Oprala sam hrpu suđa i više ga nemam kamo stavljati pa počinjem brisati oprano, i u želji da ocu ne poremetim njegov red, pitam ga:
- Gdje ti stoji ova zdjela?
- Samo ti stavljaj gdje misliš da treba. – nehajno odgovara.
- Gle tata, znam da imaš neki svoj red, svak to ima, ni ja ne volim kad mi ga se poremeti… Dakle, gdje ti stoji ovo?
- Niš se ne brini, samo stavljaj gdje misliš da treba.
- Za pola sata pitat ćeš me gdje sam što stavila… - još se ne dam, jer znam kamo to vodi.
- Ne, ne, kad vi odete, ja ću to pomalo vratiti na svoja mjesta.
Odustajem i počinjem pospremati suđe po svojoj logici.
Iduće jutro sjedim za stolom i pijem kavu. Gledam oca kako se mota po kuhinji i nešto traži.
I čekam.
- Gdje mi je onaj prozirni poklopac?
- Proziran je pa ga ne vidiš, evo tamo je uz zid… - i pokažem prstom.
- Aha…
I čekam.
- Aaa... gdje mi je metalni lončić?
- Rekla sam ti jučer što će biti, kad odem tjedan dana ćeš mi slati poruke s pitanjima gdje ti što stoji! – smijem se i pokazujem mu gdje je lončić.
S godinama razum razumnih ljudi izgubi bitku s ljubavi.
Post je objavljen 03.04.2019. u 08:37 sati.