Večer je. Zadnji trzaji vikenda. Koliko god ga dobro iskoristim, uvijek mi se čini nekako prekratkim. Pustila sam snimku vatre na televizoru i zvukovi njenog pucketanja odgovaraju osjećaju smirenosti koji me obuzima. Mišići mi se opuštaju, zglobovi negoduju, osjećam svaku koščicu u stopalima, ali musklfiber će se tek sutra poigrati mojim tijelom. Za sad se samo osjećam izmoždeno.
Jučer smo se F. i ja odvezli autom na Sljeme, uživala sam u lišću, suncu, šumu vjetra, bojama jeseni i lakoći postojanja.
Danas sam samo pratila bijelu crtu po asfaltu, a dok samo se spuštali pokušavala sam ne poginuti. To je bilo sve. Nikakvi lijepi prizori i uživanje u jeseni. Ubaci u najniži i diši. Tu i tamo digni guzicu sa sica da ti ne odrveni do kraja. Crvena u faci kao rak, ali nema veze, nitko ne očekuje da izgledam lijepo dok se biciklom pokušavam domoći vrha Sljemena. Zadnja tri- četiri kilometra već mi se želudac zalijepio za kičmu. Sve o čemu mogu razmišljati je grah s kobasom. Vrtim pedalama i u sebi meditativno ponavljam, grah-kobasa-grah-kobasa.
Umrla sam do gore!
Nije mi to prvi put da idem biciklom na Sljeme, ali imala sam jednu podužu pauzu i očito totalno izašla iz forme. Znala sam da će mi biti teško, ali da ću umrijet, to nisam znala.
Uglavnom, u Lugarnici je, što je bilo i za očekivati, u vrijeme ručka jedne sunčane nedjelje, bilo gro ljudi i svi smo uredno čekali u redu da se domognemo nečeg jestivog. Nakon sat vremena čekanja, grah i kobasa bili su najfinije što sam ikad jela u životu, s obzirom da je bilo začinjeno brutalnom glađu. ;)
Iz nekog razloga moj dragi smatra da povratak cestom nije opcija. Spuštali smo se 18-icom i donjim dijelom Bikčevićeve.
Ni to mi nije bio prvi put, ali kao da je bio. Moj um je skroz zaboravio kako se boriti sa strahom i isključiti vizualizaciju mene kako krvava ljubim neko deblo.
Ako sam do gore umrla, ovdje sam se usrala ko grlica. A lišće, to predivno bakreno pokrivalo šumskog poda… mrš!!!! Ne vidiš stazu od njega, zamke na svakom metru, korijen, kamen, vododerina! Bedra sijevaju od bola, a prsti se grče od kočenja. U jednom trenutku sam već htjela odustati, doviknuti dragom koji bezbrižno vozi ispred mene, neka zove helikopter da me skine s brda, suze su bile na pomolu, raspad sistema!
Onda sam usisala sve to u sebe (doslovce i preneseno), već sam se tom stazom spuštala, moje tijelo zna kako se to radi, nema odustajanja, a moj um će slušat mene, a ne ja njega!
Pred kraj sam skoro pa uživala, ali moram priznati da me koštalo opakog psihičkog napora da izbacim iz glave sve nepotrebne misli, srastem s biciklom i kao u nekoj videoigrici, samo stišćem potrebne tipke svog tijela i automatski odrađujem kamenje, korijenje, zavoje.
Za spust za koji F.-u inače treba 20 minuta, zbog mene nam je trebalo 45. Nije mi ništa prigovorio, samo je rekao kako smo dobro iskoristili dan. I zaista, malo umiranja i malo hrvanja sa strahovima, sasvim su solidno začinili ovu nedjelju. :)
„Ni najgori neprijatelj ne može vam nauditi kao što vam može nauditi vlastiti um, ako je prepušten sam sebi. No, ako pazite na njega nitko vam ne može pomoći kao što on može.“
(Buddha)
Post je objavljen 27.10.2013. u 20:39 sati.