Dnevnik toka misli
utorak, 26.11.2019.
Božić
Danas me razveselio list papira.
Običan, bijeli, A4. Ispunjen samo s jedne strane, a i s nje tek malo.
Ministarstvo je dalo suglasnost. I eto mene sretne kao malo dijete na Božićno jutro. Ipak se čeka puna godina da taj dan dođe.
Imam otvorena pet predmeta, jedan iz 2011., dva iz 2013., jedan iz 2017. i jedan iz 2018.g. Brisanje zabilježbe s nekretnina. Svi ista osnova. Suvlasnika kao u priči, svaki podnio svoj zahtjev, nadležnih radnika se izmijenilo isto kao u priči, ne vole ljudi čačkat. Skupljala sam ih kao pokemone, vadila iz arhive, otimala iz tuđih ormara.
Ja volim čačkat.
Pa sam ih po spajala, pa izvukla sažetak kronologije, pa objasnila što se događalo, pa zatražila suglasnost. Sve sam ima nacrtala.
Ma i moja pokojna baba bi to znala, trebalo je samo malo čeprkati po tim kčbr-ovima i ispisati povijesne preglede zk uložaka, nije to nuklearna fizika. Nije ni glavni dio mog posla, više mi dođe kao hobi.
A onda čekaš.
Pa već i zaboraviš.
Zaborave i stranke koje su to tražile.
Kad odjednom!
Božić!
ponedjeljak, 25.11.2019.
Jedem kikiriki, suhoprženi, s kajenskom paprikom. Peckavi, tmasti okus u ustima me fokusira. A možda je i kofein odradio svoje.
Gledam kroz prozor.
Visoki javor, crn i gol, pruža grane iznad crvenog crijepa prema sivoj pozadini.
Grijem dušu.
Nije lako primijetiti gdje je i kako nastala nova navika. Možda jednog dana u listopadu, ili malo kasnije. Jednog mračnog jutra, ili crne večeri uz noćnu lampu, kad nisam pospremila paletu boja. Kad nisam oprala kistove. Kad sam ostavila staklenku mutne vode na stolu, umrljane maramice i papire na prozorskoj dasci.
Bazalni ganglij je naviku pohranio, utro put, i promijenio moj pogled na svijet.
I svijet se razlio poput akvarela.
Magle postaju izvor senzacije doživljaja, sivi bezlični oblaci savršeni motivi, gola crna stabla divni bočni elementi prizora.
Sitne čestice boje raw umber, burnt umber, raw sienna, žuti oker, beskraj sivih nijansi, s malo cobaltno plave miješaju se, razlijevaju kroz nanos vode, žarke samo na rubovima gdje se pigment skuplja na granici površinske napetosti tekućine i njenim sušenjem fiksira u tkanje papira.
Sve te dosadne boje odjednom postaju vladarice utiska, nositeljice čarolije i topline.
Stvaranje osjećajem, bez perfekcionizma, bez sigurnosti u ishod. Savršenstvo iz pogreške.
Učim se stvaranju.
Razlijevanju.
Učim se osjećajima.
Pogreškama.
petak, 22.11.2019.
Svekrva 3
Mrak je. Dijete sam ubacila u auto i svezala u sjedalicu. Već sam otvorila vrata auta i jednom nogom sam unutra, kad svekrva kaže:
- Zahvali mami što mi je dala četiri pelene. Nisam ništa obavila.
I opet stanem, izgubljena u prijevodu, dok moj mozak pokušava riješiti zagonetku. Koje mrtve pelene!?
Iz neke nebitne dubine, pod prašinom vremena, izvučem razgovor s majkom u kojem mi je spomenula da joj je dala par djedovih pelena jer ide na kolonoskopiju.
Prihvaćam prenijeti zahvalu, pozdravljam se i odvozim u noć.
Moja svekrva je luda ko šiba. Ona ima autopute u mozgu tamo gdje ja nemam ni kozju stazu. Svaki susret s njom, svaki razgovor s njom, je vrtuljak informacija, asocijacija i riječi koje za mene nemaju veze s vezom.
Meni je moja svekrva odlična, viđam ju na kratko i rijetko, ne gnjavi me, u pravilu nazove dva puta godišnje, čuva mi dijete, i uvaljuje mi kolače, začine i zimske kape iz kućne radinosti.
Moja svekrva je oštećena osoba. Živi od cigareta, antidepresiva i normabela. Oštetila je svoju djecu, brutalno. Njena životna priča je ružna, teška i tužna, ali još uvijek nije na meni da ju ispričam. Ipak, znajući veći dio te priče, prema njoj osjećam sućut.
Moja svekrva mene ne može izbaciti iz takta, niti povrijediti. Obraćam joj se sa Vi, nakon tolikih godina još uvijek. Iz dva razloga. Jedan je zbog nje, jer ta žena ima jako nizak stupanj samopoštovanja. Drugi je zbog mene, da ju zadržim na distanci, jer ta je žena kaos kojem ne dopuštam ulazak u moj unutarnji krug.
Samo u rijetkim kombinacijama specijalnih uvjeta, kad se spoji da sam gladna, umorna, u pms-u za vrijeme loše biometeorološke prognoze zarežim i maknem se od nje bez pozdrava. U bilo kojoj drugoj situaciji ona mene samo zbunjuje, i stvara mi zalihe apsurdnih sjećanja.
Moj sasvim privatni Monty Python Show.
četvrtak, 21.11.2019.
Svekrva 2
Stojim s majkom pokraj groba. Grob njenog sina i kćeri, grob mojeg brata i sestre.
Zvoni mi mobitel. Javljam se. Svekrva.
Ne zna točno gdje je grob pa joj objašnjavam.
- Da li je grob tamo gdje je bio sprovod? – pita me.
Stanem. Gledam oko sebe. Slike sprovoda prolijeću ispred mene.
- Da. Grob je tamo gdje je bio sprovod. – odgovaram.
Pozdravljam ju, prekidam taj besmisleni razgovor i skidam svoje šareno dijete s nečijeg groba.
srijeda, 20.11.2019.
Svekrva
Mrak je. Dijete sam već ubacila u auto i svezala u sjedalicu. Svekrva nešto priča u pozadini, a onda me pita:
- Hoće li tvoja majka na more sada za produženi vikend?
Stanem. Gledam ju pod svjetlom ulične lampe.
- Ali Sisvete su… - moj mozak ju ne uspijeva pratiti.
- Znam, ali to su tri dana, mogla bi otići na more… – nastavlja ona.
- Ali Sisvete su… – pokušam ponovno, ali u našoj komunikaciji rijetko kada postoji križanje.
Prekidam taj besmisleni razgovor, pozdravljam ju i odvozimo se u noć.
Kad bi tijelo moje majke moglo izdržati, sjedila bi na groblju cijeli taj Božji dan.
utorak, 19.11.2019.
Portret
Jedne od nedavnih večeri kad je začudo bilo hladno, silazim u prizemlje i naslanjam se na zelenu kaljevu peć.
Grijem leđa i bludim mislima.
Promatram djedov profil dok sjedi na kauču. Na onom kraju kauča koji je postao njegovo malo carstvo. Kauč je na klocnama kako bi mu visina odgovarala, a oko njega su knjige, povećalo i sjekira. Sijeda čekinjasta kosa strši s njegove flekave, naborane glave, hodalica mu omeđuje noge, a flis dekica grije koljena. Na licu mu se širi osmijeh kad se vrištanje i cijuk klinaca pojača. Mutimir se vratio iz Karlovca, i sada su Vanja i on opet nerazdvojni u pohodima svojeg štetočinstva.
Tek kad mi treći put pogled padne na sjekiru zapitam se što tu radi. A onda se začudim sama nad sobom što mi je toliko trebalo da ju aktivno zamijetim kao nešto što tu možda ipak ne bi trebalo biti. Međutim, u mojoj obitelji takve stvari nisu čudne. Djedovi, babe, sjekire, djeca, medenjaci i kornjače, girje i zvuk miksera, sve se to plete i miješa u kotlu iznad ognjišta našeg suživota.
Na kraju ipak pitam:
- Djede, što radi sjekira na kauču? – vičem da me čuje.
- E, to je moja sjekira. – gleda ju, pa uzima u ruke, prelazi kvrgavim prstima preko oštrice, – Moram ju malo naoštriti , a onda ću sjeckati trešče za potpalu.
- Aha. – eto, doista ništa neobično.
I sama pod krevetom držim sjekiru, jednu imam i u ormaru, a iz kuće ne izlazim bez noža.
Novi detektor metala na poslu pišti svaki put kad prolazim, ali on pišti stalno, neumoljivo, uporno, tko god prolazio. Mogla bih u torbi imati tenk, i nitko ne bi obratio pozornost. Baš kao u priči o pastiru i vuku. A novi zaštitar je mlad, dječarac, jedva punoljetan, i zarumeni se svaki put kad prođem, ne zna kamo bi se djenuo, stalno mi se plete pod nogama poput psića, a moram proći pokraj njega bar petnaest puta u danu kako bih došla do pisarnice.
Međutim, moje nošenje noža nema veze sa strahom, ni uvjerenjima, ni sklonostima. U pitanju je indoktrinacija iz djetinjstva. Neizlječiv usjek koji odrasli svojim pričama naprave u karakteru djeteta.
Pa tako sam jednom davno slušala djeda dok je pričao kako su išli na izlet autobusom. Baka, moja tetka i on. Kad je autobus stao da ljudi protegnu noge i prezalogaje, ukazala se potreba za nožem, trebalo je narezati kruh i kobasicu. Krenula je potraga, tko ima nož? Nitko od ostalih putnika nije imao nož. Moja baka, tetka i djed, svaki za sebe, imao je svoj nož sa sobom.
Takvo smo pleme. Od kolijevke pa do groba, imaj nož ili sjekiru u svako doba.
Majka me pozove k sebi. Nevoljko se odvojim od tople peći.
- Sad ću ti reći što je s tom sjekirom. – započne.
Djed ju već par tjedana štenta da mu donese malu sjekiru iz njegove kuće, jer mi u šupi imamo samo velike, a njemu treba mala. I kao što je sudac popustio udovici u priči iz Biblije, samo da je se riješi, kako bi mu prestala dosađivati, tako je i moja majka popustila, iako ta sjekira nije bila ni bitna ni hitna ni potrebna. Štoviše, dogovorila se s njime, ne samo da će mu donijeti sjekiru, već će njega jedan dan spakirati u auto i odvesti da malo pogleda kuću i vrt, i sam si izabere što želi ponijeti.
Jučer je bila tetka u posjeti i donijela sjekiru.
Majka je bila ljuta, em su imali dogovor, em ju je zaobišao po principu 'ako ti nećeš, naći ću ja tko hoće'. U svojem jadu jedva se suzdržala da ne prekipi.
- No dobro mama, ništa novo... – mene ti sitni događaju zabavljaju, ali u njima doista nema ničega novog.
- Ali to nije kraj! – kaže ona.
- A nije? Ima prevrat u priči? – kako napeto, pomislim uz smiješak.
- Shvatila sam da je to on napravio za mene, da bi meni napravio tiješče za potpalu. A ja sam se bez razloga ljutila. On je htio meni pomoći. – njezine sive oči gledaju me s uvjerenjem.
Izdahnem, kao kad po n-ti put djetetu morate nešto objasniti. – Ne, mama, nije zbog tebe, on je to napravio zbog sebe, to nema nikakve veze s tobom, ali ako ti je lakše prikazati ga kao plemenitog da bi se riješila svojeg jada i bijesa, samo ti daj.
Okrenem se prema bratu koji sjedi za šankom i podignem obrve, s dlanovima prema stropu. Nakon par trenutaka nijeme komunikacije on slegne ramenima:
- Istinu kažeš.
Daljnji razgovor prekida moje šareno dijete. Podižem ju na radnu plohu da vidi kako baka radi kolač od jogurta, a brat hvata Mutimira i nosi ga u kupaonu, dok se on otima kao mačka, sluteći prisutnost vode.
Moja majka sebi prikazuje ljude dobrima, kako bi mogla živjeti u miru, kako bi se oslobodila vlastitih negativnih osjećaja, kako bi život imao smisla. Nemam njene sposobnosti. Nemam mašte. Za mene su ljudi takvi kakvi jesu. Ne ljutim se na njih, ne mijenjam ih, ne popravljam ih, samo dodajem nove detalje dok skiciram pred sobom njihov portret.
I ti portreti, ako već i nisu lijepi, bar su stvarni, životni i neponovljivi.
četvrtak, 14.11.2019.
I tak...
Primijetila sam da me ljudi vole hraniti. Kao nekoj divljoj životinjici koja ti se svidi pa joj svako malo tutneš neki zalogaj. Tko bi ga znao zašto?
Možda to jednostavno rade svima, takvi su, a mene ne smeta.
Na poslu me najčešće hrane voćem (danas sam dobila jabuku, hladnu, mirisnu, jučer krušku, tvrdu, sočnu), ali i kolačima (danas sam dobila i kolač, s rumom), čokoladama… već prema tome što im se nađe pri ruci.
- Moramo te udebljati, doma te ne hrane dovoljno. – kaže kolegica.
To uopće nije istina. Moj brat kad spremi ramen juhu ili onigiri, donese mi porciju za probu, njegove porcije za degustaciju znače da tri dana ne moram kuhati (kao da inače kuham, ali eto volim kad netko drugi skuha).
- Rebra ti se vide. – ni to nije istina. To su mišići, pokušavam objasniti, ali mi ne vjeruju.
- Moramo proširiti taj tvoj strukić pa da i ja svoj mogu proširiti. – ma može, volim biti na usluzi. Ok, moguće da me ta kolegica hrani i iz nekih ne baš sasvim lijepih razloga, ali kao da je uopće važno iz kojeg razloga te neko hrani.
Jednom me druga kolegica, koja je stajala iza mene u pekari, pitala:
- Za koga još kupuješ gablec?
- To je sve za mene. – kesim se zbunjeno, mislim svašta, kao da bih se od jednog pekarskog frcleka mogla najesti. Ljudi imaju pogrešnu predodžbu o tome koliko jedem.
Sad već kad uđem u pekaru ne stignem reći ni dobar dan, samo čujem:
- S mesom!
Razvučem osmjeh od uha do uha i odlazim po jogurt za taj burek.
Možda je u pitanju nekakva ženska zavjera, pa pred drugim ljudima jedu malo do ništa, npr. moja kolegica iz sobe, jogurt, jabuka, sjemenke… nisam tu ženu nikada vidjela da jede gablec, samo nekakve mrvice, ali zato kad se ona vraća s pauze, pogleda na moj stol i pita:
- Onda, što se danas jede? Jesi pojela svoje bifteke, šnicle…?
Punih usta niti ne odgovaram, samo klimam. Meni nije problem pred nekime riješiti… pa što god se već u tom trenutku rješava.
Vjerojatno mi je zato tako dobro sa novim prijateljicama, i one vole rješavati, a znaju i spremiti. Kad dođem k njima, ništa me ne pitaju, hrana je već na stolu, a kad vide moj izraz lica dok žvačem, druga zahvala/pohvala im nije ni potrebna. Zahvalan subjekt, laka za održavanje.
I tak, dobri neki ljudi oko mene, sviđaju mi se, ti ljudi koji vole hranu i hrane druge ljude. Ima u njima više velikodušnosti, oni ne skupljaju, oni rasipaju, daju od svojeg obilja, od širine svoje duše.
srijeda, 13.11.2019.
Kad padne mrak
Književni klub me počinje umarati, izbor knjiga (svaki mjesec abecednim redom jedna od nas predlaže knjigu), jednostavno uvelike odskače od mojih trenutnih književnih preokupacija. Krimići, fantastični dječji pričuljci… pročitam ih dok mi dijete skače po glavi, odradim zadatak kako bih mogla prisustvovati druženju, ali kad padne mrak i tišina napuni kutke mojeg doma, moji književni pupoljci halapljivo glođu tvrde, stare kosti.
Aleksandar Isajević Solženjicin – Arhipelag gulag, 1. knjiga
Izdavač : Rad, 1988.g., Beograd
Prošle godine, u Americi izašlo je novo izdanje sa predgovorom Jordana Petersona. Ne postoji hrvatsko izdanje.
Aleksandar Isajević Solženjicin, rođen 1918.g., umro 2008.g., uhićen 1945.g., a kaznu odradio do 1953.g.
Knjiga se sastoji od tri knjige, pisana je između 1958. i 1968.g., a prvi put izdana 1973.g. Inicijalno je kružila kroz „podzemlje“ od ruke do ruke, izdana preko Samizdat. Tekst prati cjelokupnu proceduru od hapšenja, istražnog zatvora, sudskih, kvazi sudskih i ne sudskih postupaka, presuda, prijevoz preko etapnih zatvora do konačnog izdržavanje kazne u radnim logorima Sovjetskog saveza u periodu između 1918.g. do 1956.g., iako zahvaća pojedinim primjerima i ranije godine.
Arhipelag gulag je pokušaj književnog istraživanja kako sam autor navodi u podnaslovu, te je u tu svrhu, usprkos svim preprekama, prikupio ogromnu arhivski građu.
Kao dopunu našem razgovoru šaljem vam skicu dopunskog člana Krivičnog zakonika… Osnovna misao je, nadam se, jasna, i pored svih nedostataka jedne skice: otvoreno istaći načelno i politički (a ne samo usko-pravnički) obrazloženu situaciju, koja opravdava suštinu terora, njegovu neophodnost, njegove granice.
Sud ne sme odbaciti teror; obećavati tako nešto bilo bi ravno samoobmanjivanju ili obmanjivanju. Teror se mora zasnovati i opravdati – principijelno, jasno, bez zamotavanja i bez uljepšavanja. Potrebno je dati što širu formulaciju, jer je samo na revolucionarnoj pravnoj svesti i revolucionarnoj savesti da određuje uslove manje ili više široke primene u praksi.
S komunističkim pozdravom,
Lenjin
Široko formulirani članak 58. Kaznenog zakona obilježit će moje daljnje poimanje prava i pravnog sustava.
Meni je ovo drugo njegovo djelo koje imam u rukama. Prije toga pročitala sam Jedan dan Ivana Denisoviča.
Jedan dan Ivana Denisoviča je bio kratki vrisak, Arhipelag gulag je vrišteća mračna noć.
Pitkost i lakoća Solženjicinovog stila omogućila je da tekst teče nesputano kroz moj um, ulijevao se poput vode, bez zapinjanja, unatoč tome što sam morala povremeno tražiti značenja stranih (srpskih) riječi ili konzultirati izvore povijesnog znanja kako bih se snašla u moru činjenica, godina, imena i događaja, srećom na kraju knjige postoji abecedni popis povijesnih osoba, kao i značenja korištenih kratica.
Njegovo pisanje prepuno ironije i humora izazivalo je salve smijeha koje su završavale stezanjem grla i gutanjem knedle zbog stravičnosti rečenog. Bez vela njegove duhovitosti, sadržaj bi me pojeo živu.
Unatoč pitkom stilu, imala sam poteškoće u razumijevanju, jer složeni termini, krilatice i poštapalice onog doba nisu ugrađene u moj duh i mentalni sklop, niti sam živjela u tom sustavu pa ubacujući u taj lonac još ironiju i sarkazam, na kraju nisam uvijek bila sigurna koja mu je bila misao vodilja, što je točno pojedinim odlomkom htio reći. Ali s obzirom je smisao cijele knjige itekako jasan, u tom duhu sam rješavala i svoje nedoumice oko pojedinih odlomaka.
Na duši nam, istina, malo lakne kad čujemo da ovaj Taktički centar nije bio organizacija, da nije imao: 1) statut; 2) program; 3) članskog uloga. Pa šta su onda radili? Evo šta: v i đ a l i s e ljudi! (Mravci te podiđu.) A viđajući se, oni su razmenjivali mišljenja! (Jeza te uhvati.)
…..
Ne pratim dnevno politička događanja. Zanima me što je bilo prije trideset godina… prije sto godina, i što će biti za trideset godina. Zanima me opći smjer, a ne dnevno rasipanje energije, kao što me ne zanima vrijeme, ono je samo pas što švrlja na dugoj lajni klime. Zanima me klima, i kojim smjerom ona šeće. Da bih znala kamo ide, moram znati kuda je prošla.
Divlje nasrtanje ratnog komunizma moglo se inženjerima samo ogaditi, inženjer ne može uzet učešća u besmislenim stvarima.
"Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna - statistika" - Josif Visarionovič Staljin.
Solženjicin izvlači čovjeka na svjetlo dana, mnoštvo ljudi, pojedinačne apsurdne sudbine, pojedinačne krivudave putanje i tragedije, rastače statistiku i ona se rastapa kao šećerna vata u vodi.
Osvrni se: oko tebe su ljudi. Možda ćeš se nekog od njih kasnije sećati celog života i živ se jesti što nisi ništa o njemu saznao. Manje zbori – da više čuješ. Niti se neke noći, u polumraku i pod lupom vagona, dodirnu, pa se opet zanavek raziđu. Nagni uvo nad njihovo tiho zujanje i nad ravnomerno lupkanje pod vagonom. Jer – to lupka vreteno života.
Tek sam zagrebla površinu, a nokti su mi već krvavi, zube lomim, kost ne puca, ali bar mi upornosti ne nedostaje, a površnost bi mi mogla naškoditi više od gubitka noktiju i zubi.
četvrtak, 07.11.2019.
Mokra koljena
Prepričavam kolegici događaje iz nedjeljnog lova…
- Odbila sam. – kažem.
- Kako misliš odbila? – kolegica ne vjeruje svojim ušima.
- Pa tako, nisam mogla više pa sam odbila i rekla drugi put. – sad se i ja čudim njoj.
- Pa to nisi smjela napraviti! On je najpoznatiji proizvođač vina u cijeloj okolici! – ona zna sve koje treba znati, ja samo znam kad je meni dosta.
- Što sam ja znala tko je on!, to sam saznala tek poslije. Bio je već treći koji mi je ponudio da probam njegovo vino, nisam mogla više. Kao da bih nakon treće čaše uopće znala kakvo vino pijem. – nikako shvatiti u čemu je problem, krivo posloženi lončići u glavi.
- To nisi trebala napraviti. - odmahuje glavom.
- Svašta ja nisam trebala u životu pa ipak jesam. – smijem se.
Očito sam napravila stravični gaf. Kao da činjenica što me ranim jutrom pokupi oženjeni muškarac i vozi u lov, već nije samo po sebi dovoljno stravičan gaf, nego sam još uvrijedila neko lokalno Ime.
Toga dana, ispred lovačkog doma, pokušavam platiti gostovanje. Naime, još se nisam učlanila u niti jedno lovačko društvo, jer se ne želim vezati.
- Ne. – kaže kratko kolega lovac koji me ujutro pokupio, jer je ujedno i blagajnik tog lovačkog društva i uporno mi odbija naplatiti sudjelovanje kao gostu. U tom trenutku prolazi lovnik pokraj nas pa se on obrati njemu:
- Ona bi platila gostovanje. – i smije se.
- Već je on to tebi naplatio. – kaže mi lovnik i smije se, a onda vidjevši moj zbunjeni pogled dodaje – ili će ti naplatiti odjednom.
I tako žena ne može biti lovac, a da ujedno nije i nekom od lovaca ljubavnica (naravno, ako sam dobro protumačila što je lovnik rekao, možda je on mislio nešto deseto, tko bi ga znao, možda su samo moje misli prljave, a ne njegove), jer očito nije logično da jednu ženu privlači rosa, trnje i kaljuža, i da se osjeća kao bubreg u loju kad zasjedne umorna i blatna s deset lovaca za stol i jede čvarke nakon trosatnog češljanja terena, dok sunce što se konačno probilo kroz maglu suši mokra koljena.
- Jesi dobro? – pita me kolega lovac.
- Ne mogu ti opisati koliko mi je lijepo. – osmjehujem se.
