ponedjeljak, 18.08.2014.
Oproštajno pismo
Neki sa dopuštenjem, neki bez dopuštenja, uglavnom previše ljudi koje osobno poznajem, dobilo je uvid u moje misli.
Osjećam se sputano, riječi zapinju, autocenzura na djelu.
Misli da bi se razvijale, da bi se ispravljale, pročistile, da bi se iz njih mogli razviti stavovi i odluke, često sasvim oprečne, samom tijeku misli, te misli moraju biti slobodne izreći sve, a te slobode ja više nemam.
Napisana riječ diše konačnošću, jednom zapisane kao da počinju vlastiti život, bude u drugima slike koje više ne možeš izbrisati, „… ne nisi me shvatio, nisam tako mislila…“, možda i jesam, možda tu sekundu ili dvije sam u to vjerovala, a onda se struja promijenila, krajolik izobličio, i već se voda prelijeva i kreće drugim smjerom.
Moje pisanje služi mojem razvoju, i niti jedna moja misao nije konačna.
Stoga, do daljnjega, ovdje više neću pisati. Možda otvorim drugi blog, možda ne, možda se za par mjeseci predomislim, možda mi moje, opet slobodne misli, svojim neobuzdanim i raskalašenim bujanjem otkriju neku novu perspektivu i moja odluka zamiriše nekim novim putem.
Priznajem, imati blog, bilo je dobro iskustvo, ako ništa bio je to moj prvi susret sa virtualnim svijetom. U svakom slučaju počela sam pažljivije dotjerivati svoje tekstove, jer .. pa hej, to će možda ipak netko pročitati, pa nek liči na nešto, prestala sam ih tretirati samo kao natuknice za "jednom kad ću imati vremena...". Znam da nisam baš čitana, jer, s jedne strane ne ostavljam često komentare kod drugih blogera, jednostavno nemam to u sebi da komentiram samo zato da bih komentirala ( što ne znači da to koji put ipak nisam napravila ;) , ako nemam nešto pametno ili lijepo za reći, radije šutim, uostalom toga se nastojim držati i u "stvarnom" životu, s obzirom da ne razlikujem različite razine stvarnosti života; s druge strane nekako mi nije sjelo ostavljanje komentara samoj sebi, i to mi se čini kao ozbiljni propust načina funkcioniranja bloga.hr.
Sad mi je tek palo na pamet, da bi razlog mogao biti i moje loše i nezanimljivo pisanje…, ego mi je, čini se, još uvijek solidne veličine. ;)
Svakako ću nastaviti pratiti blogere, neke ozbiljno i temeljito ( gospon profesor, Alžbeta Bathory, semper contra, Neverinov blog….), a neke samo da si uljepšam dan (Geomir, ar-ar, Moj prijatelj Nenad….), a za nekim ću žaliti što ih više nema ( Pustolovina zvana Japan).
Bilo mi je zadovoljstvo!
Pozdrav svima!
Oznake: &
18.08.2014. u 13:13 •
4 Komentara •
Print •
#
utorak, 12.08.2014.
List nošen vjetrom
Došla sam doma nakon posla, skinula se, odlijepila grudnjak sa sebe i bacila ga na krevet da se suši. Po ulasku u kuću dobila sam rijetki kompliment iz usta svojeg oca ( ne da rijetko dobivam taj kompliment, nego je dobivanje pozitivne izjavne rečenice iz usta mog oca rijetkost), da "čak izgledam pristojno", buraz se odmah nadovezao da izgledam kao sekretarica, pri čemu zaključujem da je fetišiziranje određenih odjevnih kombinacija zacijelo dovelo do potpuno pogrešne predodžbe o tome kako se odjevaju žene na određenim radnim mjestima, kako bilo da bilo, uvukla sam se u vrećastu šarenu navlaku ( zaista ne znam je li to spada po definiciji u haljinicu, majcu ili vreću za krumpire), i sada sam opet čovjek, od glave do pete običan primjerak homo sapiensa u klimatiziranom prostoru.
Boli me svaka kost u ramenima i leđima, svaki mišić je tvrd od mliječne kiseline pa i njih svrstavam u kategoriju kostiju, i mislim da ne želim vidjeti zelene krastavce iduća dva mjeseca. Ta nabujala odbojnost, dakako, nije sama od sebe iznikla iz ničega, jučerašnje teglenje rudnjaka punih tih istih krastavaca preko beskrajno dugog polja do auta ( jer starci su bili na moru, a plodovi zemlje ne pitaju, zriju, bujaju i propadaju mimo naše volje), bilo je plodno tlo za rast odbojnosti. Svako malo mi prostruji glavom da ću, s obzirom da je majka još uvijek na moru, morati ukisati te krastavce, vjerojatno jednom rukom, jer ću drugom biti na mobitelu sa beskrajnim brojem pitanja - mama, što sad radim, koji je omjer? - ali tu misao gasim u korijenu lansiranjem iste na Mjesec, što zbog njegove trenutne blizine Zemlji, i nije tako teško.
Za vikend sam bila kod sestre na selu, u malom raju lišća i mira, dječije graje i zelenih napitaka. Terapeutska svojstva stajanja na pragu trokut kućice, obasjana suncem, s pogledom na šumu preko polja, zvukovima majčinstva iza leđa. Bučno je to majčinstvo, iscrpljujuće, ali taj dar da nekome činiš sreću iz dana u dan, čini se nevjerojatnim.
Konačno dišem, pomislila sam, ovdje su problemi jednostavni, odjenuti se, nahraniti se, okupati se, naigrati se, počistiti razbijeno, terapija malim problemima, i ja dišem.
Prošao je moj rođendan, dan na koji najčešće mrzim cijeli svijet i sve ljude, ali se uredno smješkam i zahvaljujem na dobrim željama, jer nisu drugi krivi što ne volim biti u centru pažnje, što je taj dan bio pretrpan i ja se nisam mogla nositi sa samom sobom, a kamoli dobrotom drugih ljudi.
Prošla je ugradnja pvc prozora, radovi su se odužili, zakomplicirali, iscijedili F. i mene, psihički, financijski, fizički i bračno.
Prošlo je ljetovanje sa ekipom i dva sporovoda, burno ispijanje kava i cuge po kafićima i konobama, hvatanje ono malo sunca što se probilo tu i tamo između olovnih oblaka i ljetnih oluja, i povratak autoputom na sprovod moje bake, vraćanje u realnost, suze i crnilo, a onda smrt prijateljeve majke, peglanje crnih košulja i zvukovi struganja lopata po betonu groblja.
Ovo ljeto nije kakvim sam ga planirala, ova godina nije kakvom sam ju zamišljala... a koja je ikada i bila, kontrolni upravljač nije u mojim rukama, što je vjerojatno dobro, i za mene i za druge ljude oko mene. Više ni ne želim planirati, ne želim imati kontrolu, želim biti list nošen vjetrom, opran kišama, izgažen na putu i zaboravljen u svojoj prolaznosti.
Oznake: krastavci
12.08.2014. u 16:09 •
0 Komentara •
Print •
#
