Mrak je. Dijete sam ubacila u auto i svezala u sjedalicu. Već sam otvorila vrata auta i jednom nogom sam unutra, kad svekrva kaže:
- Zahvali mami što mi je dala četiri pelene. Nisam ništa obavila.
I opet stanem, izgubljena u prijevodu, dok moj mozak pokušava riješiti zagonetku. Koje mrtve pelene!?
Iz neke nebitne dubine, pod prašinom vremena, izvučem razgovor s majkom u kojem mi je spomenula da joj je dala par djedovih pelena jer ide na kolonoskopiju.
Prihvaćam prenijeti zahvalu, pozdravljam se i odvozim u noć.
Moja svekrva je luda ko šiba. Ona ima autopute u mozgu tamo gdje ja nemam ni kozju stazu. Svaki susret s njom, svaki razgovor s njom, je vrtuljak informacija, asocijacija i riječi koje za mene nemaju veze s vezom.
Meni je moja svekrva odlična, viđam ju na kratko i rijetko, ne gnjavi me, u pravilu nazove dva puta godišnje, čuva mi dijete, i uvaljuje mi kolače, začine i zimske kape iz kućne radinosti.
Moja svekrva je oštećena osoba. Živi od cigareta, antidepresiva i normabela. Oštetila je svoju djecu, brutalno. Njena životna priča je ružna, teška i tužna, ali još uvijek nije na meni da ju ispričam. Ipak, znajući veći dio te priče, prema njoj osjećam sućut.
Moja svekrva mene ne može izbaciti iz takta, niti povrijediti. Obraćam joj se sa Vi, nakon tolikih godina još uvijek. Iz dva razloga. Jedan je zbog nje, jer ta žena ima jako nizak stupanj samopoštovanja. Drugi je zbog mene, da ju zadržim na distanci, jer ta je žena kaos kojem ne dopuštam ulazak u moj unutarnji krug.
Samo u rijetkim kombinacijama specijalnih uvjeta, kad se spoji da sam gladna, umorna, u pms-u za vrijeme loše biometeorološke prognoze zarežim i maknem se od nje bez pozdrava. U bilo kojoj drugoj situaciji ona mene samo zbunjuje, i stvara mi zalihe apsurdnih sjećanja.
Moj sasvim privatni Monty Python Show.
Post je objavljen 22.11.2019. u 08:29 sati.