6 i 35 – Zvoni mi budilica. Gasim ju i razmišljam kako moram promijeniti alarma da mi ne zvoni subotom, a onda se sjetim da nije subota nego radni dan. Kuham si kavu za posao, pripremam djetetu što će odjenuti, i šminkam se (malo prakse čini čuda).
7 - Uzimam svoje toplo dijete u naručje i puštam ju da se postepeno razbuđuje. Zatišje pred buru.
7 i 20. - Dijete je obučeno, kao i ja. Muž je još u pidžami. Nagovaram dijete da piški i podmićujem ju bombonom, usput pokušavam i veliko dijete pokrenuti.
Na moje:
- Filipe, već je 7 i 20.
On odgovara:
- Nemam odgovor na to. – i tupo zuri ispred sebe držeći jednu čarapu u ruci. Mozak je pokušao, prokopao po par praznih ladica i nije ništa našao.
Moj idući svjesni trenutak je dok obuvam dijete, jer toliko toga se u jutarnjoj gužvi odvija potpuno nesvjesno. Guram joj nogicu u potpuno neadekvatne dječje cipele (s drugim djetetom, ako će ga biti, birati ću samo one na čičak), sjetim se muževe izjave i počnem se smijati. On sjedi na stepenici pokraj nas i gleda me zbunjeno. Odjeven je (nikad ne vidim kako od onog „u pidžami“ u sekundi prijeđe u ono „košulja, remen i cipele“) i spreman je biti vozač. On ujutro vozi mene na posao, pa malu u vrtić, pa sebe na posao. Moj mozak je profunkcionirao, to znam po tome što sam počela vrtjeti film unazad i sjetila se što smo si rekli. Njegov mozak još ne radi, kasni za mojim dobrih 40 minuta budnosti. Nakon što mu kažem što me nasmijalo i on se smije, dijete pruža rukice prema meni i krećemo u dan.
Veseli me prepoznavanje zlatnih niti u odnosu punom kvrga i trnja.
Post je objavljen 06.03.2019. u 10:07 sati.