Dnevnik toka misli

utorak, 30.04.2019.

Nedovršen posao


Datum Hitlerove smrti.

Zapravo jako loše pamtim brojeve, brojeve mobitela, rođenja, bilo čega. Brojevi se jednostavno ne zadržavaju dugo u mojem umu. Ali povremeno se neki utabore i više nikada ne odlaze. Tako je i s datumom Hitlerove smrti, koji je ujedno i datum rođenja mojeg bratića, a na što me jednom davno upozorila sestra. I baš taj datum nikada ne promakne mojoj pažnji. Film Konačni pad gledala sam više puta, ne zbog užitka, jer unatoč odličnoj glumi, to nije film u kojem se može uživati, već zbog sugledatelja koji su mi mogli dati dodatne informacije s kojima nisam raspolagala.

Jednom, u srednjoj školi, napravila sam izlaganje o Hitleru, i to ni više ni manje nego na satu vjeronauka, (doduše to zvuči toliko apsurdno da čak i sama ne vjerujem svojem sjećanju), i pri tome upoznala suučenike sa njegovom talentiranom i inteligentnom stranom te mladenaštvom.

Doista, uopće nisam htjela pisati o Hitleru, problem je u tom datumu, i asocijacijama koje počnu vrludati same od sebe. Kad pročitam njegov Mein Kampf, posvetiti ću mu neki ozbiljniji tekst, a sada neka potone u moru misli iz kojih je izronio.

Noćas sam sanjala da moram na ispit iz građanskog procesnog prava, ali nisam stigla učiti, jer imam dijete, čak nisam ni prijavila taj ispit, i u svemu tome skupa pokušavam objasniti nekome da sam ja svoje ispite već položila, da imam diplomu, da više ne moram ići na ispite.

Roditelji su mi pričali o tim snovima, o stresu studiranja koji svoje pipke pruža još godinama nakon što si taj glupi komad papira stavio na policu ili ga gurnuo duboko u neki ormar.

Međutim, ovaj san nema veze s time. On govori o mojoj podsvjesnoj borbi i neminovnoj odluci da prekrižim polaganje pravosudnog ispita sa popisa stvari koje trebam u životu ostvariti. Iako sam u trudnoći odradila i praksu i odslušala seminar, prikupila svu potrebnu literaturu i potvrde da ga mogu ovaj tren prijaviti, činjenica je da uz posao, muža i dijete pronalazak vremena za učenje nije mačiji kašalj. Nekakvo realno vrijeme za spremanje tog ispita je dva mjeseca po deset sati dnevno. To je ono što nemam, i što nikada više neću imati. Ipak, znam da nije problem u nedostatku vremena, za ono što želiš pronaći ćeš i načina i vremena. Promijenili su se moji prioriteti i ciljevi. Položiti pravosudni ispit, samo zato da stavim točku na i svojeg pravnog obrazovanja, koje bi bilo samo sebi svrha, jer nemam nikakvog afiniteta prema pravnoj karijeri bilo koje vrste, jednostavno ne drži vodu. Izlazak na ispit se plaća 2.555,00 kn, pa ti izađi, i padni, pa plati ponovno. Nemam baš ni viška para da se s njima razbacujem, ako nisam sto poosto sprema i sigurna.

Unatoč tome, grizem se ko štakor u zamci, jer mrzim ostavljati posao nedovršenim. I mrzim odustajati. I strah me da ću požaliti što si ta vrata nisam otvorila, makar nikada kroz njih ne kročila. I onda se opet nađem kako glođem tu kost na kojoj nema mesa, jer u danu jedva uspijem pronaći pola sata za pročitati par stranica knjige po svojem guštu, a kamoli za nešto drugu.

Od tog mlijeka u koje sam upala, nakon tri godine, još uvijek nisam napravila maslac. Ipak, dijete raste, i tih pola sata koje u danu pronađem za sebe, prije nije bilo. Možda moram samo još malo pričekati, možda se stvari same poslože, ako se samo prestanem otimati i gristi lance koji me drže. Možda otpadnu sami od sebe, a onda ću shvatiti kako je bilo dobro imati lance koje možeš kriviti za ostanak na mjestu.

Mimarov šegrt - Elif Safak

Sinan mu je odgovorio da je znanje, ilm, kočija koju vuče mnogo konja. Ako jedan od njih počne trčati brže i ostali konji će morati ubrzati, a putnik u kočiji, alim, će se time okoristiti.


30.04.2019. u 10:25 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 29.04.2019.

Maya Angelou

Zadnja knjiga koju je obradio moj književni klub, a na moj prijedlog, bila je : Mama, ja i mama - Maya Angelou.




Stil pisanja je krt, sažet, kao da je spisateljica ostavila samo esenciju onoga što je htjela reći, čistu bit bez dodataka i ukrašavanja i objašnjavanja. Kad sam iz njenih biografskih podatka saznala da ju je napisala 2013. godine u svojoj 85. godini života, postalo mi je jasno i zašto. Prema mojem dosadašnjem iskustvu sa starijim osobama, oni, kako u razgovoru, tako i u svakodnevnom funkcioniranju, eliminiraju sve nepotrebne riječi i pokrete. Možda, jer vrijeme istječe, možda, jer više nemaju energije za rasipanje.

Unatoč kosturolikoj građi knjige, ista vuče na čitanje, na okretanje iduće stranice, jer u pitanju je bogati život i bogato iskustvo jedne svjetske žene.

Maya Angeolu rođena je 04.04.1928.g., pod imenom Marguerite Annie Johnson, u St. Louis, Missouri, kao drugo dijete Vivian Baxter i Bailey Johson. Kad je njoj bilo tri godine, a bratu četiri, brak roditelja se raspao, a njih dvoje je poslano baki po ocu Annie Henderson u Arkansas. Kod bake su proveli idućih deset godina svojeg života, nakon čega ih, kad joj je bilo 14 godina, majka opet prima u svoj život.

Maya Angelou bila je silovana kad je imala osam godina, bila je nijema gotovo 5 godina nakon tog događaja, ostala je trudna nakon prvog dobrovoljnog seksualnog iskustva i rodila dijete sa 17 godina, bila samohrana majka od onda.

S obzirom na sve što joj se dogodilo u prva dva desetljeća života, bila je velika vjerojatnost da umre kao nepoznata, siromašna i razočarana žena. Međutim, ona je probila sve predrasude, sve okvire, vlastite i tuđe, prkoseći tragedijama koje su je uvijek iznova napadale.

Napisala je sedam autobiografija, od kojih je Mama, ja i mama, zadnja i, kao što i samo ime kaže, govori o njenom odnosu s majkom.

Ovu sam knjigu napisala kako bih istražila neke od načina na koje ljubav liječi i pomaže ljudima da dosegnu neslućene visine i uzdignu se iz neizmjernih dubina.


Kad se sa 16 godina htjela zaposliti, majka ju je podržala. Zaposlila se kao kondukterka u tramvaju u smjenama od 4 do 8 ujutro i od 1 do 5 popodne. Majka ju je svako jutro vozila na posao i do zore pratila tramvaj svojim automobilom, sa pištoljem na sjedalu pokraj sebe. Posao je napustila kad se trebalo vratiti u školu.


- ... Što si naučila iz ovog iskustva?
.... - Naučila sam da si ti vjerojatno najbolja zaštita koju ću ikada imati.
... - Što si naučila o sebi?
... - Naučila sam da se ne bojim raditi, i to je sve.
Ispravila me je : -Ne, naučila si da imaš moć - moć i odlučnost. Volim te i ponosim se tobom. S te dvije kvalitete možeš bilo kamo poći.


Imala je jednog sina, Guya, rodila ga je sa 17 godina.

Nisam planirala roditi dijete, i morati ću promijeniti planove za obrazovanje, ali za Vivian Baxter to je bio samo život kao takav. Odgajanje djeteta izvan braka nije bilo pogrešno. Bilo je samo pomalo nezgodno.


Kad je dijete imalo dva mjeseca, pronašla je posao i odselila od majke.

Onog dana kad smo se odselili, majka me oslobodila davši mi do znanja da je uz mene. Shvatila sam da sam se zbližila s njom i da me je oslobodila. Oslobodila me je društva koje želi da se osjećam kao zadnje smeće. Oslobodila me je životu.


Radila je dva posla kako bi prehranila sebe i dijete, nikada ne tražeći pomoć od majke. Dijete je razvilo alergije na mnoge vrste hrane. Odjednom se našla u situaciji da daje sve od sebe za to dijete, ali mu ne daje ono što mu je doista potrebno, a to je prisutna majka. Majka joj je rekla:


Znam da si previše ponosna da bi posudila novac i da nikada ne bi nikoga molila, ali ovo su činjenice: Imaš dijete koje ima zdravstvenih poteškoća i imaš majku koja te voli. Ne želim ti posuditi novac, ali želim uložiti tisuću dolara u tvoju budućnost.



Očekivala je da joj počne vraćati nakon tri mjeseca i tražila je kamatu od pet posto. Maya Angelou dala je otkaz na jednom poslu, a dobila ga na drugome, posvetila se djetetu i ubrzo pronašla bolje plaćeni posao, a dijete je prestalo biti alergično.


Majka je rekla da su joj prijatelji ispričali kako su me jednom vidjeli na ulici kako skačem sa sinom i igram se poput djeteta. Ona im je odgovorila: "Ne, ona se nije igrala. Ona je samo bila dobra majka.



Nakon razvoda od svojeg prvog muža, sin joj je plakao, jer je to ipak bio prvi muškarac kojeg je mogao zvati tata, stoga je razgovarala s majkom koja ju je utješila riječima:

...iako je bolno, zamisli kako bi bilo da si dopustila da ti Tosh oduzme osobnost. Guy bi onda izgubio osobu koja mu je najpotrebnija, svoju majku. Radi sebe same, moraš sačuvati svoju osobnost, a radi Guya moraš sačuvati njegovu majku.


Dok je radila u Švedskoj na snimanju svojeg filma, za koji je napisala scenarij, prema njoj su se odnosili ponižavajuće. Nazvala je majku i rekla joj da ju treba. Vivian Baxter sjela je na prvi idući let i došla k njoj.


Moja pametna, glamurozna, otmjena majka naslonila se na svojoj stolici. Kao i obično, sve je imala pod kontrolom. Nagnula se prema meni. "Nešto ću ti reći, dušo: Konju je rep potreban duže od jednog godišnjeg doba.
....
Dušo, oni se sad prema tebi ponašaju kao da si konjsko dupe. Slušaj što ću ti reći. Ti samo moraš obaviti svoj posao. Ako ti ljudi prežive, oni će se tebi vratiti. Možda su zaboravili kakvi su bili prema tebi, ili se možda budu pretvarali da su zaboravili. Ali pazi ovo : Oni će se tebi vratiti. Dotada je tvoja majka tu. Brinuti ću se za tebe i za svakoga za koga kažeš da se treba pobrinuti, kako god ti kažeš da treba. Tu sam. U potpunosti sam ti se posvetila. Ja sam tvoja majka.



Čisto zbog točnijeg razumijevanja, ovo "pobrinuti se" uključivalo je i mogućnost ubojstva osobe koju joj njena kćer označi.

Maya Angelou, umrla je 28. 05.2014.g., njen glas se i dalje čuje, jasan i hrabar. Bila je pjesnikinja, spisateljica, scenaristica, pjevačica, plesačica, glumica, radila je u fast food restoranima, kao i u bordelima, bila je aktivistica za građanska prava, surađivala sa Malcom X i Martin Luther Kingom, iako nikada nije završila fakultet, bila je počasni profesor na jednom američkom sveučilištu, proputovala svijet, bila je glas koji drugi nisu imali.

... znala sam da sam postala ovakvom ženom zbog bake koju sam voljela i majke koju sam na kraju obožavala.






29.04.2019. u 12:13 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 18.04.2019.

Nothing to see. Keep Walken.




"Walk without rhythm, it won't attract the worm
Walk without rhythm, and it won't attract the worm
Walk without rhythm, and it won't attract the worm
if you walk without rhythm, huh, you'll never learn"

Referenca na knjigu Dina - Frank Herbert

Hodanje izvan ritma onemogućavalo je privlačenje gigantskih pustinjskih crva, metaforički - izbjegavanje nevolja, ostanak u komfort zoni. Ali u tom slučaju nikada ne naučiš jahati na gigantskim pustinjskim crvima, metaforički - osobni rast, svladavanje strahova.

Sad ću lijepo u tom ritmu doma. :)

18.04.2019. u 15:17 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.04.2019.

Dar s neba


U mraku,
dok uspavljujem svoje šareno dijete,
dok se grčevito držim za taj komad sreće,
vrtim isti krug misli…

Ti nisi moja.
Ti nisi ja.
Ti mi ne pripadaš.
Tvoj život nije moj život.
Tvoj život mi ne pripada.
Sama ćeš sebe pronaći.
Sama ćeš sebe definirati.
Sama ćeš naći svoj smisao.
Ja sam samo netko kome je ukazana milost.
Udisati miris tvojeg dječjeg znoja,
Miris jagoda i luka iz tvojih usta,
Miris tvojih kiselih stopala.

Ti nisi moja.
Ti nisi ja.
Ti mi ne pripadaš.
Ti pripadaš samoj sebi.
Ja sam samo netko kome je ukazana milost.
Milost biti sjeme iz kojeg ćeš niknuti.
Biti sigurnosna mreža dok izvodiš svoje akrobacije.
Biti uveli ružin cvijet kojeg ću odsjeći
A sve kako bi tvoj grm bujnije cvao.

Tvoj život nije moj život.
Tvoj život mi ne pripada.
Tvoj život pripada tebi.
I čekaju te mnoge boli.
Mnoga razočaranja.
I neću ih moći od tebe otkloniti.
Neću te moći zaštiti.
I jedna od nas dvije prva će otići.
Možda ću to biti ja.
Možda ćeš to biti ti.
Pustit ćeš me da odem.
Pustiti ću te da odeš.
Jer…
Tvoj život nije moj život.
A moj život nije tvoj život.

Ti si dar s neba.
Milost ukazana nesavršenoj.
I bit ću tu za tebe.
Na dohvat tvoje ruke.
Na dohvat tvojeg poziva.
Spremna.
Sve dok mi ne uskrati milost.
Milost biti svjedokom tvojeg života.


U mraku,
dok uspavljujem svoje šareno dijete,
dok se grčevito držim za taj komad sreće,
sprječavam samu sebe da ju ne ugušim,
svojim tijelom, svojim snovima, svojim planovima.
Pripremam se biti joj daleko, kako bih joj uvijek mogla biti blizu.


15.04.2019. u 13:36 • 10 KomentaraPrint#

petak, 12.04.2019.

Mandarinski


Zavoljela sam brata. Čudno, nakon tolikih godina. Točnije, nakon 25 godina. Paušalna ljubav koju poklanjamo bliskim krvnim srodnicima, dobila je novu, tvrđu komponentu.

U jednom trenutku on je devet godina mlađi brat kojeg ne poznajem, na kojeg sam ljuta, kojeg ne razumijem. U drugom trenutku kroz mene struji toplina i znam da sam ga zavoljela.

Vidim ga. Konačno ga vidim. Vidim sve ono što nisam ja, sve ono što je tako različito od mene, sve ono što jest on.

Kad je on krenuo u prvi razred, ja sam bila srednjoškolka, kad je on krenuo u srednju, ja sam završavala fakultet i udavala se.

Kanjon velik kao nemar, kao neznanje, kao propust.

Sada znam da sam mu bila potrebna, da sam propustila biti starija sestra. I onda se ljutim na njega, jer kroz život hoda kao dijete, a ne kao odrasli muškarac.

Moj brat, kao i moja sestra, nije bio u stanju nositi se sa strogoćom i crnilom našeg oca. Od nas troje, jedina nisam pobjegla od našeg oca. Moja sestra se mlada udala, samo da ode iz kuće, moj brat je dobio dijete još mlađi i oženio se ubrzo nakon toga, a s ocem nije razgovarao dugo vremena. Njih dvoje, osjetljivi, romantični sanjari, nisu mogli podnijeti kritiku i pesimistični realizam našeg oca.

Ja sam očevo crnilo spremala u posebni pretinac svojeg bića, i onda ga pretakala tintom na papir. Stvarala koru za korom, jednu deblju od druge, i probijala se ljubavlju kroz njegovo vrijeđanje i bolne crne oblake.

Jednom mi je objasnio da on ne pati od PTSP-a, nego od Vijetnamskog sindroma, navodeći kako nije problem u onome što je doživio i činio u ratu, nego u onom što doživljava i promatra u državi za koju je sve to prošao.

Tijekom nedavne posjete otac mi je rekao:

- Ti si jedino moje dijete koje ne poznajem, nikad ne znam što misliš, ne znam što se u tebi događa, i stalno me iznenađuješ svojim odlukama. Uvijek sam mislio da ćeš studirati biologiju. Što bi drugo moglo studirati dijete koje dovlači u kuću kukce, puževe i zmije?

- Tata, čitala sam Dostojevskog u sedmom razredu osnovne, zašto nisi pomislio da ću studirati komparativnu književnost? - odgovorila sam.

Pitao me i za brata. Iznijela sam mu svoje strahove, iskreno sa primjerima, s tom malom, čudnom razlikom, pomakom u kutu gledanja, kad sam u razgovoru dodala:

- Konačno sam na njegovoj strani.

U tom trenutku sam shvatila da ga volim. Iako u tom trenutku nisam znala da je odlučio odustati od fakulteta.

Završiti fakultet je u mojoj obitelji prioritet bez premca. Moja majka je još uvijek u šoku, moj otac ga je začudo podržao. A ja sam ga počela cijeniti.

Moj brat nije odabrao lagani životni put. Iako, vjerujem da ga niti nije svjesno birao, u svakom slučaju ne racionalno. Sanjar, kao što rekoh. O da, jer samo idiotski romantični mozak može u 21. godini života dok živi sa curom u jednoj sobi i studira, odlučiti imati dijete. Svi misle da im se dogodilo, pa ne baš, odlučili su.

Međutim, taj isti sanjar je sam sebi pronašao i dobio posao u točno onim firmama koje je htio, već tri puta za redom. Dajući otkaz u jednoj da bi prešao u drugu, bolju, stječući iskustva, i sve to preko studenskog ugovora. Sada kad ipak ima diplomu „bakalara“ PMF - fizika, i ima jasnu viziju što želi u životu raditi i zna kako to postići, ne želi više gubiti vrijeme na studiranje.

Kao malo dijete koje se želi pohvaliti kulom od kockica, pozove me da mi nešto pokaže. Na ekranu laptopa klize kapi kiše. Izgleda kao pravo, kao da gledam kroz prozor za kišnog dana. A onda mi pokaže stotinjak linija programskog koda kojim je to napravio.

- Gle, kad ovu brojku smanjim onda su kapljice veće, a kad ju povećam kapljice su manje. A ovdje sam ubacio „šum“ kako bi klizanje kapljica bilo nepravilno… – i onda prijeđe na razinu govora koja meni blago rečeno zvuči kao mandarinski. Stoga ga prekidam, nema smisla bacati biserje pred svinje, pa čak i kad si svjestan da si ovog puta ti u ulozi svinje.

Kada se on i njegovi prijatelji sastanu pa svaki sa svojim laptopom prekriju hrastov stol u dnevnom boravku, dok u prolazu do mene dopire taj isti mandarinski jezik, kroz glavu mi prolazi, tako je to vjerojatno izgledalo po onim garažama u kojima je život započeo Apple ili Microsoft.

I dalje sam ljuta na njega. On je jedno veliko dijete, uvjeren da ga žena, dijete i posao čini odraslim muškarcem. Uopće ne uviđajući i ne shvaćajući koji je njegov položaj, uloga i odgovornosti u širem obiteljskom suživotu. Međutim, svaka škola se plaća, a Život će mu vrlo rado pripremiti sve lekcije.


12.04.2019. u 08:43 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.04.2019.

Krošnje budućnosti


Pada kiša. Sivo i nečujno, gluho, glumeći jesen. Međutim, mlado blještavo lišće tek propupalog drveća budi osjećaj topline i smisla. Prihvaćam tišinu vodene zavjese kao dar s neba, kao milost za svo korijenje koje se budi i crpi ju iz tla, neumoljivo i halapljivo.

Nešto je drugačije ovog proljeća. Neka slutnja, kojoj se ne usudim nadati, prosijava kroz moju kožu i šapuće mi mirise jorgovana i trešanja u cvatu. Nešto dobro se budi, plodove već uživam, ali čine se tek kao caklina, pokrov onome što treba doći. Skrećem misli, kako ne bih otjerala tu milost što mi naslućuje svoj dolazak preko bijelih vrhunaca.

Jučer predvečer prošetala sam na kavu. Naoružana zelenim kišobranom i crnim šeširom. Sastala sam se sa prijateljicom, kolegicom iz srednje škole, modnom dizajnericom. Protekle su godine od našeg posljednjeg susreta.

Došla sam prva, po odgoju, pet minuta prije. Raskomotila sam se, šešir i baloner odložila na jednu fotelju, a zauzela drugu s dobrim pogledom na kafić. Ubrzo je ušla s osmjehom i komplimentom.

Ona je talentirana, poduzetna, mlada žena, oštrih jagodica, tamne kose i divljeg, infantilnog osmjeha koji dolazi naglo bez najave i zbog kojeg joj se namreška cijeli nos, ali isto tako brzo nestaje, prepuštajući teren ozbiljnosti. Njena ozbiljnost je one opasne, britke vrste, uzrokovane vanjskim dojmom mramornog lica, pri čemu ona toga uopće nije svjesna. U sebi ona sva treperi, nesigurna, miješajući svoju bijelu kavu nepotrebno dugo.

Vjerojatno u meni vidi nekoga tko je svoj život posložio i uspio, nekoga tko bi ju mogao gledati s visoka, dok istovremeno ja u njoj gledam ženu koja ostvaruje svoje snove, i divim joj se.

Priča mi o sebi. Pokušava otvoriti svoju firmu za dizajn, ali nakon deset birokratskih vrata, vratili su ju na ona prva, a i tamo ne znaju što bi s njom. Sada se priprema biti dva tjedna domaćica na nekoj jahti, a onda joj kreće sezona u Zadru. Noću crta, kroji i šiva. Njene haljine su osvježavajuće ženstvene, za razliku od, meni potpuno neshvatljivih muških dizajna za žene (ne svih, naravno), koja mogu promatrati kao isključivo jako poticajna i uzbuđujuća umjetnička djela, ali ne i kao nosive odjevne komade, a kamoli prikladne za žene.

U takvim trenutcima poželim biti bogata. Biti mecena. Investirati u ljude koji imaju što dati ovome svijetu, u one koji grizu, koji će uspjeti i bez ičije pomoći, ali da im taj uspjeh olakšam, kako ne bi izgorjeli putem.

Krajem oka primijetila sam poglede grupe muškaraca prema našem stolu. Korištenje perifernog vida, kojem me otac učio kao mladog vozača, ostalo mi je kao navika svakodnevnice. Sjedile smo dugo, udubljene u priču, a ja sam svjesno izbjegavala izravno ih pogledati. Žene su muškarcima najprivlačnije kada za njih uopće nisu zainteresirane. Jedan kvalitetan kontakt očima bi bio dovoljan da ih digne sa stolaca, ali mi smo doista bile nezainteresirane.

Ona nije udana, trenutno nema ni dečka. Zadnjeg je ostavila zimus, jer nije htjela biti štrik za spašavanje. Nisam ju ništa od toga pitala, jer sve to smatram nevažnim u odnosu na ono zbog čega joj oči iskre i pune se žarom. Međutim, tema je naišla, i vidjela sam u njenim očima strah hoću li i ja biti jedna od onih koja će ju osuditi.

- Brak je naporan u pm. – rekla sam joj – ima to svojih lijepih i praktičnih strana, ali je generalno naporan u pm. Brak ženu pojede, danas još uvijek, nažalost. I ako se ikada razvedem, više se nikada neću udavati.

Nasmijala se, i vjerujem da joj je laknulo. Nisam jedna od onih. Nastavile smo o vodenim bojama koje mene trenutno oduševljavaju kao sredstvo izražavanja, i bojama na bazi alkohola koje nju trenutno očaravaju.

Rastale smo se na parkingu, dok se noć počela šuljati sjenama, i zavlačiti u krošnje bujne budućnosti.


08.04.2019. u 10:22 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.04.2019.

Muke po galebu


Nakon nekoliko sati neprekidne vožnje, došavši do obale, napravili smo pauzu. U malom mjestu sjeli smo na kavu. Pili smo je naizmjence. Prvo je muž šetao s našim šarenim djetetom naokolo i bacao kamenčiće u more, dok sam ja upijala sunce i posvješćivala si činjenicu da sam na godišnjem odmoru i da mi nitko ne može ovaj dan pokvariti. Nakon nekog vremena smo se zamijenili.

Hodale smo po molu, komentirale sve što vidimo oko sebe i sjele na kameni rub ispred svakog čamca ili broda klatarajući noge iznad zelene površine. Krajičkom oka primijetila sam čovjeka u poznim godinama kako je u polu ležećem stavu zauzeo klupu na molu.

Došavši do kraja mola, krenule smo natrag držeći se za ruke. Čovjek se ustao i prišao mi.

- Oprostite, nemojte se naljutiti, nešto bi vam rekao… - započne on. Uvijek me iznenadi kad mi ljudi, predviđajući moju potencijalnu ljutnju, ipak žele nešto reći.

- Smijete. Neću se naljutiti. – spremno odgovaram uz osmjeh, jer ako sam u stanju sedam godina trpjeti svoju kolegicu u sobi, jedan stranac/starac neće imati nikakvog utjecaja na moje raspoloženje.

- Vi niste odavde?

- Ne, samo smo u prolazu.

- Vi biste trebali hodati po pistama gdje se biraju najljepše žene svijeta, ili biti na onim naslovnicama časopisa…

- Hvala. – kažem uz osmjeh, i razmišljam gdje je kvaka zbog koje ću se „naljutiti“.

On nastavlja rukama iscrtavajući u zraku oblik mojih bokova:

- …blago vašem mužu što može gurnuti glavu među vaše ….

Okrećem se na peti bez ijedne riječi i povučem dijete za sobom.

Odmaknuvši se na pristojnu udaljenost, počela sam se smijati. Da je bio mlađi, možda bi se čovjek, pardon, žena i naljutila, a ovako… Zapravo nemam pojma što misliti o tome. Nemam iskustva sa galebima, ali ako ovaj uopće spada u tu kategoriju, mislim da je zaboravio kako se to radi.


Ponekada galebima odleti pokoja daska iz glave.


04.04.2019. u 08:24 • 16 KomentaraPrint#

srijeda, 03.04.2019.

Muke po suđu 2


Oprala sam hrpu suđa i više ga nemam kamo stavljati pa počinjem brisati oprano, i u želji da ocu ne poremetim njegov red, pitam ga:

- Gdje ti stoji ova zdjela?

- Samo ti stavljaj gdje misliš da treba. – nehajno odgovara.

- Gle tata, znam da imaš neki svoj red, svak to ima, ni ja ne volim kad mi ga se poremeti… Dakle, gdje ti stoji ovo?

- Niš se ne brini, samo stavljaj gdje misliš da treba.

- Za pola sata pitat ćeš me gdje sam što stavila… - još se ne dam, jer znam kamo to vodi.

- Ne, ne, kad vi odete, ja ću to pomalo vratiti na svoja mjesta.

Odustajem i počinjem pospremati suđe po svojoj logici.


Iduće jutro sjedim za stolom i pijem kavu. Gledam oca kako se mota po kuhinji i nešto traži.


I čekam.


- Gdje mi je onaj prozirni poklopac?

- Proziran je pa ga ne vidiš, evo tamo je uz zid… - i pokažem prstom.

- Aha…


I čekam.


- Aaa... gdje mi je metalni lončić?

- Rekla sam ti jučer što će biti, kad odem tjedan dana ćeš mi slati poruke s pitanjima gdje ti što stoji! – smijem se i pokazujem mu gdje je lončić.


S godinama razum razumnih ljudi izgubi bitku s ljubavi.

03.04.2019. u 08:37 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 02.04.2019.

Muke po suđu


- Moram do dućana.

- Što ćeš u dućanu? – pita me otac.

- Kupiti neke stvari.

- Što ćeš kupiti?

- To je moja stvar što ću kupiti…

- Sve imamo, ništa ne treba kupiti. Što bi ti kupila? – ne odustaje.

- Pa evo na primjer, spužvicu za suđe. Ova tvoja je odvratna i trebalo je novu staviti još prije godinu dana.

Moj otac se važno ustaje, otvara gornji element i pokazuje mi cijeli paket novih spužvica.

- Vidiš da sve imamo. – osmjehuje se pun sebe.

- Što će ti nove spužvice, ako samo stoje u ormaru!!!!! Misliš da će se ova koju sada koristiš dematerijalizirati pa ćeš tek onda uzeti novu?!


Ponekad razum razumnih ljudi dopire samo do spužvice za suđe.


02.04.2019. u 08:26 • 18 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< travanj, 2019 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora