Opet imam protutežu.

Pita me frizerka – Tko vam je radio undercut i bojenje u sve nijanse crvene?

- Ah… jedna mlada frizerka koja voli eksperimentirati s bojama, u selu G… prema gradu Z… Jedno vrijeme sam redovito putovala u tom smjeru.

Cijela jedna ogromna životna priča o bijegu, sreći, ljubavi, sestrinstvu, majčinstvu, boli i gubitku, stisnuta u malu kapsulu - „Jedno vrijeme sam redovito putovala u tom smjeru.“

Odrezala sam tragove prošlosti, tragove stare nove frizure. Više ne moram prikrivati bol, sada se s njom mogu nositi. Sada ju mogu izvaditi poput bisera iz kutijice.

Novi početak? Ne. Samo vidljivi znak dugog procesa saniranja ratnih posljedica. Na spirali života nema novih početaka.

Pada snijeg. Nebo je bijelo. Moje misli suhe i tople.

23.01.2019. u 09:20 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 22.01.2019.

...neki drugi put

Mrak je. Iskradam se iz toplog kreveta u kojem moje dijete spava, bezbrižno kako to samo djeca znaju. Oblačim maslinastu opremu na sebe, pripremljenu večer prije. Dotaknem mužu rame:

- Idem. – i utisnem mu poljubac u sneno čelo.

U prizemlju, u dnevnom boravku, moja majka namješta kosti mojeg djeda. Novi član našeg obiteljskog kruga.

- Toplomjer mi ne radi. – kaže.

Ponovno se penjem na kat. U mraku u kutiji napipam naš toplomjer i nosim ga majci. Djed ima 39,6. Treći dan. Hitna ne želi doći. Doktorica je preko telefona samo rekla – Skidajte temperaturu. Kad kažete zdravstvenom sustavu da pacijent ima devedeset i jednu godinu, dati će vam do znanja da to nije njihov pacijent. Moj djed je sada Božji pacijent, onog Boga u kojeg ne vjeruje.

Kćeri su mu dogovorile dom.

Nitko ne želi u dom. Tamo gdje u 22 h ugase svijetlo i više te nitko ni ne pogleda do jutra. Tamo gdje nikome ne pripadaš, tamo gdje si živi mrtvac među živim mrtvacima. Ali starost nema izbora.

Međutim, moja majka mu je samo rekla:

- Ja sam vama još davno obećala da možete kod mene.

Djed je na to procvao. - Da, naravno!

Moja majka mu daje lijek, a po mene dolazi prijatelj i odlazim u lov. Idem odmoriti dušu.

Fulala sam tri ferme i postavila sva klasična glupa pitanja, ali bar sam konačno koristila svoju TOZovku. Sad si više nismo strankinje. Sad mi već ugodno leži u rukama, a rame se naviklo na njenu težinu.

Dolazim doma u pola 14. Djedu je bolje. Temperatura je pala.

Navečer moja majka ide na misu. Odmoriti dušu.

Sjedim kraj djeda. On drijema. Vrti se. Namješta se. Kosti žuljaju.

Promatram ga. Zglobovi reumatično ukočeni, kvrge, izrasline, pjege.

- Kao staro drvo, po kojem svašta raste. – govorio je djed.

Obrazi upali, prsa kao prazna krletka, škripe. I mirisi. Uvijek pamtim mirise.

Sve je to već nekoliko puta proživljena priča. Nekoliko puta proživljeni mirisi. Dok sam studirala, baka Draga bila je kod nas tri godine nepokretna nakon moždanog udara, nakon moje udaje, baka Maca bila je pola godine kod nas nepokretna, odrezali su joj stopalo, dijabetes. Uhodani smo, izbacimo kauč, ubacimo krevet, dogovorimo smjene. Unatoč tome što moramo reorganizirati svoje navike, kroz glavu mi prolazi misao - Bogatiji smo. Osjećam da svaki novi član obitelji, ma kakav god bio, znači bogatstvo.

Promatram ga dok Smrt sjedi kraj mene i razmišlja… danas ili sutra? Ništa joj ne savjetujem, nije to moj posao. Ali moj djed je žilavi starac i znam da će Smrt morati svratiti neki drugi put. Međutim, ne govorim joj to, shvatiti će i sama.

Odjednom buka na ulaznim vratima, ulaze moj muž i dijete. I Život se razbuja po ćoškovima i otjera tišinu i polumrak.


22.01.2019. u 09:02 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.01.2019.

Nemoj...


Nemoj me grliti nakon što sam se ustala iz pepela.
Nemoj me ljubiti nakon što sam iščupala vlastito srce i bacila ga kroz prozor.
Nemoj…
Više nemaš što grliti, nema se što ljubiti.


Imao si priliku dok me očaj razdirao,
dok sam suzama natapala papir za umatanje poklona,
dok sam čučala pod vrućim tušem i ridala.
Tada si me mogao grliti i ljubiti.


Sada ću sama sebe grliti
i sama sebe ljubiti,
sama ću sebi oprostiti
i sama ću sebi biti najbolja žena na svijetu.


Svaki put bit ću sve jača,
svaki put bit ću ti sve dalja.

21.01.2019. u 08:18 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 15.01.2019.

HOMO DEUS (2)

Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)

Dobriša Cesarić


Znanstveni je put prema rastu tisućama godina bio blokiran jer su ljudi vjerovali da sveti spisi i drevne tradicije već sadržavaju cjelokupno znanje koje svijet može ponuditi. Korporacija koja vjeruje da su sva naftna polja na svijetu već otkrivena sigurno neće trošiti vrijeme i novac na traženje nafte. …..
Najveće je znanstveno otkriće bilo otkriće neznanja. Kad su ljudi shvatili koliko malo zapravo znaju o svijetu, iznenada su imali dobar razlog tragati za novim znanjima, a to je otvorilo put prema napretku.


Možda je jednom davno otkriće neznanja otvorilo put prema napretku, ali na jednoj sasvim individualnoj razini, meni je spoznaja o vlastitom neznanju pravo oslobođenje. Tako često u raspravama ili najobičnijim razgovorima počinjemo sa „… ja mislim…“, „ … čini mi se…“, … čuo sam…“, „… zar to nije ono kad…“ , a zapravo nemamo pojma. Već neko vrijeme kad nešto ne znam, kažem – Ne znam.

Ponekad njegove riječi zvuče jako pametno i istinito, ali i izvučeno iz kontekst, što me čudi jer često pruža uvid u kontekst koji nisam znala, a onda ga u drugim situacijama tako nemilice iz ignorira.

Mnogo je lakše živjeti s fantazijom jer fantazija daje smisao patnji.
Svećenici već tisućama godina znaju za to načelo. …Želite li potaknuti ljude da vjeruju u izmišljene entitete poput bogova ili nacija, trebate ih potaknuti da žrtvuju nešto vrijedno. Što je njihova žrtva bolnija , to su uvjereniji u postojanje imaginarnog primatelja te žrtve. Siromašan seljak koji je Jupiteru žrtvovao dragocjenog bika postat će uvjeren da Jupiter doista postoji jer kako bi inače opravdao svoju glupost? … Malo je ljudi koji mogu sebi priznati tako nešto.


Siromašni seljak zna da Jupiterovi svećenici bilježe tko je dao , a tko nije, da društvo gleda tko je dao, a tko nije, i tko zna koju je istinsku svrhu žrtvovanje tog bika imalo u nekom ruka ruku mije kontekstu. Seljak vrlo vjerojatno uopće nema potrebu opravdati svoju glupost, on zna da nema izbora. Međutim, na nekoj drugoj razini, znati prepoznati kada se trebaš povući, jer ono u što ulažeš svoj trud nema više smisla, i priznati samom sebi - Pogriješio sam. , treba uzeti u obzir kao korisnu karakteristiku.

Zanimljivo mi je bilo razmišljanje i eksperimenti vezano za „doživljavajuće Ja“ i „ narativno Ja“, prvo je ono koje realno doživljava svaki trenutak, a drugo je ono koje o tome kasnije stvara priču.

Narativno „ja“ :

… , miješa ih s detaljima iz filmova koje smo gledali, romana koje smo pročitali, govora koje smo čuli te maštarija u kojima smo uživali i iz te zbrkane mase plete naizgled koherentnu priču o tome tko sam ja, odakle sam došao i kamo idem. …. Svi mi imamo svoj žanr. Neki ljudi žive tragediju, drugi su u beskonačnoj religijskoj drami, neki životu pristupaju kao da je akcijski film, … Ali na kraju su sve to samo priče i ništa drugo.


A „načelo vrhunac – kraj“, objasnilo mi je kako je moguće da s mužem budem danima u lošem odnosu, ljuta i jadna, a da jedan zagrljaj od pet sekundi svemu tome stane na kraj i cijelom događaju prišije pozitivnu notu.

Svaki put kad narativno „ja“ procjenjuje naša iskustva, ne uzima u obzir njihovo trajanje i usvaja „načelo vrhunac-kraj“ – sjeća se samo vrhunca i završnog trenutka te cijelo iskustvo procjenjuje prema njihovom prosjeku, a to ima dalekosežan utjecaj na sve naše praktične odluke.


Zašto pišem svoj blog?

Ali ljudi mogu pisati pjesme i blogove o svojim iskustvima koje zatim mogu objavljivati na internetu i time obogaćuju globalan sustav obrade podataka. … Vukovi to ne mogu. Pojedinačno sva iskustva vukova -… - postaju bezvrijedna. … Nije riječ o praćenju trendova, riječ je o preživljavanju. Mi moramo samima sebi i sustavu dokazati da i dalje imamo vrijednost.


Potvrđujem li svoju vrijednost time? Zašto ga ne pišem negdje u neki word format, gdje to nikada nitko neće pročitati? Osobno vjerujem da pisana riječ želi biti čitana. Zapisivanjem ona započinje svoj samostalni život i više mi ne pripada. Čak i ako ima neku vrijednost, ta vrijednost mi isto više ne pripada. S druge strane, volim čitati, volim kada tuđa riječ postane dio mene pa se stoga možda i netko mojim riječima veseli kao što se ja veselim tuđim riječima.

Moj pristup prema drugim blogovima?

U prošlosti je cenzura funkcionirala blokiranjem toka informacija, a u dvadeset prvom stoljeću funkcionira zapljuskivanjem ljudi nevažnim informacijama. …U prošlosti je imati moć značilo imati pristup podacima. Danas moć znači znati na što se ne obazirati.


Vrlo često se uopće ne obazirem, preskačem i ignoriram. I skoro jednako često se s mnogo čega ne slažem, ne sviđa mi se, i ne razumijem, ali se ne petljam. Često se smijem, ali ne komentiram, često promislim i ne komentiram, i jako često ostanem bez daha i ne komentiram. Da li se zbog toga osjećam moćno? Ne baš, više osjećam neku slobodu, i trunku ponosa što znam zaustaviti svoje prste na tipkovnici, ili stisnuti delete nakon što sam već natipkala cijelo čudo. Ponekad si mislim, što bi sve ljudi mislili o meni kad bih natipkala sve što mi padne na pamet u trenutku kad mi padne na pamet. Možda je još važnije od neobaziranja na nevažne informacije, upravo znati kad se treba ne obazirati na vlastite misli.

Yuval Noah Harari nema loš stil, ali za moj ukus previše se ponavlja. U jednom odlomku nešto objasni, da bi nakon toga u drugome to isto ponovio malo drugačije ili s neznatno drugačijim primjerom. Možda se to tako mora kad se pišu knjige u kojima se postepeno razvijaju teze i grade filozofsko-znanstvene piramide, ali kod mene to izaziva ubrzano i nepažljivo čitanje.

U konačnici, mogu zaključiti kako mi je drago što sam pročitala knjigu Homo deus. Bilo mi je zanimljivo dobiti uvid u nova dostignuća na području tehnologije, o provedenim eksperimentima ili o stroju koji sklada glazbu, kao i sagledati povijest iz neke druge perspektive.

Iako nisam ljubitelj znanstvene fantastike, zbog bračnih dužnosti, upućena sam u nju i više nego što bih htjela, pa mi sve te teorije o tehnohumanizmu, umjetnoj inteligenciji i religiji dataizma nisu tako strane, ali mi nisu niti privlačne. Nekako vjerujem da ljudi uvijek ostaju ljudi, i da nikakav tehnološki razvoj od nas neće napraviti ništa više no što jesmo i što pojedinačno sami od sebe napravimo.


15.01.2019. u 14:32 • 13 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.01.2019.

Umjetne trepavice


Kad me nešto zanima, pitam. Naivno primjenjujem sve narodne poslovice, a jedna kaže - Tko pita, ne skita.

Ovog vikenda moj se klub opet sastao. Knjiga večeri je bila povijesni roman, po stvarnom događaju, standardne kvalitete, ali ništa specijalno preporučljivo, iako jako razvikan na tržištu i napravljena je odlična serija po njemu. Članice koje prošlog puta nisu mogle sudjelovati, nakon što smo izrešetale glavni lik i temu knjige, vratile su se na pitanje ljubavnika. Meni je to sad već lanjski snijeg, temu sam apsolvirala, više nije napeta, ali moram priznati da su njihova razmišljanja i iskustva bila puno konkretnija i razumnija od svega što smo mi ostale zadnji put rekle.

Posložena kaže:

- Dovoljno je dati mig, i većina muškaraca će biti spremna na avanturu. Meni je na poslu čak došao jedan i direktno pitao, bez prethodnog zavođenja. Voditi će me na vikende, plaćati sve. Odbila sam, jer je oženjen.

Duhovita, koja ovaj put bila savršeno ozbiljna, rekla je:

- Tko traži naći će, ili će biti nađen. Jedna moja prijateljica radi u bolnici, i tamo je to neizbježno. Svima nama godi tuđa pažnja, a tamo te toliko oblijeću, da ako imaš imalo problema u braku i ako nisi najjači karakter, samo je pitanje vremena kad ćeš postati nečija ljubavnica.

Eto. Kao što rekoh, lanjski snijeg. Sad me muči nešto drugo.

Umjetne trepavice.

Naime, kao i svaka druga ljudska spodoba, donijela sam novogodišnje odluke. Obično uspješno ostvarujem svoje odluke, ali ima jedna koju recikliram već godinama i nikako. Možda mi se ove godine posreći, ako ništa imam snažniji motiv.

U pitanju je odluka postati ženom, sa svime što podrazumijeva, a šminka je općepoznati sastojak.

Do sada sam se izvlačila na mladost, kao mladosti ne treba šminka, iako današnja mladost hoda sa tri kile žbuke na sebi, i gubeći vrijeme na Instagramu sad sam već poprilično upućena u teoriju postupka kako svoje autentične i originalne crte lica pretvoriti u copy paste ljepotu. Također, sam pokušala krivnju svaliti na svoju mamu koja se nikada nije šminkala, niti lakirala nokte. Međutim, moram biti iskrena i priznati sama sebi da sam lijena. Svaka vještina zahtjeva vrijeme i trud, a ja bih radije otišla u dućan po elektrode za varenje i ključ broj 13, nego po puder i ono … kako se to zove… rumenilo. Doduše, moram priznati i postojanje stanovite količine straha i srama.

Međutim, sada imam kćer i htjela bih joj omogućiti da sama odluči da li će hodati naokolo sa tri kile žbuke na sebi, ili bez maskare kao njena mama, a da potonja odluka ne bude rezultat straha od šarenih posudica i sjajnih bočica. Što znači da u kućanske potrepštine s kojima se ona susreće moram ubaciti i šminku, jer čovjek se boji onog što ne poznaje, a ako od malena bude čeprkala po tim prozirnim kutijicama možda neće biti hendikepirana kao njena mama.

Stoga pitam u klubu:

- Što ide prvo, da li staviš maskaru na svoje trepavice pa onda nalijepiš umjetne, ili prvo umjetne trepavice pa na sve maskara?

Praktična odmah odgovara:

- Prvo staviš umjetne trepavice, a onda s maskarom prikriješ prijelaz.

Odlično, zvuči jednostavno.

Iiii… onda su stvari krenule nizbrdo. Počele su nabrajati različite marke, pa vrste od onih za svaki dan do onih glamuroznih, da bi na kraju počele o ugrađivanju trepavica! Neka žešća znanstvena fantastika.

Na kraju se ubacila Duhovita:

- A zašto ne počneš s nečim jednostavnim, kao tuš i maskara, nego ti odmah na umjetne trepavice?

Savršeno razuman argument.

Nemam ništa za reći u svoju obranu.

14.01.2019. u 09:04 • 8 KomentaraPrint#

petak, 11.01.2019.

HOMO DEUS (1)

HOMO DEUS
Kratka povijest sutrašnjice
Yuval Noah Harari



Hvala @geomir na preporuci za knjigu.

“History began when humans invented gods, and will end when humans become gods”

Yuval Noah Harari, rođen 1976.g., izraelski povjesničar i profesor na Izraelskom Sveučilištu u Jeruzalemu.

U svojoj knjizi Homo deus, Yuval Noah Harari istražuje i predviđa što nam nosi budućnost, kad se spoje stari mitovi i nove tehnologije kao što su umjetna inteligencija i genetski inženjering. Kroz knjigu iznosi mnoga nova istraživanja, pokuse, znanstvena i tehnološka otkrića te spaja znanja iz povijesti, znanosti i filozofije.

Čovječanstvo je pobijedilo glad, bolesti i ratovanja, koji su novi izazovi? Vječan život, mladolikost?

Sviđa mi se što Yuval Noah Harari, trezveno secira osnovne strukture našeg društva, skida sloj po sloj i okreće cijelu sliku naopačke. On ne osuđuje, on samo iznosi činjenice i postavlja pitanja. Sva ona pitanja koja izbjegavamo, jer ruše koncepte naših života na kojima smo izgradili svoje postojanje.



Nema znanstvenog dokaza za to da li čovjek ima dušu ili nema, ali to niti nije pitanje koje bi nas trebalo mučiti, nego da li je to dovoljno opravdanje za ubijanje životinja? Ako i nemaju dušu, ne znači da nemaju osjećaje, inteligenciju i pamćenje.

Tradicionalan monoteistički odgovor je da samo sapiensi imaju vječne duše. … Budući da svinje i ostale životinje nemaju dušu, one ne sudjeluju u toj kozmičkoj drami….
Nije riječ ni o kakvoj vrtićkoj bajci nego o iznimno moćnom mitu koji na početku dvadeset prvog stoljeća i dalje oblikuje živote milijarda ljudi i životinja. Vjerovanje da ljudi imaju vječne duše a životinje su samo kratkotrajna tijela središnji je stup našeg pravnog, političkog i ekonomskog sustava. To objašnjava zbog čega je, …, posve u redu da ljudi ubijaju životinje za hranu ili čak iz zabave.


Kako je čovjek pokorio svijet? Mašta, sposobnost stvaranja intersubjektivnih stvarnosti.

Upravo zato su mačke i ostale životinje ograničene na objektivnu sferu i rabe svoje komunikacijske sustave samo kako bi opisale stvarnost, a sapiensi jezikom kreiraju sasvim nove stvarnosti. Intersubjektivne stvarnosti koje su sapiensi izmislili posljednjih su 70 000 godina postajale sve moćnije, a danas vladaju svijetom. Hoće li čimpanze, … i arktički ledenjaci preživjeti dvadeset prvo stoljeće? To ovisi o željama i odlukama intersubjektivnih entiteta poput Europske unije i Svjetske banke – entiteta koji postoje samo u našoj kolektivnoj imaginaciji.


Dan dana sjećam se lekcija iz povijesti o prvim civilizacijama, Sumerani, Egipćani … i organiziranih sustava koje su stvorili, kontrola rijeke Nil, navodnjavanje, hvale vrijedni projekti i ostvarenja. Ili?

Pri vrednovanju mreže ljudske suradnje sve ovisi o mjerilima i gledištu koje odaberemo. ….Hoćemo li se usredotočiti na aristokraciju, obične seljake ili svinje i krokodile? Povijest nije samo jedna priča nego tisuće priča. Svaki put kad odlučimo ispričati samo jednu, utišali smo sve ostale.
…..
Primjerice, ljudske mreže izgrađene u ime imaginarnih entiteta poput bogova, nacija i korporacija u pravilu prosuđuju svoj uspjeh sa stajališta imaginarnog entiteta.

Zato se pri proučavanju povijesti bilo koje ljudske mreže preporučuje s vremena na vrijeme zastati i pogledati stvari s motrišta nekog stvarnog entiteta. Kako ćete znati da je entitet stvaran? Vrlo jednostavno –samo se zapitajte: „Može li patiti?“ Kad ljudi zapale Zeusov hram, Zeus zbog toga ne pati. Kad euro izgubi svoju vrijednost, euro također ne pati. … S druge strane, kad je vojnik ranjen u bitki, on doista pati. … Kad kravu odvoje od njezina telića, krava pati.


Vječni problem pomiješanih lončića.

Fikcija nije loša. Ona je čak nužna. Nijedno složeno ljudsko društvo ne može opstati bez općeprihvaćenih priča o stvarima poput novca, država ili korporacija. … Ali priče su samo alati. One nam ne bi trebale postati ciljevi ili mjerila.


I što ako posljedice pomiješanih lončića postanu katastrofalne i pogubne?

U dvadeset prvom stoljeću stvoriti ćemo još moćnije fikcije i totalitarnije religije od svih koje su postojale u prijašnjim erama. S pomoću biotehnologije i računalnih algoritama te nam religije neće samo iz minute u minutu nadzirati živote, nego će nam također moći oblikovati tijela, mozgove i umove te stvarati kompletne virtualne svjetove u paketu s rajevima i paklovima. Zato će razlikovanje fikcije od stvarnosti i religije od znanosti postati teže, ali nužnije nego ikada prije.


Posebno mi je zanimljivo bilo njegovo razmatranje o religijama, on ih definira kao sredstvo za očuvanje društvenog poretka te za organizaciju suradnje velikih razmjera.

Nesporazumi u vezi sa znanošću i religijom najčešće su posljedica pogrešnih definicija religije. Ljudi religiju vrlo često brkaju s praznovjerjem, duhovnošću, vjerovanjem u natprirodne sile ili vjerovanjem u bogove. No ona nije ništa od toga.


Ovakva definicija može razljutiti one kojima je religija prvenstveno duhovan put. Yuval Noah Harari ne ulazi u pitanje duhovnosti, on secira religiju.

Svako društvo svojim članovima govori da se moraju pokoravati nekom nadljudskom zakonu te da će kršenje tog zakona rezultirati katastrofom.
Religije se, …, razlikuju u detaljima svojih priča…. A da bi bogatima pomogla da ipak uđu u Božje kraljevstvo, Crkva ih je poticala na davanje izdašnih milodara uz prijetnju da će škrtice gorjeti u paklu. Suvremeni komunizam također goji antipatiju prema bogatim ljudima, ali im prijeti klasnim sukobom ovdje i sad, a ne gorućim sumporom poslije smrti.
….
Ako ste komunist, možda ćete reći da su bez obzira na to komunizam i kršćanstvo posve različiti jer komunizam ima pravo, a kršćanstvo ne. … čak i ako je tako, ne znači da komunizam nije religija, nego da je jedina prava religija. Sljedbenici svih religija uvjereni su da je samo njihova prava.



Knjiga je opsežna i zbog količine toga što bih si htjela sačuvati kao trajni podsjetnik, razlomila sam ovo izlaganje u dva dijela.

Sviđa mi se što me Yuval Noah Harari ni na što ne nagovara, on me ne docira, ne pljuje i ne vrijeđa, on samo malo po malo iznoseći istu priču iz druge perspektive navodi mene da na slici umjesto ljepotice vidim staricu koja je oduvijek bila tu.




11.01.2019. u 09:00 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.01.2019.

Moje ime je Ana

Moje ime je Ana. Imam 33 godine.

Majka sam jednog šarenog dvogodišnjeg djeteta.

Žena jednog jedinog muškarca, oduvijek i još uvijek.

Kćer neslužbeno razvedenih roditelja, vojnog lica i vjernice.

Sestra devet godina mlađeg brata, studenta.

Šogorica njegove žene, studentice.

Teta njihovom djetetu, trogodišnjaku koji me smatra većim autoritetom od svojih roditelja, jer svoje prijetnje i ispunjavam.

Sustanarka gore navedenima, osim oca koji je odselio.

Sestra pokojnog starijeg brata, utopio se kao dijete.

Sestra pokojne starije sestre, galopirajući atipični rak dojke.

Teta desetogodišnjem senzibilnom dječaku sa ispadima histerije, strahovima od neuspjeha i noćnim morama zbog smrti majke.

Teta sedmogodišnjem poludivljem dječaku sa utvrđenim blažim oblikom autizma, koji još uvijek ne govori tečno.

Unuka devedesetogodišnjeg pogrbljenog starca agnostika koji nam je ovog Badnjaka rekao da je pod križem učinjeno više zla nego pod petokrakom.

Snaha bosanskog Srbina rimokatolika i Dalmatinke na antidepresivima.

Zaposlenik u sustavu socijalne skrbi, tamo gdje su sve priče ružne.


To su činjenice. To je moj kostur.
To nisam Ja.



Moje ime je Nečujno i Nevažno. Moja dob Starmala.

Majka sam Sreće.

Žena Sazrijevanja.

Kćer Manipulacije i Pasivne agresije, Borbe i Žrtvovanja.

Sestra Bijesa, Boli i Pobune.

Teta Nepoznate Budućnosti.

Unuka Prisjećanja i Žaljenja.

Snaha Dobrih Ljudi.

Zaposlenik Siromaštva i Bolesti.


To su metafore. To je moje meso.
To nisam Ja.


Ono o čemu ne pišem uklesano je pod moju kožu.
Ono o čemu šutim, vrišti kroz moje hodnike.
Ali To Nisam Ja.


Ja sam izgubljena u poglavljima svojeg života.
Ja sam Nedovršena Knjiga.
Ja sam Čitatelj i Pisac.

Što će se dogoditi u idućem poglavlju?
Kako Priča završava?


10.01.2019. u 12:18 • 18 KomentaraPrint#

utorak, 08.01.2019.

Novo pitanje


E sad su pitanja počela frcati na sve strane…. Morati ću se preispitati, dojmovi koje ostavljam su raskošni i ni blizu onome što bih htjela.

Naravno pitala sam i muža jučer isto pitanje, a on ni pet ni šest nego:

- Lisica…. sneaky little fox. – iako ni on nije pogodio što sam si sama odabrala kao duhovno biće pratitelja, njegov odabir mi je imponirao, a s obzirom na brzinu kojom je ispalio odgovor bit će da u tome ima istine.

Prijatelj čije mišljenje cijenim rekao je da sam kobila. Konji su moje najdraže životinje, i ako ikada budem bila u mogućnosti imati ću konja i ranč i krave i saditi ću tikvice. Međutim, taj mi se odgovor nije svidio. Možda zato što nazivi nekih životinja u ženskom rodu jednostavno ne zvuče tako fora kao u muškom?

Konj – fora, kobila…. Nije fora.

Pijetao – može proći, kokoš…. Sve vam je jasno.

Novo pitanje!

S kojom životinjom biste sami sebe usporedili ?

08.01.2019. u 08:52 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.01.2019.

Pitanje


Imam jedno pitanje.

Dakako, egocentrično pitanje, koje će mi se vrlo vjerojatno obiti o glavu, kako je to već takvim pitanjima suđeno. U takvim situacijama znamo kakav bismo odgovor htjeli čuti, ali obično uslijedi nešto nama krajnje neshvatljivo i bolno. Kako god, riskirati ću.

Na to me potaknuo nedavni post sa naslovom jedne životinje. Nikad se nisam uspjela identificirati sa horoskopom (nije da nisam pokušala), a niti druge ljude oko sebe prisličiti tako uskom repertoaru (rezultati su obično bili nategnuti i žuljali me do iznemoglosti, vjerojatno zato što tim pojmovima prilijepim vlastite asocijacije, i nikada nisam proučavala što struka kaže o tome), a itekako svakoj osobi koju malo bolje upoznam prilijepim jednu životinju na koju me podsjeća. Nešto poput totema. Pa tako na primjer imam prijatelja jazavca, i prijatelja kornjaču i prijatelja buldoga, oca medvjeda... šogoricu zmiju.

Stoga, one koji me malo duže čitaju, a i one koji su u stanju stvoriti mišljenje i na temelju kratkog čitanja, pitala bih – Koju životinju biste meni prilijepili, odnosno s kojom životinjom biste me usporedili?

Dakako, ja znam koju sam sama sebi odabrala, ali jedan prijatelj kojeg cijenim dao mi je neku sasvim drugu, što mi se nije svidjelo i to me kopka od onda (a ima tome već koja godina). Ovdje neću reći ni koju sam si sama odabrala, niti koju mi je on dao, kako ne bih utjecala na rezultate.

Također, budite slobodni koristiti cjelokupni spektar životinjskog svijeta, uključujući kokoši, guske, koze, zmije, slonove… čak i kukci dolaze u obzir, makar to na prvu zvučalo uvredljivo, sve su to dobre životinje, i moj ego će im ionako dovoljno brzo pronaći karakteristike zbog kojih ću takve izbore shvatiti kao kompliment. ;)


07.01.2019. u 14:56 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< siječanj, 2019 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora