Volim kad otkrijem da sam postala sebična.
Sve započne s time da sam danima nezadovoljna, da me svi smetaju, da mi posao raste preko glave, da mi se čini da nitko ne misli na mene i ne pomaže meni, a ja uskačem svima i pomažem im s njihovim problemima.
Onda puknem, rasplačem se, poludim.
I onda, tu negdje između jedne i druge suze, kroz glavu mi prođe, postala sam sebična.
Zvuči nespojivo, kontradiktorno. A opet je tako točno, i osjećam to kao istinu, istinu veliku kao Velebit. Jer u samom trenutku kad prestanem gledati na stvari kroz prizmu same sebe, kako je meni teško, kako meni nitko ne pomaže, kako sam tužna i nesretna, u tom istom trenutku sav taj teret padne s mene, i više nisam bitna, i mogu se posvetiti sreći.
Ne znam kako da objasnim taj osjećaj rasterećenja koji se u meni javlja nakon što prestanem biti bitna.
Nešto poput davanja sitniša siromahu.
Prolaziš kraj njega i misliš si - ma i ja sam siromašan, moram štedjeti, on će to ionako zapiti, zapušiti, prokockati, sav se stisneš i zatvoriš, pogled ti postane mračan, navlačiš oklop i obrambeni stav ti grči ramena. I onda promijeniš odluku, i kažeš - ma fućkaš sve, neću propast zbog dvije kune, neću se zamarati s time, neka bude, neka bude dobro. I daš čovjeku.
Svako toliko zaboravim gledati u pravom smjeru. Srećom, svako toliko postanem toga svjesna pa promijenim pogled.
Mislim da je poanta u ne isplativosti samosažaljavanja, taj osjećaj jednostavno crpi previše energije, a ne uzvraća ničim ugodnim zauzvrat. Osmijeh i otvorenost za sve što ti se događa, za ljude, za probleme iz kojih ćeš izići jači i bolji, za planove i za budućnost koja možda neće ispasti onako kako si zamislio, i možda je baš dobro što neće ispasti takvom, jer je za tebe negdje isplanirana jedna ljepša budućnost, samo joj se treba otvoriti - ti osjećaji uzvraćaju lakoćom koraka i nepredvidivim trenucima sreće.
I tako je za mene opet osvanuo jedan dobar dan. :)
( doduše, kad sam došla s posla, pretežito sam ga prespavala, s obzirom da zaista spadam s nogu od umora... ;)
Oznake: sebičnost, sreća, dobar dan
Napisano prije skoro dva tjedna…..
Sjedim na drvenim, preko krovnim, vanjskim stepenicama koje vode u potkrovlje vikendice u Bibinjama. Tehnička rješenja mog djeda često izgledaju čudnovato, ali se u konačnici uvijek pokažu kao praktična. Sjedim leđima niz sljeme, a pogledom prema ulaznim vratima, laptop mi je između nogu.
Pročitala sam biografiju Marije Antoanete prema istraživanjima Antonie Fraser.
S obzirom da sam prije nego što sam pročitala ovu knjigu imala vrlo malo saznanja o Mariji Antoaneti, a pokazalo se da su ona koja sam imala - netočna, odlučila sam zabilježiti svoje dojmove o toj francuskoj kraljici, te one aspekte tadašnjeg visokog društva koji su me se posebno dojmili.
Kad netko spomene Mariju Antoanetu, većina ljudi prvo će reći – A to je ona kraljica što je siromasima rekla ako nemaju kruha neka jedu kolače.
I eto već prve netočnosti. Naime, ta priča je prvi put ispričana o španjolskoj princezi koja se udala za Luja XV. Sto godina prije nego što je Marija Antoaneta došla u Francusku. A kao zgodan novinarski klišej pripisivala se brojnim drugim princezama kroz cijelo 18. stoljeće.
Međutim, krenimo od početka.
Marija Antoaneta rođena je 02.09.1755.g. kao petnaesto dijete Marije Terezije. Prefiks Marija u imenu dobila je kao i njena majka i svih 7 tada živućih sestara, a označavao je poseban oblik štovanja koje je obitelj Habsburg gajila prema Djevici Mariji.
Kako je kao šahovska figura za ostvarivanje međudržavnih bračnih saveza bila praktički nebitna, jer je broj starijih sestara bio sasvim dovoljan da podmiri planove njene majke, njezino obrazovanje (koje za žene u tadašnje vrijeme ionako nije bilo nešto posebno veliko), bilo je time dodatno zanemareno. Voljela je glazbu i ples, bila je ljupka i dobrohotna, ali pisala je užasno sporo, nije naučila čitati, francuski joj je bio manjkav, nikad se nije morala usredotočiti i potruditi oko nečega.
I ništa od toga ne bi bilo strašno da 1767.g. nisu Mariju Tereziju zadesile nedaće u vidu velikih boginja. Naime, jedna od kćeri je umrla, a jedna je ostala unakažena i time nepodobna za brak. Odjednom je Marija Antoaneta postala važna figura za ostvarenje majčinih planova.
1769.g. zaručeni su mladi dofen, francuski prijestolonaslijednik Luj VI, u dobi od 15 godina i Antoaneta stara 13 i pol godina.
Djevojče od 14 godina, napušta sve što joj je poznato i drago, udaje se za potpunog stranca i započinje život pred licem javnosti u Versaillesu. Doslovno pred licem javnosti. Naime, nije se smjela sama skidati ni oblačiti, jer svaka radnja je bila oblik stečenog prava dvorskih dama, pa joj se tako događalo da drhturi gola pored kreveta, dok bi se ispoštovao protokol i riješilo pitanje tko ima prednost dodati joj koji odjevni predmet.
K tome jedinu zadaću koju je imala nije mogla ostvariti – roditi dijete. Jer mladi suprug nije znao kako se to radi. Za početak je jedno 7 godina brak ostao nekonzumiran, prvih tri –četiri godine to možda i nije bilo loše, a nitko se nije ni zamarao time, ali onda je već počelo šaputanje i ogovaranje. A i kad je konačno postao konzumiran, nakon nekog vremena morao je intervenirati brat Marije Antoante, Josip, i objasniti njenom mužu što radi pogrešno i zbog čega ne dolazi do začeća.
Postoji zanimljivi odlomak iz Josipovih pisama u kojem navodi da dofen ima sasvim zadovoljavajuću erekciju, nakon penetracije ostaje nepomičan stanovito kratko vrijeme, potom izlazi, pozdravlja svoju suprugu i napušta njene odaje ne svršivši. Čini se nepojmljivim da mladim ljudima netko nije objasnio kako se te stvari rade prije sklapanja braka, ako im je već svima pitanje rađanja nasljednika toliko bitno, a poslali su ih u brak tako mlade da valjda još nisu stigli u igri sami sa sobom odgonetnuti u čemu je štos.
Nadalje, jedan aspekt neimanja privatnosti koji me posebno iznenadio je bilo to što je Marija Antoaneta, kao uostalom sve njene sestre, morala svaki mjesec podnositi izvješće svojoj majci o svojim mjesečnicama. Grozim se pomisli da nekome moram na redovnoj bazi javljati da li sam prokrvarila taj mjesec i ako jesam, primiti u idućem pismu salvu pogrda jer nisam ostala trudna.
U svemu tome, mlada žena je dobivala stalno upute, prvo od majke, a kasnije od brata, kako da djeluje u interesu Austrije. Poslana je kao špijun i diplomat za interese njene prve domovine, a prethodno jedva da su ju naučili pisati i čitati. Po naravi dobroćudna i željna ugoditi, ona nije imala nikakve predispozicije za takvu ulogu, niti interesa, a niti obrazovanja, te je njen neuspjeh na području politike bio logičan i predvidiv. Naravno, i za to je primala pogrdna pisma.
Tako je licemjerno i bezosjećajno popovati nekom što nije uspio u nečemu što ti želiš da on radi, pri čemu ga za to isto nisi niti osposobio niti obrazovao (ako već zanemarujemo činjenicu da si mu oteo pravo da sam odlučuje o svom životu, a on se s time i pomirio, jer za drugačiji život niti ne zna).
Čitajući knjigu osjetila sam sućut prema njoj. Rekla sam i mužu kako mi je žao te žene, da bi mi on odgovorio kako ju on nimalo ne žali, jer bila je bogata, nije ništa radila, ništa joj nije falilo dok su oko nje ljudi umirali od gladi, što je i bio jedan od elemenata koji je u konačnici doveo do francuske revolucije.
Međutim, iako je to istina, ja i dalje osjećam sućut. Sućut ne bira. Sućut koja se osjeća prema jednoj osobi ne uspoređuje se sa sućuti prema drugoj osobi, niti jedna drugu umanjuju. Raskoš, pomade, haljine i dijamanti ne mogu ispuniti srce niti jedne žene (ako neka kaže da može, vjerujem da zavarava samu sebe), prema tome, ako je neka žena osuđena da joj radost čine samo te stvari, ja ne mogu nego osjećati sućut prema njenoj sudbini.
Ovo su nedaće njenog ranog života, o nedaćama njenog zrelog života neki drugi put.
Oznake: Marija Antoaneta
Napisano prije dva dana ( obično pišem i neposredno objavljujem, osim kad je riječ o nekoj priči ili pjesmi koje su nastale u predblogovsko vrijeme, ali sve ima svoje iznimke pa i ovo :)
Laptop mi je na koljenima, Zaz u pozadini. Grijem se fenom. Vruć zrak struji mi po golim nogama. Grešna navika. Bijeli šum. Prazan mozak.
Do prije neku godinu to si ne bih dozvolila. Okorjeli racionalni dio mojeg bića odbacio bi već i samu pomisao na takvo što besmisleno. Uz otvoren prozor biti gol i grijati se fenom. Međutim, s kim si takav si. Pa su tako godine bliskosti i suživota sa F., kao oličenjem svega što je dijametralno suprotno meni, uspjele od mene napraviti čovjeka. Pardon, ženu. Zna se da žene nisu ljudi, to je opće poznata činjenica, samo ja ponekad zaboravim na nju.
Pročitala sam upravo jednu dosadnu knjigu. Potencijal je opako dobar, ali nikako na zelenu granu.
Amy Tan - Spasiti ribu od utapanja.
Počinje malo nezgrapno, jer odmah uvodi jedno 12 likova, onda postane obećavajuća, da bi se na kraju pretvorila u turistički vodič po Burmi i medijsko naklapanje. Završno spašava što se spasiti da opisujući kako je pojedini lik završio, zaplićući sve u neku mudrost i viši smisao.
Na koricama piše - "Iznimna priča o ljudskim čežnjama i njihovim posljedicama" - aha...
Ne volim knjige u kojima je previše likova, pogotovo ako su svi jednako važni. Ali mogu i to prihvatiti ako ih se uspije dočarati u njihovim različitostima, međutim u ovoj knjizi većinu vremena nisam mogla razlikovati većinu likova. I puno je nepotrebnog teksta, previše novinarskog stila.
Kao što rekoh, opako dobar potencijal, ali svako malo skrene u slijepu ulicu. Šteta.
A možda sam malo prekritična danas. Takav mi je dan.
Siv.
Nedefiniran.
Boležljiv.
Odbojan.
I zato je stvoren fen.
Da otupi osjetila.
Da ubije otpor i želju.
Jer prazan um ne stvara probleme.
Oznake: fen
Kad sam zadnji put bila kod djeda i bake, sjedili smo predvečer za stolom pod dunjom.
- Baš si mi dobro došla! Baka je već htjela da odemo u kuću, a meni se još ne ide. A sad ćemo s tobom još malo ostati vani.
Djed, sa svoje četiri noge, jednom kad se popne na kat do dnevnog boravka više ne silazi. Postalo je prezahtjevno za njegovo klimavo tijelo.
Pričala sam im što ima novog. Obično trkeljam jedno vrijeme bez nekog posebnog smisla kako bi djedu dala dovoljno materijala za razmišljanje dok opet ne dođem sa svježom dozom. F. postavlja lamperiju, dala sam krv, u Bibinju je bilo lijepo..... Naravno moram dat i redovno izvješće o svim članovima kućanstva... J. uči, mami je počela škola, F. je zadovoljan na poslu.
Tu negdje djed preuzima vodstvo. Jer ako postoji osoba koja se ne može ugasiti, to je moj djed. Baka se od nedavno samo smješka sa strane. Možda je tako i bolje, nema više ogorčenosti skupljene kroz 50 godina braka. Gordijski čvor, riješen demencijom.
Pričala sam djedu kako uživam u vikendima. Kako je divno kad dođe petak i prijeđem kućni prag nakon posla. Sloboda.
Moj djed je bio učitelj, predavao je fiziku u osnovnoj školi. Kako je počela školska godina, a nadovezujući se na moj komentar o vikendu djed je rekao:
- I mi smo se veselili vikendu. - onako pogrbljen dobacio mi je svoj naborani osmjeh. - Ne vesele se samo učenici vikendu, i učitelji se vesele.
Tek sam u tom trenutku shvatila što je mislio. Pa da! Dok si učenik, doslovce vjeruješ da učitelji vikendom smišljaju kako najbolje u ponedjeljak zagorčiti život jadnim učenicima. A zapravo su i oni samo ljudi koji rade svoj posao.
Ta mi se misao jako svidjela. :)
Sjećam se, kad sam završila osnovnu školu i kad bismo došli u posjetu najdražim profesorima, kako odjednom više nisu bili strašni, nestala je strogost i autoritet. Isto mi se dogodilo i nakon srednje. Odjednom spoznaja - pa to su samo ljudi.
Kad bogovi počnu padati na zemlju.
A takvim bogovima smo stalno okruženi. Šef, sudac, roditelj, policajac, publika....
Samo ljudi u odnosu na koje si iz nekog razloga u podređenom položaju, ali u konačnici ipak samo ljudi.
I nema straha.
Sloboda.
Oznake: učitelji, bogovi, strah, sloboda
Napisana 2.2012.g.
Kada sam to jutro otvorila oči, soba je bila u totalnom neredu, torbica na podu, a grudnjak na jastuku. Bacila sam pogled na mobitel jer sam imala osjećaj da debelo kasnim, a onda sam ugledala njegovu poruku. Nisam ju otvorila. Vjerojatno mi javlja da je s dečkima otišao na muški vikend, pomislila sam. Mutni osjećaj kašnjenja ponovno se probio do svijesti i već sam vidjela Tamaru kako me strijelja pogledom. Iskočila sam iz kreveta i počela hvatat prve komade odjeće kad me zvuk iz kupaonice podsjetio da nisam sama. Zakopčavala sam zadnji gumb na svilenoj bluzi kada je preda me izašlo najsenzualnije biće koje sam ikada vidjela. Crna, mokra kosa, brončana put i savršene obline. Nikakvo čudo da joj sinoć nisam mogla odoljeti. Pregrizla sam želju koja se nanovo počela u meni javljati i rekla:
- Ljepotice, kasnim na dogovor, osjećaj se kao doma, samo zatvori vrata kad odlaziš.
- Mislila sam da ćemo kavu popiti skupa - napućila je usnice kao petogodišnjakinja.
- Drugi put – osmjehnula sam joj se i izletila iz stana.
Došla sam na terasu kavane u rekordnom vremenu, usput u dućanu kupivši bombonijeru. Tamara je sjedila sama i nervozno njihala stopalom, pogleda izgubljenog u daljini. Na trenutak sam promatrala njezin profil; blijeda koža, neuredna punđa, nježne linije vrata spajaju se s golim ramenima. A onda sam se trgnula i prišla joj.
- Oprosti, oprosti, oprosti! – kao što sam i očekivala, sasjekla me svojim beskrajno plavim očima popola.
- Već dvadeset minuta sjedim ovdje kao torta.
- Stvarno mi je žao. Gle, donijela sam ti tvoj najdraži slatkiš.
- Uvijek misliš da ćeš čokoladom i tim svojim velikim osmjehom sve riješiti. – čelo joj se razvedrilo unatoč nastojanju da ostane smrknuto. Nikad se nije mogla dugo ljutiti i zato sam ju voljela. – Onda, što te ovaj put spriječilo da dođeš na vrijeme?
- Upoznala sam svoju muzu! Sinoć me Ines upoznala s njom, neka njezina sestrična … 10. koljeno…nešto, iskreno nisam upamtila po kojoj su liniji u rodu. Uglavnom, cura je prekrasna, oličenje putene nevinosti. Svaki pregib na njenom tijelu, od obrva, usnica, dojki…sve, sve te tjera u paničnu nedoumicu da li da ju odjeneš i zaštitiš ili da ju oskvrneš i provedeš ostatak života kajući se. Napravila sam bezbroj skica, ruka mi je sama letjela preko papira, čak i nakon što je ona zaspala. Zapravo, mislim da su te još i najbolje ispale.
- Baš mi je drago zbog tebe!
- I sad ne mogu dočekati da se bacim na slikanje. Uostalom, to je jedino što me trenutno drži da ne izgubim cilj iz vida. Mislim, što se Robija tiče.
- A što je s njim? Još provodiš svoju politiku hard to get? Jeste li se vidjeli ovaj tjedan?
- Nismo. Imam osjećaj da ga gubim. Fakat sam radila klasične greške, ne znam gdje mi je pamet bila. A sad, što je tu je. Ne mogu ga natjerati da me voli, jel' tako?
- Budi strpljiva. Ili će skužiti da mu izmiče ljubav njegovog života ili te ne voli, a u tom slučaju ti je ionako bolje bez njega.
- Na zapovijed, ljubavni guru!
Provela sam s Tamarom solidna tri sata na kavi pretresajući uobičajene teme. Kad sam se vratila u stan, moje muze više nije bilo, a totalni nered je i dalje carevao. Raspoloženje mi je naglo splasnulo, a još me čekala i ta nesretna poruka. Izvadila sam mobitel iz torbice i odložila ga na stol. A onda sam ga opet uzela u ruke i pročitala ju. Međutim, u njoj nije pisalo ono što sam očekivala. «Jesi za kavu danas u 17? Nedostaješ mi….»
Oznake: pria
F. psuje u susjednoj sobi. Postavlja lamperiju. Kao i svakom dobrom majstoru sve mu ide ukrivo i psuje kao kočijaš. Svaki dobri majstor psuje. Po tome ga se prepoznaje.
Radio svira, čekić odzvanja, a vani se boje miješaju u snovima prošlog vremena. Za umjetnost je potrebna tišina, potrebna je oaza mira, pet minuta sabranosti da bi se stvorio procjep za bijeg u ljepotu.
Vjerojatno sam sama kriva što tih pet minuta ne znam naći, ili odbijam prepoznati kada naiđu. Lakše je um prepustiti svojoj pasivnosti, uključiti ga u televiziju i pustiti da pase sam sebe. Tako je teško učini taj mali trud, taj sitni napor, maknuti se od svega, prekinuti uobičajen obrazac dnevne rutine, utihnuti u sebe, postati sredstvo stvaranja, dopustiti da ljepota izlazi iz tebe, prolazi kroz tebe i ostavlja trag. Na listu papira, na platnu, u kamenu, drvu, vazi s cvijećem ili tanjuru.
Promijenila sam se. Već odavno ne prepoznajem samu sebe. Samo još uvijek ne znam je li to promjena na bolje.
Mlinski kamen što guram volovskom snagom, meljući dane i sate, u beskraju beznačajnosti, kao da ne primjećujem. Više ga ne vidim. Postao je moj život. To sam sada ja.
"Trebam te."
"Evo me!"
"Tu stani, pridržavaj ovdje..."
I neka. Nije mi žao. Možda malo, ali znam da je ovo vrijeme jednog drugačijeg stvaranja.
Ne kaže se uzalud - "Sve u svoje vrijeme". Trenutno živim u vremenu - "Evo me! "
I to je dobro Vrijeme.
Oznake: čekić, psovanje, umjetnost
< | rujan, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.
Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,
da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,
mame osmjehe
i suze.
Pišem.
Postojim.
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.
Albert Camus
Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.
Salvador Dali
dtokamisli@yahoo.com
Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora