Citat koji me oborio s nogu i do sada drži prvo mjesto meni najdražih citata kaže:
"Prekinuvši vezu sa prokletom žicom, promrsio je tešku legionarsku kojom se zaziva najdelikatniji čin grešnog ljubavnog nasilja nad autentičnom Djevicom Biblijskom, sa bogatom serijom ukrasnih pridjeva od kojih bi svaki pojedini, pak i najskromniji, u pristojno odgojenom svijetu izazvao nesvjesticu od moralnog zgražanja nad grubošću krepkog rječnika kojim se u Blitvi skidaju s neba božanski autoriteti jednog i drugog spola, podjednako postojano i ustrajno, svim pobožnim nastojanjima blitvanskih biskupa usprkos. "
(M. Krleža, Banket u Blitvi III)
Još uvijek mi se osmjeh navlači na usne kad ovo pročitam. Tako dobar opis psovanja, a da se niti jedna, ma iole ružna riječ, ne upotrijebi. Krleža je majstor. :)
Nikad nisam prihvatila ideju da su dvostruka pravila nešto loše samo po sebi. Dakako, imam vlastito poimanje toga koja od njih su prihvatljiva, a koja ne. :)
Pa tako....
Ne psujem. I iako mi je najnormalnija stvar da moj muž psuje, ili općenito da muškarci psuju, istovremeno mi para uši kad čujem psovku iz ženskih usta, a samoj sebi takvo što strogo zabranjujem. Lagala bih da kažem da nikad nisam opsovala. Jesam. I u tim rijetkim trenucima to ne činim jer mi se omakne, jer sebe nemam pod kontrolom, već svjesno, ciljano, da bih nešto naglasila. U tim trenucima, muž zna da je s nečim pretjerao ( ne znači da nužno zna i s čime je pretjerao, to po potrebi naknadno objasnim ;) i da mora stat, jer je moja parabola dosegla točku nižu od njegove.
Činjenica je da se neke stvari zaista ne mogu opisati ili objasniti niti na jedan suvisli, pristojni način, nego psovkom. Ipak, žensko psovanje mi djeluje neukusno i grubo, ne damski, ako ćemo po staromodnom. A ja sam u duši staromodna. Držim se one stare izreke:
"Žena u kuhinji treba biti domaćica, na ulici dama, a u krevetu kurva."
:))
No, no, nemojte me odmah rastrgati! Nisam sasvim staromodna, ali si volim izabrati što mi se sviđa, bilo to patrijarhalno gledište, šovinističko, feminističko ili nešto iz vremena spiljskog čovjeka. Ono što za mene osobno drži vodu, volim primjenjivati, što ne znači da ću to ikome nametnuti. To je moja stvar, moj odabir.
Začudo , vjerujem da sama odlučujem o svojem životu. Moje rezoniranje je vrlo jednostavno. Nešto u stilu:
"Ako se nešto može popraviti,
čemu biti nesretan?
A ako za to nema lijeka,
nema smisla biti nesretan."
(Shantide, iz knjige Budizam za majke, Sarah Napthali)
Npr. izlaženje mog muža u pub (vidi prethodni post).
To nije nešto što ja trpim, što se meni događa. To je nešto što sam ja odlučila prihvatiti. Kad zbrojim prioritete koje imam, taj minus na popisu ne može prevagnuti. Pitanja koja si postavim su vrlo jednostavna.
Da li mogu živjeti s tim? Mogu.
Da li se isplati boriti protiv toga (ako uzmem u obzir što ću dobiti a što izgubiti)? Kategorički ne, kompromisno da.
Da li želim da moj muž bude sretan? Da.
Da li sam ja zbog toga nesretna? Ne.
I tako dalje...
A ako sam nešto odlučila, onda ne mogu nikoga kriviti što su stvari takve kako sam ih odlučila prihvatiti. Sve dok ne odlučim drugačije, vuk je sit, a koza cijela. ;)
Post je objavljen 14.10.2013. u 17:05 sati.