utorak, 01.10.2013.
Lov - Priča 2.
Uletila sam u zadnjoj sekundi. Vrata autobusa su se već počela zatvarati i vrh mog balonera kliznuo je kroz pukotinu između vrata u sigurnu unutrašnjost vozila. Provukla sam se kroz gomilu koja se po običaju natiskala na prednja vrata, i odbalansirala do zadnjeg dijela busa, gdje se našlo jedno slobodno mjesto samo za mene.
Smjestila sam se jednim skoro letećim polu okretom držeći se za štangu, dok je bus skretao na vječito istom zavoju. Namjestila sam teret torbe i vrećica u krilo, i konačno odahnula.
Mrzim trčati na autobus. Uvijek sam govorila kako je protuprirodno trčati za nečim što ima toliko kotača, ma općenito za bilo čime što ima kotače. Ali u zadnje vrijeme sve češće kršim vlastite stavove. Stalno nekamo jurim, kao da mi se život pretvorio u vlak smrti. Ne stignem sabrati misli, ne stignem odmoriti glavu, a kamoli učiniti išta od onog što sam nekad smatrala važnim. Kao što je promotriti kap rose kako sabire boje na vlati trave što se probila između asfalta i zida. Ili dotaknuti list, onaj jedan jedini koji mogu dosegnuti dok prolazim ispod magnolijinog drveta. Da, to su bili moji trenutci. Sada ih više nema. Oduzeti su mi hladnim kirurškim zahvatom užurbane civilizacije.
Umorna sam od kovitla misli što mi zuje glavom tolikom brzinom da niti jednu od njih ne stignem sagledati od početka do kraj, samo se poput svjetlećih niti nižu pod beskrajno nepravilnim kutovima u trodimenzionalnoj mračnoj šupljini moje lubanje. Poželim da postoji gumb za gašenje mozga. Klik, tišina, spokoj. No svi moji pokušaji u potrazi za istim završili su neslavno, pa o tome ne pričam drugima. Oni se ionako čine kao da im taj 'sto na sat' život odgovara, plivaju u njemu kao kitovi ubojice u lovu na tuljane. Da ne bi bilo zabune, plivam i ja, tko me gleda sa strane ne vidi razliku. Odrađujem svoj posao poskočno, žongliram i dubim na glavi odjednom, poput najvrsnijih cirkusanata, hodam po rubu nemogućeg kako bih dostigla sve rokove koji se množe poput jednostaničnih organizama, smirujem strasti ljutitih stranaka, prikrivam pogreške kolega, javljam se na telefon što zvoni iz minute u minutu neumorno i nepokolebljivo, i sve to s osmjehom dok mi skupi korektor prikriva podočnjake, a dupla kava na stolu omogućuje budnost.
Ali iznutra sam poput sasušena ploda koji nema ni kapi krvi u sebi da njime nahrani gladnu dušu. A moja duša je gladna. Gladna nečeg istinskog, nečeg samo po sebi dobrog, nečeg dubokog, zaboravljenog. Gladna iskona.
Iz nekog nepoznatog razloga sjetim se oca. Od one svađe poprilično uspješno potiskujem sjećanje na njega, pa sam se zgrozila nad činjenicom da mi je njegova slika kako s puškom na ramenu odvezuje svojeg lovačkog psa, dok po dvorištu skaču kokoši, a majka plače u kuhinji, iskrsnula živo i hrapavo u mislima. Čini se da nakon takvih svađa, više uopće nije važno zašto smo se posvađali, kako je došlo do razdora, već činjenica da smo bili preslabi pronaći put povratka jedno k drugom. Izbacujem te neugodne misli iz glave, potiskujem ih u skriveni pretinac iz kojeg su izmigoljile. Sad nije trenutak da se zamaram s time.
Drmusanje autobusa me umiruje, toplo mi je i volim taj trenutak u kojem ništa ne mogu i ništa ne moram. Obično vadim knjigu i bježim u neki drugi svijet, ali danas mi se ne da ni to. Bludim pogledom kroz prozor. Ljeto je prepustilo pozornicu jeseni. Sunce je već nisko na horizontu, ali otpratit će me još do moje stanice, a oprostit ćemo se negdje na ulazu u moju ulicu. Zatvaram oči i gledam kako sunce i sjene titravo plešu na zaslonu mojih kapaka. Zrak postaje opipljiv, skupljam ga rukama, oplahujem se njime, perem svoj duh. Imam laganu prozračnu haljinu na sebi, noge su mi bose, upijaju vlagu iz šuštavog lisnatog poda. Oko mene uzdižu se glatka debla zelenih krošnji, gledam kako se uzdižu, istežu, šire i granaju, preda mnom na očigled postaju vitki velikani šumskog…
Nagli trzaj budi me i zbunjeno pogledam oko sebe. Nalazim se u prljavom, išaranom autobusu, a miris gospodina koji sjedi ispred mene daleko je od prijatnog. Još nisam stigla, ovo nije moja stanica.
Otac me davno prije, toliko puta pitao da li bih htjela ići s njime u lov, a ja bih svaki put dala neki neodređeni odgovor. To bi morao biti jedan vikend kad sam slobodna, što bi mogao biti problem, i naravno kad je on slobodan, to i ne bi trebao biti neki problem, i mora biti za punog mjeseca… Po onom što priča, sjedili bi na grani vezani štrikom da ne padnemo tijekom noći kad nas drijemež ulovi. Presmiješno, već vidim kako cijeli šumski svijet zna da smo gore i smije nam se u brk dok smo mi uvjereni kako smo neprimjetni i tihi. Tko je tu lovac, a tko lovina? Sad bi me tata zaustavio i značajno me gledajući, svojim grubim glasom iz podruma rekao: «Čovjek je najopasnija životinja!»
Bilo je oko 19 h i sunce se niskim zrakama probijalo kroz krošnje drveća prema otvorenom prozoru čeke. Lagano su se boje mijenjale od zlatno zelene treperave, preko narančastih zraka do brončanih novčića. Dok se nebo gasilo, zborovi ptica su čavrljali i svađali se. A onda su se boje izgubile, stopile u jednu, neku nepoznatu, nit crnu nit sivu, nit tamno zelenu, već potpuno neodređenu i novu. Ptice su utihnule i obavio nas je mrak. Moj otac sjedi iza mene, čujem mu disanje, ne vidim ga u mraku niti smijem okretati glavu, ali znam da je tu, čuvar granica mojeg svijeta. Preda mnom bijele, sablasne niti i mrlje na crnom plaštu. Promatram ih pitajući se što li su, pretpostavljam mjesečina, ali mogli bi biti i duhovi, vile i utvare. Začudo nije me strah, gledam kako se pojavljuju i nestaju, blago klize i stalno mijenjaju oblike od srebra. Tijelo mi obamire i misli mi se gase.
Neka nepravilnost u disanju šume podiže moju svijest iznad bludećih voda u koje sam utonula. Šumski duh stoji preda mnom. Njegov pogled prodire u mene, poznaje me.
Ne mogu mu se oteti.
Podsjeća me na nešto što sam zaboravila.
Uporan je.
Ne mogu mu pobjeći.
Ne mogu se pomaknuti.
Neka tuga, velika kako kuća, uvlači se u mene. Sva je ljepota iščeznula, boje su nestale, duša je u grču i plače, želim se istrgnuti, ali vezana sam korijenjem iskona.
************
Izlazim iz limene kutije, razočarana sama sobom, s dubokom boli što mi se ugnijezdila negdje između srca i ključne kosti. San je bio stvarniji od svega što trenutno vidim oko sebe. Takvo što nikad do sada nisam sanjala. Napravim par koraka prema stablu posađenom na stanici, ograđeno metalom, uokvireno betonom, dok se gomila oko mene razilazila poput marioneta čijim koncima upravlja netko izvan njih.
Iskoristila sam trenutak vlastite nepažnje, trenutak isključenja uma, kako bih jednom opet, nakon dugo vremena bila potpuno svjesna sebe same. Vrijeme je stalo, bila sam čista. Poput jedine suvisle točke u svemiru. U mislima sam obgrlila stablo : « Ni ti ni ja ne pripadamo ovdje, ovo nije naš svijet.»
Krenula sam prema svojem domu, uzela mobitel i nazvala oca.
Oznake: pria, lov
01.10.2013. u 17:04 •
9 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 09.09.2013.
Prekretnica - Priča 1.
Napisana 2.2012.g.
Kada sam to jutro otvorila oči, soba je bila u totalnom neredu, torbica na podu, a grudnjak na jastuku. Bacila sam pogled na mobitel jer sam imala osjećaj da debelo kasnim, a onda sam ugledala njegovu poruku. Nisam ju otvorila. Vjerojatno mi javlja da je s dečkima otišao na muški vikend, pomislila sam. Mutni osjećaj kašnjenja ponovno se probio do svijesti i već sam vidjela Tamaru kako me strijelja pogledom. Iskočila sam iz kreveta i počela hvatat prve komade odjeće kad me zvuk iz kupaonice podsjetio da nisam sama. Zakopčavala sam zadnji gumb na svilenoj bluzi kada je preda me izašlo najsenzualnije biće koje sam ikada vidjela. Crna, mokra kosa, brončana put i savršene obline. Nikakvo čudo da joj sinoć nisam mogla odoljeti. Pregrizla sam želju koja se nanovo počela u meni javljati i rekla:
- Ljepotice, kasnim na dogovor, osjećaj se kao doma, samo zatvori vrata kad odlaziš.
- Mislila sam da ćemo kavu popiti skupa - napućila je usnice kao petogodišnjakinja.
- Drugi put – osmjehnula sam joj se i izletila iz stana.
Došla sam na terasu kavane u rekordnom vremenu, usput u dućanu kupivši bombonijeru. Tamara je sjedila sama i nervozno njihala stopalom, pogleda izgubljenog u daljini. Na trenutak sam promatrala njezin profil; blijeda koža, neuredna punđa, nježne linije vrata spajaju se s golim ramenima. A onda sam se trgnula i prišla joj.
- Oprosti, oprosti, oprosti! – kao što sam i očekivala, sasjekla me svojim beskrajno plavim očima popola.
- Već dvadeset minuta sjedim ovdje kao torta.
- Stvarno mi je žao. Gle, donijela sam ti tvoj najdraži slatkiš.
- Uvijek misliš da ćeš čokoladom i tim svojim velikim osmjehom sve riješiti. – čelo joj se razvedrilo unatoč nastojanju da ostane smrknuto. Nikad se nije mogla dugo ljutiti i zato sam ju voljela. – Onda, što te ovaj put spriječilo da dođeš na vrijeme?
- Upoznala sam svoju muzu! Sinoć me Ines upoznala s njom, neka njezina sestrična … 10. koljeno…nešto, iskreno nisam upamtila po kojoj su liniji u rodu. Uglavnom, cura je prekrasna, oličenje putene nevinosti. Svaki pregib na njenom tijelu, od obrva, usnica, dojki…sve, sve te tjera u paničnu nedoumicu da li da ju odjeneš i zaštitiš ili da ju oskvrneš i provedeš ostatak života kajući se. Napravila sam bezbroj skica, ruka mi je sama letjela preko papira, čak i nakon što je ona zaspala. Zapravo, mislim da su te još i najbolje ispale.
- Baš mi je drago zbog tebe!
- I sad ne mogu dočekati da se bacim na slikanje. Uostalom, to je jedino što me trenutno drži da ne izgubim cilj iz vida. Mislim, što se Robija tiče.
- A što je s njim? Još provodiš svoju politiku hard to get? Jeste li se vidjeli ovaj tjedan?
- Nismo. Imam osjećaj da ga gubim. Fakat sam radila klasične greške, ne znam gdje mi je pamet bila. A sad, što je tu je. Ne mogu ga natjerati da me voli, jel' tako?
- Budi strpljiva. Ili će skužiti da mu izmiče ljubav njegovog života ili te ne voli, a u tom slučaju ti je ionako bolje bez njega.
- Na zapovijed, ljubavni guru!
Provela sam s Tamarom solidna tri sata na kavi pretresajući uobičajene teme. Kad sam se vratila u stan, moje muze više nije bilo, a totalni nered je i dalje carevao. Raspoloženje mi je naglo splasnulo, a još me čekala i ta nesretna poruka. Izvadila sam mobitel iz torbice i odložila ga na stol. A onda sam ga opet uzela u ruke i pročitala ju. Međutim, u njoj nije pisalo ono što sam očekivala. «Jesi za kavu danas u 17? Nedostaješ mi….»
Oznake: pria
09.09.2013. u 19:31 •
4 Komentara •
Print •
#
