Dnevnik toka misli

srijeda, 27.03.2019.

Lice sjećanja


Doma sam.

Prohladno je. Nebo je bijelo i ne sluti na proljeće. Voćke koje su se bijelile na suncu prije mojeg odlaska na more sada su nedorečene, latice su ocvale, a lišće još nije stasalo. Noge sam omotala zelenom dekicom, jedem kikirikije, koje ovaj put ne moram s nikime dijeliti, i pijem vodu. Već sam do sada popila dvije kave sama sa sobom ne radeći ništa pa mi je sada voda društvo uz ljuti kikiriki.

Vrijeme na moru je bilo divno, dani za sunčanje, noći ugodno hladne. Zadnju noć počela je bura.

Večer je. Ležim kraj djeteta i slušam nalete vjetra. Škure se tresu, neka kanta je u noći dobila krila, grane smokvi i maslina stružu jedna o drugu. Vrata sobe su otvorena ne bi li toplina peći iz životnog prostora napunila prostoriju za spavanje. Moj otac peće kruh i razgovara s mojim mužem o geostrategiji. Slušam ih sa zanimanjem. Upute o količini brašna i visini temperature pećnice izmjenjuju se sa ulogom Gavrila Princip i Rommela, te pitanjima zašto je papa morao biti iz Argentine i zašto je Mesić posjećivao Gadafia. Ostavljam usnulo dijete na krevetu i primam se pranja suđa. Njih dvoje nastavljaju uz viljamovku dok u pećnici sirovo tijesto mijenja svojstva.

- Znaš li koje je gravitaciono područje Katoličke crkve? Točka u koju kad udariš sve se raspadne? - pita moj otac. Moj muž ga gleda i razmišlja, a ja ruku umočenih u sapunici preko očevih leđa doviknem,

- Moral.

- Tako je. Zato se sada izvlače svi slučajevi pedofilije, jer ako im oduzmeš moral, nitko im više neće vjerovati niti ih slušati. - nastavlja moj otac, ne okrećući se prema meni niti uvažavajući moje prisustvo.

Ta jedna riječ bila je moje jedino sudjelovanje u razgovoru, iako bih rado sjedila s njima i pila rakiju. Međutim, znam gdje mi je mjesto. Nekako u skladu s onom izrekom Wernera Heisenberga - Prvi gutljaj iz čaše prirodnih znanosti učiniti će te ateistom, ali na dnu čaše čeka te Bog., tako i moje Znam gdje mi je mjesto, nije prvi gutljaj iz čaše osvješćivanja žene i traženja njezinog položaja u društvu, već, ako ne onaj zadnji, onda svakako jedan od gutljaja pri dnu čaše.

Miris kruha, pucketanje vatre u peći, naleti olujne bure u noći, i troje ljudi toliko željnih pružiti dobro drugome, da ću ovu sliku svojeg sjećanja ostaviti bez naličja. Pamtiti ću samo naše snove i želje, onu toplinu koju dobrota ljudskog srca može stvoriti u kaosu i hladnoći našeg postojanja.

27.03.2019. u 13:34 • 13 KomentaraPrint#

petak, 22.03.2019.

Mobing


Krimić? Agatha Christie? A ne, ne. Masakar motornom pilom… to je ono što se meni vrti po glavi. Mogla bi ju zadaviti golim rukama, ili sebe baciti kroz prozor, jer eto zbilja konačno mi je iz crijeva došlo u glavu, to je mobing. Suptilan, jako suptilan, ali zbog toga ne manje stresan i frustrirajući i izjedajući mobing. Psihološko maltretiranje najfinije vrste.

Eto, došla sam do toga da idem guglati kako prepoznati mobing.

Osobe koje vrše mobbing, tzv. mobberi imaju specifični psihološki profil, oni su psihopati. Željni su moći i uvažavanja, a tom željom prikrivaju svoj neuspjeh u životu, najčešće nezadovoljstvo u braku. Najčešće se usmjere na pasivne, radišne osobe.

Oni nemaju empatiju, emocionalno su hladni. Prema vani su jako ljubazni, srdačni, ali osobu na koju imaju pik sustavno omalovažavaju, ponižavaju – kaže mr. sc. Jelena Grubić, dr. med., specijalistica psihijatrije, subspecijalistica biologijske psihijatrije i predstojnica Kliničkog zavoda poliklinike za psihijatriju u splitskom KBC-u.


Kažu također ...

Najkraće rečeno, mobing predstavlja psihičko zlostavljanje na radnom mjestu kod kojega postoji kauzalna veza između ponašanja zlostavljača i željene posljedice, odnosno štete koju trpi radnik. Bilo to po njegovo zdravlje ili s ciljem da se radnik ukloni s njegovog radnog okruženja.


Eto, pa to je otprilike to.

Možda nije šef u pitanju, i možda nisam toliko psihički nestabilna da počinim samoubojstvo ili dam otkaz, ali da ja o ženi koja mi ne znači ništa u životu razmišljam nakon radnog vremena i sat vremena mužu nabrajam što mi je sve rekla i napravila zadnja dva dana (da ne spominjem zadnjih sedam godina), i osjećam se potpuno iscrpljeno i bezvoljno i pojedam dvije hrenovke u lisnatom i kolač u dvije minute, jer pucam po šavovima, ali ne zbog posla, ili opsega posla, nego zbog jedne klimakterične babe!, e pa to definitivno spada u mobing.

Kad sam počela raditi s njom u sobi, bila sam vježbenik, i nikada u sobi nisam bili s nikim drugim. Povremeno su se izmjenjivali drugi vježbenici s nama u sobi pa bi nas bile tri, ali zapravo je ona moje jedino iskustvo kolege s kojim provodim osam sati u danu u sobi. Možda je to razlog što mi je tako dugo trebalo da uvidim da to nije normalno i da ne bi trebalo tako biti.

Jutros mi je došla s pričom kako ju je njena kćer oprala, i rekla joj da nikome na svijetu ne može biti teško s Anom, i kako me ona vjerojatno izmaltretirala, i možda mi je čak rekla da se bacim s osmog kata, i da izvoli biti dobra prema meni, da je egocentrična, i da ju nitko pa ni ona ne bi htjela za šefa i da je zato izgubila na natječaju. Prema tome ako njena vlastita kćer to misli, koja mene jedva poznaje (vidjele smo se možda tri puta na pet minuta u životu), onda što više reći. Poanta je da se ona očito doma žalila na moje ponašanje pa je dobila odgovor od svoje očito inteligentne kćerke. Nažalost, ništa od toga neće promijeniti njeno ponašanje. Tu priču da njena kćer mene brani i ukazuje joj na njene nedostatke smo prošle bar tri puta do sada i ništa od toga.

Zadnjih pola godine itekako više nisam „pasivni, marljivi radnik“, počela sam se oporavljati od svojih privatnih tragedija pa sam pronašla snage za sukobe s njom, pokazujem joj zube i izgovaram što mislim, ali čini se da je vrijeme da se s njom zakrvim, što mi definitivno nije u naravi, ali ako ću tako konačno dobiti malo mira, pa makar u obliku njene hradnokrvne i ljutite šutnje i ignoriranja s moje desne strane, ja sam za. Blaženo ignoriranje. Volim ljude koji me ignoriraju, neka ih Bog blagoslovi i podari im dug život.

22.03.2019. u 08:31 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.03.2019.

Sitnice


Dan je hladan i tmuran. Gole grane njišu se na bijeloj pozadini. Vjesnici proljeća su uvenuli, a sjever piri pod skute kaputa. Unatoč tome osjećam se bolje nego jučer. Jučer sam bila sama u sobi, i cijelo vrijeme vodila žučljive rasprave u svojoj glavi, ni više ni manje nego sa kolegicom iz sobe. Moje imaginarne debate bile su vatrene i pune psovanja. Stoga, uviđam kako mi je vrijeme za godišnji odmor i odmak od prisilnog sužanjstva sa osobom koja mi pleše po živcima osam sat dnevno, jer čak i kad je nema, ona remeti moj mir i stabilnost uma. Srećom, idućeg tjedna moj godišnji doista počinje. Idem u posjet ocu na more.

U nekom trenutku radnog dana kolegica prokomentira:

- Uvijek u svakoj obitelji postoji netko tko misli da je bolji od drugih i drži se hoh.

Prekinem tipkanje i gledam ju. Donekle znam kamo to smjera, jer je prije toga telefonirala sa svojom prijateljicom kojoj je tata umro, i bili su na sprovodu. Na pol uha, neizbježno, s obzirom da se razgovarala na pol metra od mene naslonjena na prozor, čula sam da nekome spotiču stanovito nedolično ponašanje. Čini se da ću ubrzo saznati čime je ta „hoh“ osoba zaslužila spominjanje među osobama koje niti ne poznaje.

- Majka muža moje prijateljice, kojoj je tata umro, nije došla kod njih u kuću izraziti sućut.

- Pa je li bila na sprovodu? – razmišljam si … tko zna iz kojeg razloga nije došla u kuću, ali ako je došla na sprovod zar je važno? Ma čak i da nije došla na sprovod, zar je važno? Ako se njih dvije ne poštuju i ne vole, kao da će dolazak u kuću ili na sprovod išta promijeniti, a ako se vole i poštuju onda će razumjeti njene razloge ne dolaska. U konačnici, kao da ičiji dolazak može tu osobu dignuti iz mrtvih? Zar je važno?

- Da, bila je na sprovodu, ali običaj je, bar kod nas, ne znam kakav je kod tebe, ali običaj je doći i doma kod ljudi, a ona nije došla. – naravno da je i kod mene to običaj, jer ipak smo obje ovdje domaće, ali takvi njeni komentari unutar komentara su uobičajena stvar i pretpostavljam da imaju za svrhu razgraničiti nju i mene. Iako osobno ne vidim potrebe za time, jer među nama su oceani, rijeke, planinski lanci i cijeli svjetovi, i nema tog mosta, osim ljubazne trpeljivosti koji nas može povezati. Ustajem se i krećem prema vratima.

- Ma naravno, bolje da umre selo nego običaji. – i izlazim iz sobe.

Ljuta sam, jer mrzim običaje koji su svrha sami sebi, neprilagodljivi stvarnim potrebama ljudi. I, jer ćeš biti predmet ogovaranja, ako se kojim slučajem ne pridržiš nekog običaja. Nisam joj to rekla, nisam joj niti rekla u kojoj mjeri su mi smetali ljudi koji su počeli navirati u kuću kad mi je sestra umrla. Bili smo toliko shrvani da smo ih doslovno ignorirali, neke nismo ni pustili u kuću. Ljudi s kojima godinama nisi riječ progovorio, a kamoli da su ponudili pomoć kad se sve raspadalo oko nas, sada su se pojavili izvršiti običaj. Došli su piti rakiju i kopati po našoj boli.

Ne, nitko tog dana nije mogao ni trebao umanjiti bol.

Vjerujem da kad u obitelji umre netko star, prirodnim tijekom stvari, pa se bliska obitelj skupi, vide se ljudi koje dugo nisi vidio i prepričavate zajednička sjećanja na tu osobu, to ima svoju lijepu stranu i svoju svrhu. Ali kad u obitelji umre netko mlad, onda je taj običaj samo gorka pilula. Pomozi, organiziraj stvari izvana, ali ne smetaj, osim ako znaš da si ti ta jedna jedina osoba koja može svojim zagrljajem drugog spriječiti od potpunog raspada, onda dotrči i uleti, u protivnom makni se i ne smetaj.

Sitnice, usput rečene, nenamjerne i bezazlene, izazovu buru. Komadići mene otpadaju poput kore od pečene soli. Skrivam se u wc-u. Bol poput morskog ježinca raste u mojim prsima. Raste dok me svu ne probije svojim šiljcima, iznutra prema van, raste sve dok se ne nađem u njenom središtu, i onda postaje moj bedem i zaštitnik.


21.03.2019. u 10:41 • 4 KomentaraPrint#

petak, 15.03.2019.

Until it sleeps


Ponekad me tješi činjenica da je netko drugi već izrazio što osjećam.






James Hetfield napisao je pjesmu nakon što mu je majka umrla od raka.



Where do I take this pain of mine
I run, but it stays right my side

So tear me open, pour me out
There's things inside that scream and shout
And the pain still hates me
So hold me, until it sleeps

Just like the curse, just like the stray
You feed it once, and now it stays

So tear me open, but beware
There's things inside without a care
And the dirt still stains me
So wash me, until I'm clean

It grips you, so hold me
It stains you, so hold me
It hates you, so hold me
It holds you, so hold me

Until it sleeps

So tell me why you've chosen me
Don't want your grip, don't want your greed

I'll tear me open, make you gone
No more can you hurt anyone
And the fear still shakes me
So hold me, until it sleeps




Inspiracija za spot bila je slika Hieronymusa Bosch – Vrt zemaljske naslade.




1503.g
ulje na dasci
220 × 389 cm

15.03.2019. u 09:39 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 13.03.2019.

Otvorena knjiga


Prešutjela sam nešto.

Prešutjela sam nešto o gospodinu odvjetniku i meni. U čemu se moguće skriva razlog zbog kojeg sam uvijek uključena u ručkove i kave, iako moj posao nema veze sa njim i kolegicom.

Prije rođenja mojeg djeteta, prije nego što sam ostala trudna, imala sam, sada to znam, puno slobodnog vremena. Koristila sam ga, između ostalog, i za slikanje. Volim kistove i boje, međutim, kad jednom završim sa slikom više ne znam što bih s njom, poslužila je svrsi tijekom stvaranja, poslije zauzima prostor kojeg mi uvijek manjka. Stoga svoja djela prodajem za male novce ili ih poklanjam. Začudo nikada nemam na lageru više od dva djela, jer iako ih osobno ne smatram nekim vrijednim umjetničkim ostvarenjima, drugim ljudima se sviđaju i kupuju ih.

U nekom naletu čudnovatih ideja, zaključila sam da svako moje djelo koje visi u nekom uredu predstavlja reklamu, stoga ih u početku trebam poklanjati pod uvjetom da vise na radnim mjestima ljudi.

Odlučila sam i gospodinu odvjetniku pokloniti jedan triptih (tri platna koja čine jednu sliku). Nisam ga baš dobro poznavala, nije mi to niti bilo važno. Reklama je reklama, ako se želim probiti u te vode, nema mi druge. Riskiram.

Jednog dana kad je svratio do našeg ureda, rekla sam mu da imam sliku za njega, ako je zainteresiran, donijeti ću je pa neka ju pogleda i ako mu se sviđa, poklanjam mu je za ured.

Čovjeka je to vjerojatno iznenadilo, nije mogao procijeniti što od njega hoću. Tko još poklanja slike bez da želi protuuslugu? Možda mu je kroz glavu prošlo i da sam zainteresirana za njega u nekom ljubavnom smislu. Ljudi su skloni kroz um protjerati što kakve laskave misli.

Nakon što smo sve dogovorili, došao je jedan dan po mene i odvezao me u svoj ured, njegova tajnica mi je skuhala kavu, a on je rekao da biram gdje će slike visjeti, nakon toga on se penjao po stolcima ne bi li ih objesio u skladu s mojim odabirom.

Poslije smo popili kavu, razgovarali o studiranju, njegovoj prvoj ženi, pa o drugoj, o njegovim sinovima koji su mojih godina, o fakultetu, o pravosudnom ispitu i budućoj karijeri. Poslije me vratio na moje radno mjesto.

Nikada više nisam bila u njegovom uredu, niti sam ikada od njega išta tražila. Međusobno se poštujemo, i naš odnos nikada ne prelazi granice dobrog ukusa. Ono što si dopušta u odnosu na moju kolegicu, prema meni si ne dopušta.

Na ovoj zadnjoj zajedničkoj kavi, rekao je mojim kolegicama:

- Imam osjećaj da me ona čita kao otvorenu knjigu. – samo sam se vedro nasmijala.

Većina ljudi meni su otvorene knjige. Nipošto zato što su drugi ljudi jednostavni, niti zato što sam nešto ekstra pametna, nego zato što sam se jako namučila dok sam naučila čitati samu sebe. Kad sam to jednom svladala, i dopustila si čitati svoje dno dna koje me i dan danas iznenađuje, moj osobni mulj i kaos, i redovno ga iznova iščitavati, sve ostalo postalo je šetnja za vedrog vremena.


13.03.2019. u 09:55 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 12.03.2019.

Životne tehnikalije

Jučer smo bili na kavi. Gospodin odvjetnik, dvije kolegice i ja. Poslovna suradnja najbolje se utvrđuje na kavama, izvan radnog mjesta. Meni nije mjesto u toj priči, jer moj dio posla nema veze sa gospodinom odvjetnikom, i zapravo sam kolateralna žrtva. Moguće služim i kao torta, za ukras. Međutim, nisam luda pa ne odbijam dobru kavu u lijepom bircu, osobito ako još dobijem i kroasan uz nju.

Teme su se redale razno razne, više ili manje vezane za posao. U nekom trenutku, kaže odvjetnik da je sa mojom kolegicom iz sobe razgovarao o meni.

- Je li to dobro ili loše? – pitam.

- Dobro, naravno, samo dobro.

I nadoveže se kako se on slaže s mojom kolegicom da bi mladi bračni parovi (nemam osjećaj da spadam u tu kategoriju) trebali živjeti sami (imamo svoj kat odvojen od mojih), bez roditelja, i da tek onda možeš vidjeti kako doista funkcionirate (ak je južina ne funkcioniramo, ak je sunčano i puše sjever divni smo), možeš se posvađati (zar je važno da li me slušaju susjedi ili rodbina kad počnem derati glasnice?) i naučiti se organizaciji i podjeli posla (no dobro što on misli što smo u prvoj godini braka napravili nego organizirali posao i podijelili ga?).

Slušam ga i ne komentiram. Obično, ako malo šutite, sugovornik nastavi s izgovaranjem i onog što nije mislio odmah reći, ili se zaplete u detaljnije objašnjavanje, ili kao gospodin odvjetnik, prijeđe na pitanje da bih trebala otići u podstanare na jedno 6 mjeseci, kao proba funkcionalnosti odnosa, ako je probni rok dobro prošao (najiskrenije – Jebeš probne rokove u ljubavi!), onda dignuti kredit i kupiti stan. Tu ga konačno zaustavim:

- Eto vidite, tu je problem…

- Ne možete dignuti kredit? I vi i suprug radite, zar ne? – to ga je zbunilo.

- Naravno, mogli smo još davno dignuti kredit, problem je što ne želim biti rob banci idućih trideset godina.

E, to mu već ima smisla i odjednom me podržava, jer ni on nikada nije imao kredit.

Zapravo se slažem s njim da bi mladi bračni par trebao živjeti sam, jer brak sam po sebi donosi dovoljno svojih neravnina koje treba uskladiti, pa petljanje nečije rodbine u to svakako nije korisno. Na kraju se ljudi svađaju oko rodbine, umjesto da se svađaju oko onog što među njima ne štima. Mladima treba njihova privatnost i mir, ali ne i sebična komocija, a definitivno ne podržavam bilo koji oblik iracionalnog ponašanja.

Međutim, ono što me obično zakači u razgovoru, je pristup starijih da su oni to sve prošli i znaju bolje, i primjenjuju svoje znanje i stavove na mene. Mogao je pristupiti pitanjem što ja mislim o tome, kako se moj muž i ja snalazimo... i mnoga druga. Spremno bih odgovorila i dopustila mu uvid, a ovako sam ga samo pustila neka priča i mislila svoje. Skloni smo godinama dati prednost i vjerovati kako s godinama dolazi mudrost. Takva sklonost nije nastala u percepciji ljudi bez osnova, ali ne treba je se niti bezglavo držati.

Možda gospodin odvjetnik i moja kolegica dok su bili mladi nisu imali dovoljno kapaciteta strpljenja, ljubavi i razumijevanja za jedan kontrolirano kaotični suživot velike obitelji, ne znači nužno da ga netko drugi nema. Ne znači da ga ja nemam.

Sjećam se kako mi je mama pričala, da je moj otac, kad su se uzeli, kupio vreću krumpira i makar su živjeli u jednoj sobi kod njegovih, ona je morala sama kuhati i ni slučajno uzeti ručak od svekrve. Moj nekakva generalni stav je da u kući mora biti za jesti, ali nije važno da li je ta hrana došla dostavom, od moje mame, ili sam ju sama skuhala, i srećom moj se muž s takvim stavom slaže. Kao što meni nije važno da li je moj muž sam promijenio ulje na autu ili je platio mehaničaru. Riječ je o glupim životnim tehnikalijama, koje moraju biti, ali kako je do njih došlo me ne zanima. Podijelili smo posao, i zanima me samo rezultat, kako si došao do rezultata me ne zanima. (Doduše, ako su upotrijebljena protuzakonita sredstva onda želim biti upućena u to, jer ne volim iznenađenja. )

Čudnovato kako se često nađem u situaciji da drugima preporučam suprotno od onog što sam sama sebi nametnula ili izabrala kao životni put. Svakom mladom bračnom paru koji bi me tražio za savjet, rekla bih:

– Seli se!

Međutim, kad smo se muž i ja uzeli, rekli smo si:

– Probati ćemo, ako će funkcionirati ostajemo, ako ne, selimo se.

Funkcionira. Funkcionira zato što probleme koji proizlaze iz suživota razlikujemo od onih koji proizlaze iz našeg odnosa. Ove prve ne shvaćamo preozbiljno, nastupamo ujedinjeno i činimo što možemo, a ove druge shvaćamo ozbiljno, nastupamo ujedinjeno i činimo što možemo.

12.03.2019. u 13:34 • 2 KomentaraPrint#

petak, 08.03.2019.

Šuma mudrosti


Vani se skupljaju mrki oblaci. Krovovi, unatoč zamračenju, jedrom narančastom nestvarno obogaćuju pogled na grad.

Vraćam se s pauze. U sobi kolegica razgovara s gospodinom odvjetnikom.

Inače se svoje pauze od trideset minuta držim kao pijan plota, ne idem na kavu s kolegicama, jer dok naručiš, dok kava dođe… već moram natrag. Naravno, nitko, ili skoro nitko se te puze ne drži tako striktno kao ja, a mogla bih svaki dan produžiti svoje vrijeme odmora bez da me itko išta pita, jer svi to rade i to se tako radi. Bolje da umre selo nego običaji.

Međutim, danas, Dan žena, pa sam si dopustila iznimku. Ma naravno, nema veze s Danom žena. Dogovorila sam neku kavu koja je bila izvan svake rutine i uletila baš danas. I kako to već biva, kad sam se vratila, svi su primijetili da dolazim s pauze puno kasnije, od portira na dalje. Kao i s mojim psovanjem, moram prestati izvoditi to jadno, malo, osamljeno drvo na proplanak da ga svi gledaju.

Uglavnom, samo sam im odgovorila u šali:

- Dan žena. – znajući da to nema veze s vezom, ali će začudo većina ljudi to prihvatiti kao pravovaljanu ispriku, koja drugima, dakako, nije potrebna, jer oni redovno dolaze s pauze kasnije.

- Znači tebi je Clara Zetkin odobrila doći s pauze tako kasno. – kaže mi kolegica, koja inače uvijek dolazi nakon mene s pauze, i redovno koristi priliku da me bocne.

- Ne, ja sam sama sebi to danas odobrila. Jedan puta godišnje si odobrim kršiti vlastiti ugovor o radu. – odgovaram dok odlažem svoj pončo, i stavljam torbicu u ormar, a gospodin odvjetnik se samo osmjehuje sa strane.

Nisam svetica, daleko od toga, ali nastojim stajati iza svake svoje radnje ili riječi. Prema tome, ako odlučim kršiti pravila onda ne muljam, ne skrivam se i ne pokušavam to zataškati.

Puštaju me nakon toga na miru, i razgovor skreće u neke druge vode, po običaju seksualne. Ignoriram ih i otvaram novi spis. Iako sam si odobrila kasniji povratak s pauze, nisam si odobrila, besposleno sjediti kad se s nje vratim. Prekida me odvjetnikov glas:

- Da li ste vi čuli za tu latinsku izreku? Penis bonus pax in domus. – kolegica navodno nije čula za nju.

Ne okrećem se prema njemu, samo odgovaram i nastavljam tipkati:

- Naravno, to je točno. – jer to je točno. Sa točnošću se čovjek, pardon žena, ne može svađati.

On se opet osmjehuje i nastavlja kolegici objašnjavati bit izreke. Nekako dođu do pitanja njenih odnosa u braku. Nakon što me opet prekinu i uvuku u svoj razgovor, kažem:

- Ne pratim vas, seksualni život drugih ljudi se mene ne tiče, stoga te stvari brišem iz slušnog kanala.

- Eto, to su mlade generacije. – kaže odvjetnik.

Nakon što odvjetnik napusti sobu, pogledam svoj mobitel i vidim muževu poruku:

Dakle ja ne mogu vjerovati da si ti bila na pauzi dulje od pola sata“ sa hrpom smajlića i srčeka.

Selo moje malo, naravno da me vidio, jer je bio na kavi u istom bircu. Sada blista od sreće, jer voli kad ja kršim pravila, tada vjerojatno ima osjećaj kao da je pomaknuo planinu, ne shvaćajući da planina ima svoju volju i pomiče se kad ona želi.

Krajnje je vrijeme da posadim šumu. Što ću kad planinu boli briga za krajnje vrijeme? Nema zelene grane za mene.

08.03.2019. u 13:43 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 06.03.2019.

Zlatne niti


6 i 35 – Zvoni mi budilica. Gasim ju i razmišljam kako moram promijeniti alarma da mi ne zvoni subotom, a onda se sjetim da nije subota nego radni dan. Kuham si kavu za posao, pripremam djetetu što će odjenuti, i šminkam se (malo prakse čini čuda).

7 - Uzimam svoje toplo dijete u naručje i puštam ju da se postepeno razbuđuje. Zatišje pred buru.

7 i 20. - Dijete je obučeno, kao i ja. Muž je još u pidžami. Nagovaram dijete da piški i podmićujem ju bombonom, usput pokušavam i veliko dijete pokrenuti.

Na moje:

- Filipe, već je 7 i 20.

On odgovara:

- Nemam odgovor na to. – i tupo zuri ispred sebe držeći jednu čarapu u ruci. Mozak je pokušao, prokopao po par praznih ladica i nije ništa našao.

Moj idući svjesni trenutak je dok obuvam dijete, jer toliko toga se u jutarnjoj gužvi odvija potpuno nesvjesno. Guram joj nogicu u potpuno neadekvatne dječje cipele (s drugim djetetom, ako će ga biti, birati ću samo one na čičak), sjetim se muževe izjave i počnem se smijati. On sjedi na stepenici pokraj nas i gleda me zbunjeno. Odjeven je (nikad ne vidim kako od onog „u pidžami“ u sekundi prijeđe u ono „košulja, remen i cipele“) i spreman je biti vozač. On ujutro vozi mene na posao, pa malu u vrtić, pa sebe na posao. Moj mozak je profunkcionirao, to znam po tome što sam počela vrtjeti film unazad i sjetila se što smo si rekli. Njegov mozak još ne radi, kasni za mojim dobrih 40 minuta budnosti. Nakon što mu kažem što me nasmijalo i on se smije, dijete pruža rukice prema meni i krećemo u dan.

Veseli me prepoznavanje zlatnih niti u odnosu punom kvrga i trnja.

06.03.2019. u 10:07 • 17 KomentaraPrint#

utorak, 05.03.2019.

Female assassins 2


Čitajući tridesetak stranica knjige Public Passions: The Trial of Shi Jianqiao and the Rise of Popular Sympathy in Republican China, by Eugenia Lean, objavljenih na internetu u pdf verziji, morala sam si napraviti sažetak. Knjiga me definitivno zaintrigirala, i morati ću se potruditi pronaći knjigu u tiskanom izdanju, ne bih li saznala što piše u ostalih 170 stranica.




1.
Ne usuđujem se zaboraviti, niti na tren, osvetiti oca,
Slama mi srce dok gledam kako se majčin hram obavija u sivo,
Mrsko mi je dopustiti da dulje pati,
Prilika neće biti potraćena.


2.
Ne mogu podnijeti sjećanje na događaj prije deset godina.
Sve je ostalo isto, samo se okolina promijenila.
Pristižem među ljude, ali ne tražim Budu,
Tražim smrt, ne besmrtnost.*


* Moj prijevod s engleskog


Shi Jianqiao, ( rođena 1906., umrla 1979.), tom je pjesmom objasnila ubojstvo Sun Chuanfang. Bila je otisnuta na listovima papira koje je podijelila svjedocima smaknuća.

Shi Jianqiao je rođena 1906.g. u Tongcheng, Anhui, Kina, imala je starijeg brata, i tri mlađa brata te mlađu sestru. Njezin djed je bio seljak, ali njen otac, postavši vojnik, i napredujući u službi, uzdigao je obiteljski status. Njezin otac bio zapovjednik brigade do 1925.g. kada je ubijen. Shi Jianqiao se udala i rodila dva sina. Imala je klasično i moderno obrazovanje što je bilo tada uobičajeno za žene njenog statusnog ranga.

Dana 13.11.1935.g. u Budinom hramu, dok je bivši warlord* Sun Chuanfang predvodio molitvu klečeći, Shi Jianqiao mu je prišla s leđa i pucala tri puta iz Browning pištolja, izvršivši tako osvetu. Prije deset godina, Sun Chuanfang ubio je njenog oca, zapovjednika Željezne brigade, nakon što su ubili četiri tisuće njegovih vojnika, te mu je glava nabijena na kolac i izložena na željezničkoj stanici što je bilo nepotrebno ponižavanje. Ubijanje zapovjednika, ako su živi zarobljeni, bilo je protiv tadašnjih vojnih pravila.

* 1916. nakon smrti Yuan Shikai, Kina nije imala uspostavljenu centralnu vlast, nego su različiti vojni moćnici širili svoju vlast po regijama i pokušavali osvojiti nove teritorije, ratujući međusobno, kao i sa ostatcima legalne vlasti. Takvo stanje potrajalo je do 1936.g.

Sun Chuanfang bio je warlord do 1928.g. kada je zbog političkih promjena procijenio da mu je bolje skloniti se sa političke scene. Sa još jednim bivšim militaristom osnovao je budističko društvo te provodio svoje vrijeme u molitvama u budističkom hramu.

Zašto je taj slučaj toliko zanimljiv?

Shi Jianqiao provela je deset godina planirajući osvetu, izvršila ju je hladno i uspješno na javnom mjestu, ispred mnoštva svjedoka. Predala se vlastima odmah po izvršenju ubojstva, te je nakon provedenog suđenja oslobođena. Iskoristila je masovne medije kako bi stvorila sliku o sebi kao talentiranoj ženi visokih moralnih stavova koja je bila spremna izgubiti slobodu i život zbog višeg cilja; sliku o svojem ocu kao čovjeku vrijednom poštovanja koji je svojoj djeci usadio ispravne vrijednosti; i negativnu sliku o ubijenom. Izabrala je kao mjesto smaknuća budistički hram i time dala cijelom događaju element karme.

U tekstu koji sam čitala nije potpuno objašnjeno zašto njezin stariji brat, ili čak i mlađa braća, koji su protekom deset godina svakako već bili dovoljno odrasli, ili njezin muž koji je bio od početka upoznat s njenim životnim ciljem, nisu proveli osvetu, nego je ona spala na jednu ženu. Ipak, navodno su, iako nije poznato u kojoj mjeri, sudjelovali u planiranju (nabava oružja, tiskanje materijala, praćenje i otkrivanje kretanja žrtve, učlanjivanje u budističko društvo, čekanje povoljne prilike).

Masovni mediji (njihov začetak u usporedbi s današnjim masovnim medijima) bili su uključeni od samog početka. Na mjestu smaknuća Shi Jianqiao podijelila je tiskanu pjesmu i objašnjenje svojeg čina, svoju oporuku kao i iskaz tiskala je i dostavila vlastima. Isti dan je već imala intervju i pridobila simpatije. Svojom frizurom i prikladnom odjećom stvorila je sliku o sebi kao o spoju modernog i klasičnog, najboljeg iz oba vremena Kine. Bivši warlordovi su općenito bili na lošem glasu, jer su ukazivali na truli dio sustava, a osobito jer su neki bili u kolaboraciji s Japanom, pa nije bilo teško stvoriti negativnu sliku o ubijenom.

U to vrijeme u Francuskoj, žene se su se branile na sudovima tvrdeći da su ubojstvo počinile zbog naleta strasti koji im je pomutio razum te su bile neuračunljive. Igrajući na kartu ženske iracionalnosti i slabosti. Međutim, da je Shi Jianqiao svo to pomno planiranje izvela u Francuskoj, vjerojatno joj plan ne bi uspio, bar u pogledu sudskog oslobođenja. Kineska kultura je bitno drugačija od europske, te iz navedenog uspoređivanja ne treba izvesti netočne zaključke.

Društvo, njegova kultura i običaji, kao i cjelokupna socio-ekonomsko-politička situacija su poput lijevka koji gura pojedinca prema dnu, odnosno prema određenom djelovanju. Potrebno je uložiti puno truda da bi se ostalo na istoj točki, a još više da bi se suprotstavilo sili teži.

U kineskoj kulturi bilo je uobičajeno da kćer ili žena počini samoubojstvo ako joj je muški član obitelji nečasno ubijen. Shi Jianqiao to nije učinila. Ona je izašla iz lijevka, okrenula ga i iskoristila ga da slijeva mišljenje javnosti u njenu korist, istovremeno oblikujući novi lijevak kineskoga društva.





05.03.2019. u 13:05 • 7 KomentaraPrint#

petak, 01.03.2019.

Na klupi

Sjedim na klupi. Na križanju, mjestu sastanka. Odjevena taman, ni pretjerano, ni zanemarivo. Noć se već spustila i hladni zrak poput rukavica na mojim rukama priča o proljeću.

Promatram ljude oko sebe i čudim se. Grad je živ u ovo doba. Ovo doba kad obično pokušavam nagovoriti dijete da obuče pidžamu i piški prije spavanja.

Pukotina u rutini.

Pitam samu sebe – Zašto ovo ne radim češće?

Odgovor stiže isti čas – Zato što je naporno u pm!

Pola sata prije tog trenutka još sam bila gola i pokušavala dijete nagovoriti da skine badić sa sebe u kojem se kupalo, a onda da se obuče, na rubu da ju takvu mokru i golu gurnem u ruke baki. Još ne znam što ću obući, lice mi je zajapureno od treninga s kojeg sam netom došla, muž je zaboravio da je to večeras i da bi trebao čuvati svoje dijete pa si je dogovorio pub-kviz i ne može ostaviti ekipu na cjedilu...

Međutim, stigla sam pet minuta prije dogovorenog vremena. Moj otac bi bio ponosan. On me učio da biti točan znači doći pet minuta prije.

Sljubljujem se sa tišinom. Onom unutarnjom. Dišem i namještam se u činjenici da u ovom trenutku ne moram ništa.

Ljudi prolaze kraj mene. Momak s treninga u trenirci, lijepo oblikovane stražnjice, djevojka s mobitelom kao da traži Pokemona i slušalicama u ušima, drugi momak s mobitelom i slušalicama... Dva starija bradata lika ležerno odjevena, bez mobitela.

Pomislim – Oni idu na isti domjenak kao i ja.

To je bilo točno. I oni su mene uočili, pa se kasnije razgovor, u prostoriji punoj stranaca, pokrenuo bez teškoća. Jedan vozi bicikl, drugi vozi motor. Kolegica me odmah pokušala uvaliti u nevolju, pa ih je pitala što su pomislili kad su me vidjeli na klupi, ali oni su bili diskretni i nisu htjeli nastaviti razgovor u tom smjeru.

Za mene vrijeme stoji. Križanjem prolaze auti, crvena i zelena se izmjenjuju, uz konstantu onog žutog odsjaja ulične rasvjete na asfaltu. Ne vadim mobitel, ne moram glumiti da sam zabavljena, da nekoga čekam. Bila bih u stanju cijelu večer sjediti na toj klupi, sve dok me noć ne bi upozorila da proljeće ipak još nije stiglo.


Prolazi otac sa četverogodišnjim sinom, vode neki ozbiljni razgovor, kaže mu otac:

- Dobro, o tome ćeš ti odlučiti.

Ta rečenica zvuči mi kao poruka za pamćenje.

Ali evo, dolazi kolegica...

Izranjam iz tišine, ustajem i započinjem svoju ulogu na pozornici križanja.

01.03.2019. u 09:12 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< ožujak, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora