Dnevnik toka misli
subota, 29.06.2019.
Umni kanibalizam
Odašiljem riječi u prazninu. Čekam sudar s drugim riječima.
Poput šišmiša u mraku koji šalje zvučne valove kako bi znao gdje su prepreke. Kako bi se mogao orijentirati u prostoru, izbjeći razbijanje glave ili uloviti obrok za taj dan.
Ako se moje riječi ne sudare s drugima, prepreke nema. Obroka nema. One putuju u beskraj i gube smisao. Gluhe u svojoj samoći.
Tek njihovim lomljenjem i preoblikovanjem kroz tuđe umove one se ostvaruju i žive. Žive za mene.
Mozak rješava nedostatak prepreka razgovarajući sam sa sobom, supotstavljajući se sam sebi, postajući sam sebi obilni obrok.
Ipak, čeznem za egzotikom tuđih umova, jer i najraskošniji kanibalistički obrok na kraju dojadi.
Riječi su izvor nesporazuma. Pa zapravo i ne baš. Izvor nesporazuma su naša očekivanja, naše želje i naši subjektivno oblikovani filteri kroz koje provlačimo tuđe riječi.
Nesporazumi su brusni papir za upoznavanje drugih ljudi. Koliko obilja i zabave se krije u nesporazumima, koliko potencijala!
Kako sam puno pametna danas, sve mi dođe zlo od toliko prolijevanja. Dajte mi malo svojih umova, ogladnjela sam. :)
petak, 28.06.2019.
Dobri ljudi
Što sam starija, to sam slabija. Ili mi se bar tako čini. Možda je razlikovna nijansa u tome što si dopuštam biti slabom. Pustiti konce. Primiti pomoć.
Više ne glumim stepskog vuka, kojem se prilijepio cijeli čopor luđaka (a budimo iskreni, živjeti u čoporu luđaka zorno ukazuje i na moju sasvim specijalnu luđačku crtu), nego vučicu (moj odabrani totem, ako je to uopće nešto što si sami biramo), u čoporu cijelog životinjskog carstva. Jedna među različitima.
Paralelno s tom novom bojom mojeg karaktera, postala sam i osjetljivija na postojanje dobrih ljudi. Odjednom sam okružena nekim čudnim, običnim, dobrim ljudima. Vjerujem da su i prije bili oko mene. Možda ih nisam primjećivala, a možda njihovoj dobroti nisam dala da dođe do izražaja.
Sada ih vidim. I čudim se koliko ih ima.
Mnogi mi čine Dobro. Njihova djela i riječi skliznu s njih poput toplog zimskog ogrtača u koji se smijem umotati. I Dobrota se učini jednostavnom, poput pružanja hladnog soka od bazge u vrućini ljetne sparine.
Neke poznajem godinama, neki žive sa mnom, neke sam nedavno pustila u svoj život, a mnogima ne znam ni imena niti ću ih ikada upoznati.
Kupam se u zahvalnosti.
I molim Boga da mi pruži prilike uzvratiti Dobrim, ili proslijediti Dobro dalje.
petak, 21.06.2019.
Onaj kome je potrebna pozitiva, ohrabrenje i vjera u život i ozdravljenje, neka ne čita dalje.
**********
Sanjala sam poplavu. Voda je došla do mojeg kućnog praga. Nadirući neumoljivo i postojano.
Sjećaš se kako sam bila dobra u tumačenju snova? Njihovom povezivanju sa stvarnošću, s našim željama i strahovima? Ovog puta ne. Nisam razumjela što znači. Pospremila sam ga u ladicu i nastavila trčati kroz svakodnevnicu.
A onda su me cure na književnoj pitale gdje sam kupila suknju, dok sam kopala po frižideru i tražila tonic. Nisam ju kupila, kažem veselog glasa, ne videći veliku plastičnu bocu pred nosom. Šivala si ju? Nisam. Kažem sa zaleđenim osmjehom, dok me prolaze trnci, i zrak nestaje iz mojih pluća. Sestrina je. Konačno kažem, i nastavim trabunjati nešto o novim suknjama koje sam si nedavno kupila, ne gledajući nikoga u oči. Odradila sam taj susret do kraja s osmjehom, bez zraka.
Sada znam što sam sanjala. Što mi je podsvijest htjela reći. Pripremi se, dolazi. Dolazi polava!
Nisam se pripremila.
Tuga me preplavila, ugušila, balzamirala, gusta kao med. Bijes me pokosio u korijenu.
Majo, sad će dvije godine, a ja još uvijek ne dišem!
Trebala si biti tu. Ti si trebala nositi te suknje! TI si trebala gledati svoje sinove kako se grleno smiju dok skaču po trampolinu, a ne da ja gušim suze sretna što konačno čujem taj zvuk!
Trebala si jednom za promjenu izaći iz svojeg puberteta i donijeti racionalnu odluku kad si saznala da imaš zadnji stadij atipičnog galopirajućeg raka dojke! A ne ga liječiti jebenim sokom od organski uzgojene mrkve i klistiranjem organski uzgojenom kavom!! Nakljukana teroijama zavjera s interneta, odbijajući medicinu! Trebala si napisati oproštajna pisma svojim sinovima, a ne plaćati razgovore prodavateljima magle koji su te uvjeravali da ćeš živjeti, jer imaš auru, jer si lavica i borac! Jebala te alternativa i sok od mrkve! Jebala te odrasla osoba s mozgom djeteta!
Bože, koliko smo bili izgubljeni. Bože, kako smo malo vremena imali.
Tri mjeseca soka od mrkve i tri mjeseca morfija i ulje kanabisa. I otvorena trula rana na tvojoj desnoj dojci veličine mojeg dlana. Tjeranje lipanjskih crnih muha da ti ne izlegu jajašca u mrtvo tkivo.
Kupam te u svojoj kadi, jer doma nemaš kadu. Obložena mokrim jastucima, cviliš dok ti tražimo položaj. Tvoja desna ruka tri puta veća od zakrčene limfe koja nije imala kamo otići, tvoja koljena velika i kvrgava, tvoja bedra, kost presvučena kožom. Depiliram ti kosti voskom, i režem nokte. S osmjehom ti mašem dok te odvoze natrag kući. Jer ti ćeš živjeti. A onda jecam u zagrljaju svog muža dok mi se komadići srca otkidaju i padaju poput olovnih krpa na pod. Jer ti ćeš umrijeti.
U mraku, stisnuta između tvojeg sina i mojeg šarenog smotuljka, udišem nepoznati dječački miris i gušim svoje misli. Ujutro ga nježno budim i spremam za školu.
Naš racionalni otac, kaže mi dok sjedimo na terasi i razgovaramo što ćemo, jer mama već mjesecima ne spava nego bdije kraj tebe:
- Znaš, Ana, to sad tako može dugo trajati, mjesecima…
- Tata, ona neće doživjeti ljeto. – odgovaram mu, a onda šutimo i gledamo ispred sebe ne videći.
Ostavljam dojenče kod svekrve, a ona mi gura u ruke kanister svete vode iz Bistrice. Gledam ju sluđeno:
- Ljiljana, moja sestra umire, sveta voda tu ne može pomoći... - grubost očaja izgovorene istine struže mi po duši.
A onda trpam sve u auto i kasnije te s majkom perem u toj vodi.
Znaš, Maja, da nije bilo Vanje, nema tog boga koji bi me sastavio. Ali Bog je mudar, dao mi je dijete prije, taman na vrijeme, da me drži u sadašnjem trenutku. Raspadanje nije bilo opcija, pa me nije trebalo ni sastavljati. Raspadanje nikada nije bila opcija, dokle god ima slabijih oko mene. I bio je milostiv, poštedio je moju Vanju onoga čega mene nije poštedio. Umrla si dva dana nakon njenog prvog rođendana. Pa se možemo veseliti njenom rođendanu, za razliku od mojeg, koji sam obično sjedila u crkvi kraj mame na misi zadušnici za brata. Rođendan pod pokroviteljstvom smrti.
Poziv. Sjedam na krevet. Kažem, Stižem.
Oblačim se, vozim svoje šareno dijete i ostavljam ju kod svekrve. A onda se vozim do tvoje kuće na rubu šume. Prvo brza cesta, pa glavna cesta, pa lokalna cesta, pa makadam. Pa šuma. Tvoje pribježište, mjesto kamo si pobjegla od svoje svekrve.
Ne gledam tvoj leš. Tebe više nema. Preuzimam zaduženja.
Tvoj muž i ja vozimo se do našeg gradskog groblja. Prvo makadam, pa lokalna cesta, pa glavna cesta, pa brza cesta... Dogovaram sprovod sa zaposlenikom mrtvačnice, odgovaram na pitanja umjesto tvojeg muža, donosim odluke umjesto njega. Biramo lijes za tvoje kosti.
Odvoze tvoje tijelo. Majka u ruševinama sjedi na ulaznim stepenicama. Sjedam kraj nje.
- Kad kod sam se posvađala s tatom, djeca su mi umirala...
- Mama... - hvatam joj pogled - Mama, ovo nema veze s tobom i tatom, za ovo nisi kriva.
Majo, ništa, ništa se ne može usporediti s paklom bespomoćnosti koji je doživjela naša majka bdijući noću kraj tebe i slušajući tvoje urlike.
I samo da znaš, ako se ikada opet sretnemo, na tom mjestu, gdje god ti sada bila, prvo ću ti ispičkarat sve po spisku, skinut ću ti sve svece s neba, a onda ću ti polomiti sve tvoje nepostojeće kosti zagrljajem, za kojim čeznem kao za povratkom vlastite kože na ogoljeno, bolno meso.
Tako mi nedostaješ, Majo, tako mi fališ!
Tako mi fališ...
utorak, 11.06.2019.
Prodala sam sliku za 400,00 kn.
Prvo koplje zabodeno u mojem umu, dok voda kipi na štednjaku.
Kako sam umorna.
Drugo koplje zabodeno u mojem umu, dok stišćem snop špageta.
Kako je komunikacija s ljudima naporna.
Treće koplje zabodeno u mojem umu, dok gledam kroz prozor preko krovova kuća.
Nepovezana koplja.
Nepovezane misli.
I ona kost u grlu, što je zapela u subotu navečer.
Zbog koje ne dišem.
Zbog koje sam opet …
... ugasila sustav.
I opet uključila samo osnovni način funkcioniranja.
četvrtak, 06.06.2019.
Instrukcije
Baka ima instrukcije pa se s djetetom zadržavam na svojem katu kako ne bismo smetale, iako je moje šareno dijete već par puta tražilo ići „dolje“.
- Ne možemo sada ići dolje, baka ima instrukcije, uči jednog dečka matematiku.
Nakon što smo obukle „Elsinu“ haljinu, pogledale crtić, obišle terasu, dođe mi moje šareno dijete, cijela u svojim velikim plavim očima i pita:
- Je li baki završila menstruacija?
Gledam ju zbunjeno.
- Nema baka menstruaciju, bake nemaju … - i onda mi sine… - Misliš instrukcije, da, završile su baki instrukcije. Sada možemo ići dole. – i smijem se od srca.
srijeda, 05.06.2019.
Statistika
Broj korisnika socijalne pomoći je u opadanju. Navodno.
Postoji veliki nerazmjer između dostavljenih podataka iz računovodstava pojedinačnih Centara i onoga što izbacuje aplikacija uvedena 2013.g. Centri teže brojati svaku fizičku osobu kao korisnika, aplikacija izbacuje podatak koliko kućanstava je korisnik.
Stoga, kako bi riješili taj nerazmjer, traže podatak o broju kućanstava, a ne o broju fizičkih osoba, međutim u jednom kućanstvu mogu biti dva člana … petnaest ili sto.
Čakovec ima preko 3000, Knin vrti sličnu brojku, Slavonija također vrti strašne brojke…, jug je drugačiji npr. Ploče imaju 4, da li fizičkih osoba ili kućanstva, ne znam. Definitivno je potrebno ujednačavanje oko načina na koji brojati korisnike, kako bi dostavljeni podatci bili usporedivi i upotrebljivi.
Međutim, točnu situaciju moguće je sagledati samo ako se traže oba podatka. Odnosno definirati što je korisnik, i ako ga se definira kao kućanstvo, onda dodatno tražiti podatak koliko je fizičkih osoba u sustavu primanja socijalne pomoći.
To proteže svoje posljedice i na način utvrđivanja koliko je radnika potrebno za odraditi posao. Rad i vrijeme koje uloži socijalni radnik na jedno samačko kućanstvo nije isti i ne može biti isti kao rad i vrijeme koje utroši na kućanstvo s petnaestero djece.
Zato ne volim statistiku, iako u svemu tome statistika nije ni kriva ni dužna.
ponedjeljak, 03.06.2019.
Hygge
Počele su se širiti dezinformacije, poetično oblikovane, ali unatoč tome dezinformacije. Stoga evo nekoliko činjenica, preuzetih iz knjige - Hygge, Danski recept za sretan život, Meik Wiking.
Kada je i kako nastala riječ hygge?
Prvi put spomenuta je riječ hygge u danskim zapisima početkom 19. stoljeća, ali zapravo je to riječ norveškoga podrijetla.
Staronorveška riječ hygga znači - utješiti, hugr znači raspoloženje.
Hugr potječe od germanske riječi hugjan, koja se dovodi u vezu sa staroengleskom riječju hycgan koja znači razmišljati.
Što znači riječ hygge?
Ta jedna riječ obuhvaća sadržaj pojmova razmatranje, raspoloženje, utjeha, zagrljaj, sigurnost, ugoda i blagostanje.
Riječ hygge ima svoj glagolski i pridjevski oblik, te je često sastavni dio složenica.
Različiti jezici imaju jedinstvene pojmove, koje su zbog potreba specifične kulture ili okoliša iznikle. Tako Finci imaju riječ tokka koja znači "veliko krdo sobova". Eskimi za riječ snijeg imaju mnogo riječi, jer je njima razlikovati prhki od teškog mokrog snijega, ili snijega prikladnog za vožnju sanjkama bilo presudno za preživaljavanje. Danaci imaju riječ hygge, za koju u hrvatskom jeziku nema adekvatnog prijevoda jednom riječi, ne mora niti biti. Jezik je živo biće koje se razvija i može apsorbirati tuđicu.
Zašto su Danci najsretniji ljudi na svijetu?
Za početak rekla bih da je korištenje riječi sretan potpuno pogrešan izbor. Sreća je trenutno, prolazno stanje, i mislim da bi riječ zadovoljstvo bio bolji izbor. Međutim, zbog globalnog zatrpavanja pokušajima prodaje instant sreće, vjerujem da je termin izabran kao marketinški trik kojim bi se privuklo te iste skupine koje se hrane instant srećom i ukazalo im na postojanje nečeg dubljeg i trajnijeg.
Dakle, još jednom...
Zašto su Danci najzadovoljniji ljudi na svijetu?
To je već izvan teme ovog teksta.
Knjigu imam doma, i već sam pogled na nju mi je totalno hyggelig. :)
nedjelja, 02.06.2019.
Dvostruki život
Večer je.
Sjedim na kauču. U lijevoj ruci držim knjigu S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu, Gail Honeyman. Gin-tonic mi je na dohvat ruke. Na televizoru Pongo i Perdita trče kroz snijeg.
Preko desne ruke presavijeno je moje šareno dijete. Glava dolje, noge u zraku i guza pod mojom bradom. Gleda crtić. Ne znam kako je došla u taj položaj, moja desna ruka je njena, moje kretnje su automatske i prilagođavaju se njenim akrobacijama.
Između dva odlomka knjige, ljubim joj guzu, a onda se prosvijetljena trenutkom počinjem smijati bizarnosti situacije. Iako je zapravo riječ o najobičnijoj svakodnevnici.
Moja lijeva polovica duboko utopljena u radnji romana, nijema i izgubljena, a moja desna u konstantnoj interakciji s djetetom odgovara na njene upite i komentira radnju crtića.
Moj dvostruki život.
Nakon nekog vremena, moje šareno dijete uzima svoju slikovnicu i traži da joj čitam. Zatvaram svoju knjigu.
Sada sam joj cijela posvećena.
Gasim crtić.
- Idemo u krevet pa ćemo čitati priču.
Naravno, buni se. A onda počinju taktike izluđivanja neprijatelja.
- Ja bi nešto papala.
Večerala je već jedno tri puta. Dodajem joj zdjelicu s maslinama. Zoba ih kao čokoladne bonbone.
- Idemo sada u krevet.
- Ja bi kakao. Topli kakao. Mooooolim te.
Nakon što je popila punu šalicu toplog kakaa, uzma posljednju maslinu iz zdjelice, strpa ju usta, i dok se meni lice grči od pomisli na kaos okusa u njenim ustima, pruža mi rukice i spremna je ići u krevet.
- Je li trebaš piškiti?
- Ne.
Kad pročitamo priču i ugasimo svjetla, reći će da mora piškiti. Kad se drugi put vratimo u krevet, tražiti će vode. Kad se treći put vratimo u krevet, zaspat će za pet minuta.
Smijem se u mraku dok se ona vere po meni i govori Pikiti pikiti, kao da tu šalu nisam čula već sto puta, kao da nisam umorna, kao da ne čeznem za time da moje ruke budu moje, a ne njene.
Nakon što zaspe posvećujem se sama sebi. Ali nikada u cijelosti.
