Oprala sam hrpu suđa i više ga nemam kamo stavljati pa počinjem brisati oprano, i u želji da ocu ne poremetim njegov red, pitam ga:
- Gdje ti stoji ova zdjela?
- Samo ti stavljaj gdje misliš da treba. – nehajno odgovara.
- Gle tata, znam da imaš neki svoj red, svak to ima, ni ja ne volim kad mi ga se poremeti… Dakle, gdje ti stoji ovo?
- Niš se ne brini, samo stavljaj gdje misliš da treba.
- Za pola sata pitat ćeš me gdje sam što stavila… - još se ne dam, jer znam kamo to vodi.
- Ne, ne, kad vi odete, ja ću to pomalo vratiti na svoja mjesta.
Odustajem i počinjem pospremati suđe po svojoj logici.
Iduće jutro sjedim za stolom i pijem kavu. Gledam oca kako se mota po kuhinji i nešto traži.
I čekam.
- Gdje mi je onaj prozirni poklopac?
- Proziran je pa ga ne vidiš, evo tamo je uz zid… - i pokažem prstom.
- Aha…
I čekam.
- Aaa... gdje mi je metalni lončić?
- Rekla sam ti jučer što će biti, kad odem tjedan dana ćeš mi slati poruke s pitanjima gdje ti što stoji! – smijem se i pokazujem mu gdje je lončić.
S godinama razum razumnih ljudi izgubi bitku s ljubavi.
< | travanj, 2019 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.
Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,
da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,
mame osmjehe
i suze.
Pišem.
Postojim.
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.
Albert Camus
Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.
Salvador Dali
dtokamisli@yahoo.com
Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora