6 i 35 – Zvoni mi budilica. Gasim ju i razmišljam kako moram promijeniti alarma da mi ne zvoni subotom, a onda se sjetim da nije subota nego radni dan. Kuham si kavu za posao, pripremam djetetu što će odjenuti, i šminkam se (malo prakse čini čuda).
7 - Uzimam svoje toplo dijete u naručje i puštam ju da se postepeno razbuđuje. Zatišje pred buru.
7 i 20. - Dijete je obučeno, kao i ja. Muž je još u pidžami. Nagovaram dijete da piški i podmićujem ju bombonom, usput pokušavam i veliko dijete pokrenuti.
Na moje:
- Filipe, već je 7 i 20.
On odgovara:
- Nemam odgovor na to. – i tupo zuri ispred sebe držeći jednu čarapu u ruci. Mozak je pokušao, prokopao po par praznih ladica i nije ništa našao.
Moj idući svjesni trenutak je dok obuvam dijete, jer toliko toga se u jutarnjoj gužvi odvija potpuno nesvjesno. Guram joj nogicu u potpuno neadekvatne dječje cipele (s drugim djetetom, ako će ga biti, birati ću samo one na čičak), sjetim se muževe izjave i počnem se smijati. On sjedi na stepenici pokraj nas i gleda me zbunjeno. Odjeven je (nikad ne vidim kako od onog „u pidžami“ u sekundi prijeđe u ono „košulja, remen i cipele“) i spreman je biti vozač. On ujutro vozi mene na posao, pa malu u vrtić, pa sebe na posao. Moj mozak je profunkcionirao, to znam po tome što sam počela vrtjeti film unazad i sjetila se što smo si rekli. Njegov mozak još ne radi, kasni za mojim dobrih 40 minuta budnosti. Nakon što mu kažem što me nasmijalo i on se smije, dijete pruža rukice prema meni i krećemo u dan.
Veseli me prepoznavanje zlatnih niti u odnosu punom kvrga i trnja.
< | ožujak, 2019 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.
Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,
da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,
mame osmjehe
i suze.
Pišem.
Postojim.
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.
Albert Camus
Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.
Salvador Dali
dtokamisli@yahoo.com
Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora