Što sam starija, to sam slabija. Ili mi se bar tako čini. Možda je razlikovna nijansa u tome što si dopuštam biti slabom. Pustiti konce. Primiti pomoć.
Više ne glumim stepskog vuka, kojem se prilijepio cijeli čopor luđaka (a budimo iskreni, živjeti u čoporu luđaka zorno ukazuje i na moju sasvim specijalnu luđačku crtu), nego vučicu (moj odabrani totem, ako je to uopće nešto što si sami biramo), u čoporu cijelog životinjskog carstva. Jedna među različitima.
Paralelno s tom novom bojom mojeg karaktera, postala sam i osjetljivija na postojanje dobrih ljudi. Odjednom sam okružena nekim čudnim, običnim, dobrim ljudima. Vjerujem da su i prije bili oko mene. Možda ih nisam primjećivala, a možda njihovoj dobroti nisam dala da dođe do izražaja.
Sada ih vidim. I čudim se koliko ih ima.
Mnogi mi čine Dobro. Njihova djela i riječi skliznu s njih poput toplog zimskog ogrtača u koji se smijem umotati. I Dobrota se učini jednostavnom, poput pružanja hladnog soka od bazge u vrućini ljetne sparine.
Neke poznajem godinama, neki žive sa mnom, neke sam nedavno pustila u svoj život, a mnogima ne znam ni imena niti ću ih ikada upoznati.
Kupam se u zahvalnosti.
I molim Boga da mi pruži prilike uzvratiti Dobrim, ili proslijediti Dobro dalje.
Post je objavljen 28.06.2019. u 10:09 sati.