Dnevnik toka misli
četvrtak, 31.10.2013.
... ili nešto četvrto???
Upravo sam završila s jednom knjigom. Računaj na mene –Jorge Bucay.
Knjiga je ok pisana, ništa naročito, sa puno mali, umetnutih pričica kojima psihijatar pokušava glavnom liku objasniti neke životne istine. Uglavnom, glavni lik knjige me naživcirao do kraja, taj ne zna je li bi prdnuo, piškio, kakio ili nešto četvrto!
Dakle, lik je doktor, razveo se, našao si neku studenticu s kojom je bio jedno vrijeme, onda je i s njom prekinuo, pa je krenuo na terapiju kod jednog psihijatra da riješi svoje strahove, emotivne probleme i slično. U međuvremenu upozna treću žensku, koja je oličenje savršenstva i fizički i karakterno i intelektualno. Dobi ponudu za neki posao u inozemstvu, san snova, dvoumi se jer mu je taman super sa novom ženskom, prihvati ipak, jer mu je njegova sloboda na prvom mjestu, nova ženska ga podržava u odluci, kao i svi ostali. Odjednom mu to nije tak fora, zašto ga nitko ne nagovara da ostane, ta ga ženska vjerojatno ne voli kad ga ne želi vezati za sebe na sve moguće načine. Onda on traži nju da ide s njim, a ona mu objasni da je njen život ovdje, da ga voli ali da ne ide s njim. Zamisli!
I dobro. Ode lik.
E sad, od mame nasluti da se nešto događa sa bivšom ženom. Pokušava ju kontaktirati, ona ne reagira. On zove, i šalje mailove. Konačno dobije kratki odgovor od nje, da joj je drago zbog njega, da je ona dobro i pozdrav. Tu poludi, pa šta se događa? Zašto ona ne želi s njim razgovarati?
I tako dalje, i tako dalje. Sve u svemu, on bi svoju slobodu, ali ako ga ne želiš vezati, onda mu je to sumnjivo, on će ostaviti sve da ostvari svoj san, ali ako ti nisi spremna sve ostaviti da ga slijediš u tome, onda ga ne voliš dovoljno, razvede se od tebe, ali očekuje da mu budeš dostupna i da sudjeluje u tvojem životu, konačno ga nova ženska zbog svog savršenstva dovede do toga da poželi „izgubiti svoju slobodu“ i on ju zaprosi, a ženska kaže „ne, hvala“, i sad je opet sav u komi…
Što uopće takva „savršena“ ženska radi s njim?
Doduše, što itko zna o tome što neki par drži skupa? Sjećam se, dok sam hodala sa svojim mužem, često su mi neke ženske davale komentare:
- Što ti radiš s njim?
- Jadna ti s njim?
- Mora da ti je teško…
A ja sam si mislila, koji vam je k…, što vi znate o meni i njemu i našoj vezi!
Uvijek sam nekako doživljavala muškarce kao osobe koje točno znaju što žele. Sad kad sam pročitala ovu knjigu, koju je pisao muškarac iz muške perspektive, palo mi je na pamet - što ako to nije točno? Što ja uopće znam o tome što se u muškoj glavi događa?
Muškarac bi htio sačuvati svoju slobodu, ali bi htio i lijepu žensku, koja je uvijek dobre volje, koja ga ne pokušava vezati i utjerati u brak, koja nikad ne ostari i ne otrombolji. Želi da žena ne osjeća povrijeđenost i bol dok on gleda druge ženske na cesti, da mu žena zna kuhati kao njegova mama, da mu nikad ne kvoca, koja ga nikad na ništa ne prisiljava.... itd.
Ili možda ne? Možda je to slika koju su nama ženama mediji implementirali? Možda muškarci fakat žele brak? Možda fakat ljube svoje žene? Možda ih fakat ne žele povrijediti?
Ko će ga znat što ti muškarci žele!
Ništa ja tu ne znam… ništa.
Samo da lik iz knjige ne zna je li bi prdnuo, kakio, piškio ili dr…. Zapravo, on bi sve odjednom i to izvan kupaonice!
Sad sam se ispucala, sad mi je lakše...
Definitivno previše emotivno reagiram na knjige.. ;))))
Oznake: neznanje
srijeda, 30.10.2013.
Pjesma 2.
Jutro,
automatizam,
težina,
probadanje,
Usporena.
Posao,
frakcije,
nedostaci,
zaostajanje,
svijest,
polu prisutna,
Ugašena.
Dom,
praznina,
gubitak,
ravnodušje,
polumrak,
buka,
promašaj.
Izgubljena.
Lubanja od olova.
Srce od prašine.
Oznake: ništa naročito
nedjelja, 27.10.2013.
Van forme
Večer je. Zadnji trzaji vikenda. Koliko god ga dobro iskoristim, uvijek mi se čini nekako prekratkim. Pustila sam snimku vatre na televizoru i zvukovi njenog pucketanja odgovaraju osjećaju smirenosti koji me obuzima. Mišići mi se opuštaju, zglobovi negoduju, osjećam svaku koščicu u stopalima, ali musklfiber će se tek sutra poigrati mojim tijelom. Za sad se samo osjećam izmoždeno.
Jučer smo se F. i ja odvezli autom na Sljeme, uživala sam u lišću, suncu, šumu vjetra, bojama jeseni i lakoći postojanja.
Danas sam samo pratila bijelu crtu po asfaltu, a dok samo se spuštali pokušavala sam ne poginuti. To je bilo sve. Nikakvi lijepi prizori i uživanje u jeseni. Ubaci u najniži i diši. Tu i tamo digni guzicu sa sica da ti ne odrveni do kraja. Crvena u faci kao rak, ali nema veze, nitko ne očekuje da izgledam lijepo dok se biciklom pokušavam domoći vrha Sljemena. Zadnja tri- četiri kilometra već mi se želudac zalijepio za kičmu. Sve o čemu mogu razmišljati je grah s kobasom. Vrtim pedalama i u sebi meditativno ponavljam, grah-kobasa-grah-kobasa.
Umrla sam do gore!
Nije mi to prvi put da idem biciklom na Sljeme, ali imala sam jednu podužu pauzu i očito totalno izašla iz forme. Znala sam da će mi biti teško, ali da ću umrijet, to nisam znala.
Uglavnom, u Lugarnici je, što je bilo i za očekivati, u vrijeme ručka jedne sunčane nedjelje, bilo gro ljudi i svi smo uredno čekali u redu da se domognemo nečeg jestivog. Nakon sat vremena čekanja, grah i kobasa bili su najfinije što sam ikad jela u životu, s obzirom da je bilo začinjeno brutalnom glađu. ;)
Iz nekog razloga moj dragi smatra da povratak cestom nije opcija. Spuštali smo se 18-icom i donjim dijelom Bikčevićeve.
Ni to mi nije bio prvi put, ali kao da je bio. Moj um je skroz zaboravio kako se boriti sa strahom i isključiti vizualizaciju mene kako krvava ljubim neko deblo.
Ako sam do gore umrla, ovdje sam se usrala ko grlica. A lišće, to predivno bakreno pokrivalo šumskog poda… mrš!!!! Ne vidiš stazu od njega, zamke na svakom metru, korijen, kamen, vododerina! Bedra sijevaju od bola, a prsti se grče od kočenja. U jednom trenutku sam već htjela odustati, doviknuti dragom koji bezbrižno vozi ispred mene, neka zove helikopter da me skine s brda, suze su bile na pomolu, raspad sistema!
Onda sam usisala sve to u sebe (doslovce i preneseno), već sam se tom stazom spuštala, moje tijelo zna kako se to radi, nema odustajanja, a moj um će slušat mene, a ne ja njega!
Pred kraj sam skoro pa uživala, ali moram priznati da me koštalo opakog psihičkog napora da izbacim iz glave sve nepotrebne misli, srastem s biciklom i kao u nekoj videoigrici, samo stišćem potrebne tipke svog tijela i automatski odrađujem kamenje, korijenje, zavoje.
Za spust za koji F.-u inače treba 20 minuta, zbog mene nam je trebalo 45. Nije mi ništa prigovorio, samo je rekao kako smo dobro iskoristili dan. I zaista, malo umiranja i malo hrvanja sa strahovima, sasvim su solidno začinili ovu nedjelju. :)
„Ni najgori neprijatelj ne može vam nauditi kao što vam može nauditi vlastiti um, ako je prepušten sam sebi. No, ako pazite na njega nitko vam ne može pomoći kao što on može.“
(Buddha)
Oznake: Sljeme, bicikl, umiranje
ponedjeljak, 21.10.2013.
Uvijek me ulovi kad sam najslabija
Uvijek me ulovi kad sam najslabija. Kad mi je mozak umoran od rješavanja problema, kad zaista trebam pomoć. I on prepoznaje što mi treba i želi mi to dati. Ali pod kojom cijenom?
To nikad nije sam od sebe čisti dar bez sitno tiskanih slova koja zaboravim pročitati. Tako sam često već upala u tu zamku, i ne želim više. Ne sada! Ne sada kad konačno imam svoju plaću. Ako treba štedjet ću par mjeseci i kupiti to sama. Tad ću bar znati točno što sam i koliko platila.
Treba mi novi laptop. Ovaj koji koristim je iz prethistorije, dala mi ga je sestra na trajnu posudbu , fale mu 4 tipke, spor je za poludit i strah me da će sve što imam na njemu progutati mrak kad on odluči da se više neće upaliti.
Tata nudi da će mi kupiti novi. I zaista mi treba, i zaista ne mogu iskeširati 3.000,00 kn da bih ga kupila. Ali mogu ih uštedjeti kroz tri mjeseca. Jer kad moj otac nešto poklanja to je poput trojanskog konja, nikad ne znaš koliko se tih malih gadova skriva u unutrašnjosti. Nikad nisi skroz siguran koju si cijenu platio.
Kad kaže da će ti kupiti, to znači da ćeš kupiti sam s njegovim novcima, da ćeš morati položiti račun i opravdati kvalitetom i ekonomičnošću svaku lipu, da ćeš biti dužnik do kraja života. Slušat ću o tome ostatak života. Kao što još uvijek slušam o tome koliko se on toga na plaćao da bih ja završila fakultet. S tim da se razumijemo, bila sam redovni student koji je upao bez plaćanja i tako je ostalo dok nisam završila!
Želim smjet pogriješit. Želim kupiti i da me boli briga. Želim znati da sam si nešto priuštila. Ja sama sebi. Neovisna. Slobodna.
Zašto me uvijek lovi kad sam najslabija. Kad sam ovisna o zraci sunca, i da se jednom nešto riješi bez mog truda.
Odupirala sam se dugo. Na kraju me pitao:
- Zašto ne želiš da ti kupim?
- Zaista želiš znati?
- Da.
Pa sam mu rekla.
- Da li se pitaš koju cijenu plaćaš i kad je riječ o drugim stvarima, ili samo kad ti tvoj tata nešto nudi?
- Pa nije da mi često netko poklanja stvari…
- Ionako ćeš cijeli život slušati, bolje ti je da imaš laptop i slušaš ostatak života nego da ga nemaš i ipak slušaš.
Tu sam kapitulirala. Kvragu sve, nek mu bude! Ću ja sama sebe maltretirati zbog principa i ponosa (koje sam, uzgred budi rečeno, naučila upravo od njega). E pa neću.
Rekla sam mu da će, kad ga kupim, dobiti pusu.
I tako ja sada koristim ganc novu pisaću mašinu.
I dala sam mu pusu. Onako usput, neki dan, u prolazu.
- Ne moj me ljubiti. - izgovorio je po ne znam koji put.
- To nije do tebe.
On je mislio fizički poljubac, ja sam mislila nešto drugo. Znam da je shvatio što sam mislila, makar je dodao.
- Stare ljude se ne ljubi… - ali ja sam već trčkarala po kući.
Da li će biti ljubljen, nije do ljubljenog, već do onog koji ljubi.
Jer i nakon n-te kritike, i nakon n-tog sijanja crnih slutnji, isisavanja dobre volje i životne energije poput crne rupe, nakon uvreda i emotivnih udaraca, odgoja „ što te ne ubije, jača te“, jer nakon svega toga, ja ga ljubim.
I to nije do njega.
utorak, 15.10.2013.
Rimljanke
Prije nešto više od 9 godina na dan mojeg prijemnog ispita, kupila mi je mama rimljanke. U Frankopanskoj, u haustoru kod jednog postolara.
Te rimljanke nosila sam do iznemoglosti, svake godine, cijelo kasno proljeće, ljeto i ranu jesen. I ove godine obula sam ih par puta. Jednostavno su nepoderive.
Danas sam službeno morala na jednu ostavinsku. Poslije sam sjela u Kavkaz na kavu, čisto da me malo opere nostalgija.
Sjetila sam se prijemnog i postolara. Reko, baš ću do njega da mu se zahvalim na obući koja me pratila tako dugo, koja je gazila valove sa mnom, polagala ispite sa mnom i plesala sa mnom na svadbi, koja je toliko kvalitetna da ju nisam uspjela poderati. A reko možda si naručim nove, baš bi i smjela nakon 9 godina. Tko zna da li ću ga uopće naći?
Prošetala sam. Dan je prekrasan i miriše. Gledam studoše i zahvalna sam što više ne moram učiti.
Pronašla sam haustor, mali izlog izvana, pomalo prašnjav, neki ukras u njemu, tek toliko da se nađe. Ulazim. Reklamni natpis još stoji. Ali vrata su zaključana, a prašina na njima me obeshrabruje.
Nemam kome reći hvala....
NIje ni čudo. Netko tko radi toliko kvalitetno, da ti je tek nakon 9 godina potrebno novo, ni ne može opstati na tržištu.
To me rastužilo....
Oznake: rimljanke, nostalgija
ponedjeljak, 14.10.2013.
Vuk sit, koza cijela
Citat koji me oborio s nogu i do sada drži prvo mjesto meni najdražih citata kaže:
"Prekinuvši vezu sa prokletom žicom, promrsio je tešku legionarsku kojom se zaziva najdelikatniji čin grešnog ljubavnog nasilja nad autentičnom Djevicom Biblijskom, sa bogatom serijom ukrasnih pridjeva od kojih bi svaki pojedini, pak i najskromniji, u pristojno odgojenom svijetu izazvao nesvjesticu od moralnog zgražanja nad grubošću krepkog rječnika kojim se u Blitvi skidaju s neba božanski autoriteti jednog i drugog spola, podjednako postojano i ustrajno, svim pobožnim nastojanjima blitvanskih biskupa usprkos. "
(M. Krleža, Banket u Blitvi III)
Još uvijek mi se osmjeh navlači na usne kad ovo pročitam. Tako dobar opis psovanja, a da se niti jedna, ma iole ružna riječ, ne upotrijebi. Krleža je majstor. :)
Nikad nisam prihvatila ideju da su dvostruka pravila nešto loše samo po sebi. Dakako, imam vlastito poimanje toga koja od njih su prihvatljiva, a koja ne. :)
Pa tako....
Ne psujem. I iako mi je najnormalnija stvar da moj muž psuje, ili općenito da muškarci psuju, istovremeno mi para uši kad čujem psovku iz ženskih usta, a samoj sebi takvo što strogo zabranjujem. Lagala bih da kažem da nikad nisam opsovala. Jesam. I u tim rijetkim trenucima to ne činim jer mi se omakne, jer sebe nemam pod kontrolom, već svjesno, ciljano, da bih nešto naglasila. U tim trenucima, muž zna da je s nečim pretjerao ( ne znači da nužno zna i s čime je pretjerao, to po potrebi naknadno objasnim ;) i da mora stat, jer je moja parabola dosegla točku nižu od njegove.
Činjenica je da se neke stvari zaista ne mogu opisati ili objasniti niti na jedan suvisli, pristojni način, nego psovkom. Ipak, žensko psovanje mi djeluje neukusno i grubo, ne damski, ako ćemo po staromodnom. A ja sam u duši staromodna. Držim se one stare izreke:
"Žena u kuhinji treba biti domaćica, na ulici dama, a u krevetu kurva."
:))
No, no, nemojte me odmah rastrgati! Nisam sasvim staromodna, ali si volim izabrati što mi se sviđa, bilo to patrijarhalno gledište, šovinističko, feminističko ili nešto iz vremena spiljskog čovjeka. Ono što za mene osobno drži vodu, volim primjenjivati, što ne znači da ću to ikome nametnuti. To je moja stvar, moj odabir.
Začudo , vjerujem da sama odlučujem o svojem životu. Moje rezoniranje je vrlo jednostavno. Nešto u stilu:
"Ako se nešto može popraviti,
čemu biti nesretan?
A ako za to nema lijeka,
nema smisla biti nesretan."
(Shantide, iz knjige Budizam za majke, Sarah Napthali)
Npr. izlaženje mog muža u pub (vidi prethodni post).
To nije nešto što ja trpim, što se meni događa. To je nešto što sam ja odlučila prihvatiti. Kad zbrojim prioritete koje imam, taj minus na popisu ne može prevagnuti. Pitanja koja si postavim su vrlo jednostavna.
Da li mogu živjeti s tim? Mogu.
Da li se isplati boriti protiv toga (ako uzmem u obzir što ću dobiti a što izgubiti)? Kategorički ne, kompromisno da.
Da li želim da moj muž bude sretan? Da.
Da li sam ja zbog toga nesretna? Ne.
I tako dalje...
A ako sam nešto odlučila, onda ne mogu nikoga kriviti što su stvari takve kako sam ih odlučila prihvatiti. Sve dok ne odlučim drugačije, vuk je sit, a koza cijela. ;)
Oznake: psovanje, dvostruka pravila, Krleža
petak, 11.10.2013.
Gluho doba noći
Muž mi se sinoć vratio u 2 sata u noći iz puba.
Već drugi put ovaj tjedan, a tjedan nije niti završio.
Zapravo, on je svaki dan u pubu ili xy- u (drugi jedini birc u koji izlazimo). Koristim generalizirani izraz "svaki" čisto da ne ispadnem iz okvira tipične ženskice. Nakon godina provedenih u iskorjenjivanju tipično ženskih, negativnih obrazaca ponašanja ( jer zaista vjerujem da postoje i pozitivni ženski obrasci ponašanja), potreban je svjesni napor da ih ponovno upotrijebim.
E sad, ništa od toga nije čudno niti pretjerano izvan uobičajene rutine. On ne zna što bi radio navečer doma, a ne može zaspati prije ponoći, a ja ne znam što bih pričala sa uvijek istim ljudima, svaku večer u pubu, a volim biti u krevetu prije 23 h. Prema tome, on je vani, a ja čitam knjige doma. Tu i tamo sam i ja vani ( jednom, dvaput tjedno), a nekad i on čita knjigu (jednom, dvaput godišnje).
E sad, iz nekog sasvim neobjašnjivog i nepojmljivoga razloga, prvi dolazak u 2 h u noći ovog tjedna me užasno iznervirao i pretvorio u mrzovoljno, ljutobabo čudovište poput smrti koja samo čeka da joj kažeš da hoćeš sok. Sasvim uobičajena reakcija tipične ženskice. Ništa naročito. Uložila sam nadženske snage da mu to ne prigovorim. Mislim čak da sam uspjela u tome, ali takvo što bi ipak trebalo njega pitati. Na kraju krajeva muškarci i žene gledaju na stvari, ne iz različitih kutova, nego sa različitih planeta.
Međutim, iz meni jednako neobjašnjivog i neshvatljivog razloga, njegov sinoćnji povratak u isto gluho doba noći, u meni nije izazvao istu reakciju. Dapače, dočekala sam ga skoro pa cvrkutavo (koliko je to uopće moguće za osobu koja je netom još spavala na kauču, skužila da je gladna i dočekala muža hraneći se), rekla sam mu koja je njegova četkica za zube, jer sam baš taj dan odlučila stare zamijeniti novima, pritom sam pokušala povući neku paralelu između boja četkica koje biram za njega i za sebe, ali sam onako snena u pol rečenice odustala i rekla - ovo je tvoja, na što se on gromko nasmijao. Kad smo legli, napomenula sam da nam je krevet premalen, jer kad se rastegnem zapnem šakom o njegovu facu, nakon toga sam se skupila u fetus položaj 30 cm od njega i slušala meni najdražu uspavanku - njegovo disanje.
Idući dan, nakon uzaludnog pokušaja ulaska u, kako to igniss definira, racionaliziranje hrčka, vrteći rečenice u glavi kao što su - pa to mu je već drugi put, svaku večer je vani, a ja čučim doma i slično, odustala sam. Nikakve osjećaje tog tipa nisam uspjela naći. Ni u tragovima. Pa kaj z menom ne štima!!?
Hm.... Jedina razlika u postavkama između prve i druge situacije je da sam prvu noć bila neispavana. To je bila treća noć za redom koju se nisam naspavala, čime za mene stvari prelaze u kritičnu fazu, dok sam sinoć uredno odspavala od 23 h do 2 ( na kauču), i od 2 i 15h do 6 i 55h (u krevetu), što možda nije idealno (idealno je pet minuta duže), ali je zadovoljavajuće.
Zaključujem, kad sam neispavana, funkcioniram kao ranjeni tigar ( uvijek je bolje imati ili mrtvog ili zdravog tigra, nipošto ranjenog!), a kad sam naspavana, eto ti u kući umiljate mačkice.
Dakle...
Kako postići da ga ne čujem kad dolazi doma!!! Kad bih našla rješenje za to, više nikad ne bih morala u ogledalu vidjeti čudovište! (moš' mislit ;)
Sanjam o sobici u potkrovlju, daleko od ulaznih vrata i kupaonice, dobro zvučno izoliranu, poput studija za snimanje, tako da mi njegovi povratci ne remete san, da ga ne čujem kako se presvlači, otvara frižider, zatvara frižider, vrši nuždu, otvara frižider, zatvara frižider, tipka za kompjutorom, otvara frižider, zatvara frižider, fenira kosu kako bi ispuhao smrad cigareta, otvara frižider, zatvara frižider, i zavlači se u krevet.
Sanjam o sobici.... i cd-u sa snimljenim zvukom njegovog disanja.
utorak, 08.10.2013.
Gdje sam bila ovog ljeta?
Moje ljeto je završilo. Sinoć oko 15 do 20 h, kad sam izašla iz zgrade aerodroma i osjetila jesen u zraku, oko vrata i u mislima. I bilo je to dobro ljeto. Bilo me svugdje. :)
Na putu za Hvar u 5. mjesecu. Povrh slapa Krčić u blizini Knina.
Pogled na Vrisnik na Hvaru.
Bicikliranje po Hvaru. Jedna od najboljih vožnji do sada, bar meni. :) Opisana pod Čarobna jabuka u arhivi.
Na vrhu Hvara, Sv. NIkola.
Hallstatt, Austrija, 7. mjesec
Večernji pogled na jezero.
Hochalpenstrasse, na putu do ledenjaka, s planiranim smještajem u Heiligenblutu.
Pogled na Grossglockner
Ledenjak, nekada veličanstven, sada nestaje i gubi mu se trag.
Slovenija, Krvavec, Veliki Zvoh, 8. mjesec
Veranje prema Vrhu Korena, Kamniške Alpe, Slovenija.
Vrh Korena.
Budimpešta, 9. mjesec, birc Szimpla Kert. S obzirom da smo s ekipom obilazili samo pubove i birceve, nemam fotki grada. ;)
Šećer na kraju. :) Pariz, 10. mjesec. Arc de triomphe.
Louvre.
Montmartre
Metro
Tour Eiffel
A sada jesen!!! Dobro mi došla. :)
utorak, 01.10.2013.
Lov - Priča 2.
Uletila sam u zadnjoj sekundi. Vrata autobusa su se već počela zatvarati i vrh mog balonera kliznuo je kroz pukotinu između vrata u sigurnu unutrašnjost vozila. Provukla sam se kroz gomilu koja se po običaju natiskala na prednja vrata, i odbalansirala do zadnjeg dijela busa, gdje se našlo jedno slobodno mjesto samo za mene.
Smjestila sam se jednim skoro letećim polu okretom držeći se za štangu, dok je bus skretao na vječito istom zavoju. Namjestila sam teret torbe i vrećica u krilo, i konačno odahnula.
Mrzim trčati na autobus. Uvijek sam govorila kako je protuprirodno trčati za nečim što ima toliko kotača, ma općenito za bilo čime što ima kotače. Ali u zadnje vrijeme sve češće kršim vlastite stavove. Stalno nekamo jurim, kao da mi se život pretvorio u vlak smrti. Ne stignem sabrati misli, ne stignem odmoriti glavu, a kamoli učiniti išta od onog što sam nekad smatrala važnim. Kao što je promotriti kap rose kako sabire boje na vlati trave što se probila između asfalta i zida. Ili dotaknuti list, onaj jedan jedini koji mogu dosegnuti dok prolazim ispod magnolijinog drveta. Da, to su bili moji trenutci. Sada ih više nema. Oduzeti su mi hladnim kirurškim zahvatom užurbane civilizacije.
Umorna sam od kovitla misli što mi zuje glavom tolikom brzinom da niti jednu od njih ne stignem sagledati od početka do kraj, samo se poput svjetlećih niti nižu pod beskrajno nepravilnim kutovima u trodimenzionalnoj mračnoj šupljini moje lubanje. Poželim da postoji gumb za gašenje mozga. Klik, tišina, spokoj. No svi moji pokušaji u potrazi za istim završili su neslavno, pa o tome ne pričam drugima. Oni se ionako čine kao da im taj 'sto na sat' život odgovara, plivaju u njemu kao kitovi ubojice u lovu na tuljane. Da ne bi bilo zabune, plivam i ja, tko me gleda sa strane ne vidi razliku. Odrađujem svoj posao poskočno, žongliram i dubim na glavi odjednom, poput najvrsnijih cirkusanata, hodam po rubu nemogućeg kako bih dostigla sve rokove koji se množe poput jednostaničnih organizama, smirujem strasti ljutitih stranaka, prikrivam pogreške kolega, javljam se na telefon što zvoni iz minute u minutu neumorno i nepokolebljivo, i sve to s osmjehom dok mi skupi korektor prikriva podočnjake, a dupla kava na stolu omogućuje budnost.
Ali iznutra sam poput sasušena ploda koji nema ni kapi krvi u sebi da njime nahrani gladnu dušu. A moja duša je gladna. Gladna nečeg istinskog, nečeg samo po sebi dobrog, nečeg dubokog, zaboravljenog. Gladna iskona.
Iz nekog nepoznatog razloga sjetim se oca. Od one svađe poprilično uspješno potiskujem sjećanje na njega, pa sam se zgrozila nad činjenicom da mi je njegova slika kako s puškom na ramenu odvezuje svojeg lovačkog psa, dok po dvorištu skaču kokoši, a majka plače u kuhinji, iskrsnula živo i hrapavo u mislima. Čini se da nakon takvih svađa, više uopće nije važno zašto smo se posvađali, kako je došlo do razdora, već činjenica da smo bili preslabi pronaći put povratka jedno k drugom. Izbacujem te neugodne misli iz glave, potiskujem ih u skriveni pretinac iz kojeg su izmigoljile. Sad nije trenutak da se zamaram s time.
Drmusanje autobusa me umiruje, toplo mi je i volim taj trenutak u kojem ništa ne mogu i ništa ne moram. Obično vadim knjigu i bježim u neki drugi svijet, ali danas mi se ne da ni to. Bludim pogledom kroz prozor. Ljeto je prepustilo pozornicu jeseni. Sunce je već nisko na horizontu, ali otpratit će me još do moje stanice, a oprostit ćemo se negdje na ulazu u moju ulicu. Zatvaram oči i gledam kako sunce i sjene titravo plešu na zaslonu mojih kapaka. Zrak postaje opipljiv, skupljam ga rukama, oplahujem se njime, perem svoj duh. Imam laganu prozračnu haljinu na sebi, noge su mi bose, upijaju vlagu iz šuštavog lisnatog poda. Oko mene uzdižu se glatka debla zelenih krošnji, gledam kako se uzdižu, istežu, šire i granaju, preda mnom na očigled postaju vitki velikani šumskog…
Nagli trzaj budi me i zbunjeno pogledam oko sebe. Nalazim se u prljavom, išaranom autobusu, a miris gospodina koji sjedi ispred mene daleko je od prijatnog. Još nisam stigla, ovo nije moja stanica.
Otac me davno prije, toliko puta pitao da li bih htjela ići s njime u lov, a ja bih svaki put dala neki neodređeni odgovor. To bi morao biti jedan vikend kad sam slobodna, što bi mogao biti problem, i naravno kad je on slobodan, to i ne bi trebao biti neki problem, i mora biti za punog mjeseca… Po onom što priča, sjedili bi na grani vezani štrikom da ne padnemo tijekom noći kad nas drijemež ulovi. Presmiješno, već vidim kako cijeli šumski svijet zna da smo gore i smije nam se u brk dok smo mi uvjereni kako smo neprimjetni i tihi. Tko je tu lovac, a tko lovina? Sad bi me tata zaustavio i značajno me gledajući, svojim grubim glasom iz podruma rekao: «Čovjek je najopasnija životinja!»
Bilo je oko 19 h i sunce se niskim zrakama probijalo kroz krošnje drveća prema otvorenom prozoru čeke. Lagano su se boje mijenjale od zlatno zelene treperave, preko narančastih zraka do brončanih novčića. Dok se nebo gasilo, zborovi ptica su čavrljali i svađali se. A onda su se boje izgubile, stopile u jednu, neku nepoznatu, nit crnu nit sivu, nit tamno zelenu, već potpuno neodređenu i novu. Ptice su utihnule i obavio nas je mrak. Moj otac sjedi iza mene, čujem mu disanje, ne vidim ga u mraku niti smijem okretati glavu, ali znam da je tu, čuvar granica mojeg svijeta. Preda mnom bijele, sablasne niti i mrlje na crnom plaštu. Promatram ih pitajući se što li su, pretpostavljam mjesečina, ali mogli bi biti i duhovi, vile i utvare. Začudo nije me strah, gledam kako se pojavljuju i nestaju, blago klize i stalno mijenjaju oblike od srebra. Tijelo mi obamire i misli mi se gase.
Neka nepravilnost u disanju šume podiže moju svijest iznad bludećih voda u koje sam utonula. Šumski duh stoji preda mnom. Njegov pogled prodire u mene, poznaje me.
Ne mogu mu se oteti.
Podsjeća me na nešto što sam zaboravila.
Uporan je.
Ne mogu mu pobjeći.
Ne mogu se pomaknuti.
Neka tuga, velika kako kuća, uvlači se u mene. Sva je ljepota iščeznula, boje su nestale, duša je u grču i plače, želim se istrgnuti, ali vezana sam korijenjem iskona.
************
Izlazim iz limene kutije, razočarana sama sobom, s dubokom boli što mi se ugnijezdila negdje između srca i ključne kosti. San je bio stvarniji od svega što trenutno vidim oko sebe. Takvo što nikad do sada nisam sanjala. Napravim par koraka prema stablu posađenom na stanici, ograđeno metalom, uokvireno betonom, dok se gomila oko mene razilazila poput marioneta čijim koncima upravlja netko izvan njih.
Iskoristila sam trenutak vlastite nepažnje, trenutak isključenja uma, kako bih jednom opet, nakon dugo vremena bila potpuno svjesna sebe same. Vrijeme je stalo, bila sam čista. Poput jedine suvisle točke u svemiru. U mislima sam obgrlila stablo : « Ni ti ni ja ne pripadamo ovdje, ovo nije naš svijet.»
Krenula sam prema svojem domu, uzela mobitel i nazvala oca.
